piše: Slobodan Vasković
Otvaranjem obnovljene Fehadije zatvoren je jedan krug Pakla u ovoj Zemlji; ostalo ih je još dosta, ali stvari se kreću naprijed. Sporo, ali kreću.
Otvaranje obnovljene Ferhadije najveći je poraz onih koji su je srušili; Ostali porazi, kroz sudske presude, tek im slijede.
Otvaranje obnovljene Ferhadije velika je dobit za Banjaluku. Nepotrebno je pojašanjavati tu kompleksnu, višeslojnu, pozitivnu činjenicu.
Političari i Kler izrekli su poruke mira. I to je očekivano.
Međutim, običan svijet, njih nekoliko hiljada, nije se sleglo u Banjaluku da bi primarno slušali političke, pa i vjerske poruke; Došli su zbog otvaranja Ferhat-pašine džamije, što za mnoge od onih koji danas žive u SAD-u, Holandiji, Švajcarskoj, Njemačkoj, Austriji… znači simboličan povratak Kući. (Tako sam ja to bar razumio); Dok za one iz drugih dijelova BiH, Sarajeva, Travnika, Doboja (Istok), Mrkonjić Grada, Novog Grada, Tuzle, Zenice, Mostara, Višegrada… znači sigurniju Kuću. Sigurniju nego što je juče bila.
Sa mnogo ljudi sam razgovarao, iz svih dijelova Svijeta i BiH; Svi su saglasni da je najvažnije što je Džamija otvorena, što sve mirno protiče, što je lijep dan, i što se osjeti u vazduhu da se stvari kreću naprijed.
Uočljivo je da ogromna većina osjeti da su zidovi među narodima vještački, uočljiva je i spremnost za njihovo zaobilaženje, traženje načina za uklanjanje. I nema tu nikakve razlike kada razgovaraš sa Muhamedom iz Novog Grada, Švrakom iz Austrije, Ahmedom iz Ciriha, Elmirom iz SAD-a, Harisom iz Holandije, Mehmedom iz Doboja-Istok, ili bilo kim ko je došao iz Sarajeva ili nekog drugog grada u BiH.
Političari se pominju uzgred, uz svijest da su upravo oni najveća prepreka. I svijest da su potrebne nove politike u BiH. Na svim stranama. I uz svijest da Bošnjaci i Srbi moraju što prije izgraditi što kvalitetnije odnose. U zemlji u kojoj čine ogromnu većinu stanovništva, takav proces je neophodan.
Vjerujem da sam razumio ličnu radost zbog otvaranja Ferhadije svakog od onih sa kojima sam razgovarao; Lično sam sretan što sam imao priliku čuti da ljudi uvažavaju i čitaju ono što pišem, gdje god da žive.
Svi razgovori, brojne zajedničke fotografije koje će oni ponijeti sa sobom, koje ću ja sačuvati u svojim albumima, za mene su ljudska vrijednost što nema cijenu.
