piše: Slobodan VaskovićPolitička Kriza u Republici Srpskoj dobila je novi, vrlo dramatičan, poticaj: Savez za promjene zatražio je ostavku Milorada Dodika, vanredne predsjedničke i parlamentarne izbore i najavio niz vanparlamentarnih oblika borbe protiv vladajućeg Režima.
Savez za promjene tako je po prvi put vrlo precizno definisao svoje političke ciljeve i, što je podjednako bitno, Dodika jasno predstavio kao glavnog uzročnika getoizacije RS, njenog društvenog, privrednog, ekonomskog, finansijskog… sloma.
Zahtjev za odlazak Dodika iz Palate predsjednika nije floskula, dnevnopolitička piruetica, spinovanje, već naznaka političkog projekta što bi trebalo da donese korjenite promjene u ovom entitetu i označi početak razgradnje Mafijaške države uspostavljene prije devet godina.
Isticanje mogućnosti demonstracija, kao krajnjeg sredstva pritiska na Dodika da odstupi, ukazuje na novu odlučnost SzP i svijest da razumiju neophodnost sprečavanja daljeg Dodikovog varvarskog napada na sistem društvenih vrijednosti, koji ih je smrvio, i nasilja nad institucijama, koje su petvorene u olupine. Sva vlast u RS je tamo gdje je Dodik, a takav koncept i doveo je do urušavanja ovog entiteta, izdizanja pojedinca iznad njega, a izabrane Kaste iznad zakona.
Plutokratija je, pod Dodikovom palicom, nametnuta kao društveno uređenje, a Plutokratija ne trpi drugačije mišljenje.
Plutokratija, iskustvo je pokazalo, uvijek završava/biva potpuno uklonjena Revolucijom.
Sve ukazuje da će takav kraj imati i ovdašnja.
Paradoks je da je na taj mlin Režim nagonio većinsku vodu, ozakonjujući u Parlamentu političku korupciju (“Dva Papka”) i nasilje nad Ustavom, ali i izabranim poslanicima i funkcionerima, koji nisu pripadnici Oligarhije (Zaključci o “Izdajnicima”), i još dugi niz akata koji odreda idu protiv interesa naroda.
SzP je to pokušao spriječiti, djelujući u skladu sa principima parlamentarne demokratije, što se pokazalo kao “Nojev sindrom”. SzP je, takvim ponašanjem, radio direktno protiv sebe, ali i protiv interesa RS. Iako su to činili kako i sami ne bi doprinijeli urušavanju institucija entiteta.
Iako takvo djelovanje ima opravdanje, pokazalo se potpuno politički neispravnim, što ga čini besmislenim.
Uvažavanje institucija na način na koji ga je demonstrirao SzP, Dodik je, shodno svom mentalnom sklopu diktatora, shvatio kao njihovu slabost i krenuo još brutalnije, dovodeći u pitanje i sam opstanak RS, tako što je entitet konfrontirao sa SAD i EU, pri tom ne obezbijedivši nikakvu konkretniju podršku ni u Moskvi ni u Beogradu.
Na kraju su u SzP uvidjeli da je dalje uzmicanje besmisleno, da se doživljava kao kukavičluk, da Režim sa prezirom gleda na njihove pozive da se urazumi i ne odustaje od silovanja institucija, političkog života, satiranja društva i da, uz sve to, sprema “institucionalno” nasilje nad neistomišljenicima. Otud i zahtjev za Dodikovom ostavkom i najava vanparlamentarnih načina borbe za njegovo političko detroniranje.
Paradoks je da je zahtjeve SzP-a Dodik iznudio.
Dodik neće mirno otići, iako je sva njegova negdašnja moć mahom nestala ili je obesmišljena, zbog samoizolacije u koju se doveo. Za koju ne postoje pozitivna rješenja.
Očekivano je njegovo odbijanje da podnese ostavku, kao što je očekivano i etiketiranje nosilaca zahtjeva. Neočekivano je njegovo iznenađenje zahtjevom SzP-a, jer je Dodik gajio iluzije da može doći do pomirenja sa tim političkim blokom; Izmirenja koje bi za Dodika predstavljalo spas, a za SzP politički kraj.
Uprkos potcjenjivačkom osvrtu na zahtjeve SzP-a, koji je tek nevješto hinjenje sigurnosti i još nevještije prikrivanje straha, Dodik je svjestan da je nakon istupa SzP-a Kriza trajno prenesena pred Palatu i da on više nema realnih mogućnosti da je vrati u zajedničke organe. I da nema mogućnosti da spriječi ekonomski i finansijski kolaps koji je uveliko odmakao. Što je, ujedno, i najslabija karika njegove odbrane.
Dodikov uticaj na Krizu, koju je sam izazvao, sve je manji i manji, bez šansi da ga povrati i on je u sve vidljivijoj defanzivi, uprkos maksimalnom naporu njegovih medija da tu sliku prikriju, neutrališu. U tome ni od kakve pomoći nisu histerične plitke opservacije Željke Cvijanović, kojima ona, primarno, pokušava ublažiti sopstvene frustracije, pa tek onda biti potpora Dodiku.
Naravno da Dodik neće izvjesiti bijelu zastavu, već će uzvratiti jurišom, pokušavajući stvoriti haos, jer se i dalje drži Majstorom Haosa.
Kriza će, stoga, narednih dana dodatno eskalirati, a tek slijede njene najteže i najopasnije dionice.
Krajem avgusta 2014. sam u jednom blogu konstatovao da su
oktobarski izbori zadnja šansa da se vlast u Republici Srpskoj promijeni mirnim putem i ukoliko se to ne desi, sledeći korak je anarhija i to niko ne može spriječiti, ma koliko svi gromko ćutali o tome.
Ostajem i danas pri tome da je zadnja šansa, nažalost, potrošena i propuštena.
Ostajem i pri ranijim navodima da je Dodikov Režim, već slomljen. Ali se, očekivano, odupire odvlačenju. Zato će se, što je “sveto pravilo” svih režima, pa i ovog, prije konačnog uklanjanja fizički obračunati sa narodom. I svi to znaju, pa i čelnici ovdašnjeg Režima.
Ali, nemaju kud. Fatalizam Moćnika.
