Piše: Slobodan Vasković
Godinu proteklu od
održavanja parlamentarnih izbora u Republici Srpskoj obilježilo je permanentno
vanredno stanje koje generiše i održava Režim Milorada Dodika.
Vanredno stanje direktna je
posledica straha Milorada Dodika i njegove oligarhije od odgovornosti za
uništavanje institucija sistema, potpunu kriminalizaciju društva i stvaranje mafijaške
države na teritoriji Republike Srpske.
Tri su ključna događaja
koja nesporno potvrđuju Dodikov strah: Afera „Dva Papka“, koja je dala trajni
karakter aktuelnom Režimu – Mafijaški i pokazala strah njegovih vođa od gubitka
vlasti na nivou RS, što su spriječili ne pitajući za cijenu; Odluka o
raspisivanju referenduma, kojom su demonstrirali strah od gubitka vlasti na
nivou BiH i pokušali ucijeniti SAD i EU da ih prihvate kao „Nezaobilazni faktor“;
Odluka o izmjeni Krivičnog zakona, kojim se uvode kaznene odredbe za „prenos
nadležnosti sa nivoa RS na nivo BiH“ i Vladi RS daju nadustavna ovlašćenja,
kojom Oligarhija demonstrira strah od učvršćivanja Saveza za promjene u vlasti na
nivou BiH i njihove namjere da istragama krupnih afera doprinesu slomu
Dodikovog Režima. Odluka Režima o institucionalnom „Progonu Izdajnika“ i pučističkom
pokušaju stavljanja „Skupštinskih odbora i Vlade RS iznad bh. institucija“
pokušaj je ucjene Saveza za promjene ne bi li prihvatili Dodika&Režim kao „Nezaobilazni
faktor“.
Nijedna od ucjenjivačkih
Odluka nije dala nikakve pozitivne efekte po Režim; samo je stvorila/pojačala
veliku Krizu i dodatno produbila (od prije izbora) postojeći jaz između RS i
SAD/ EU; Vladajuće Oligarhije u RS i SzP, dok su „Dva Papka“, bez ostatka, učinili
svoje i aktuelnu nomenklaturu zauvijek žigosali kao korumpiranu falangu.
Istovremeno, Rusija nije
značajnije stala na stranu Režima, niti ga je finansijski pomogla, a činjenica
je da znalački koriste njegovu sukobljenost sa Zapadom, kako bi svojim
hladnoratovskim neprijateljima zadali pokoji besplatni udarac u BiH. Besplatan,
jer se Režim sam nudi za batine kako bi stvorili privid ruske zaštite.
Srbija se drži podalje od
sukoba unutar RS, istrajava na forsiranju dobrih odnosa sa BiH, čime
demonstrira namjeru da ni na koji način ne doprinese bilo kakvom talasanju sa
ove strane Drine u jubilarnoj, dvadesetoj, godišnjici Dejtona. Srbija se nada i
otvaranju pregovaračkih poglavlja sa EU, što joj je dodatni motiv za bijeg od
svake, pa i najmanje primisli destabilizacije prilika u BiH, jer bi učešće u
nečemu takvom moglo biti pogubno po njihova htijenja.
Dodik je u nekoliko navrata
pokušao uvući Srbiju u dešavanja u BiH, ali je svaki put naišao na vrlo hladno
odbijanje, pa je mnogo oprezniji na tom polju. Ne zato što je razumniji, već
politički znatno slabiji nego u oktobru prošle godine.
Poseban problem za Dodika
je što nije uspio Krizu, koju je sam izazvao, zadržati u Sarajevu, gdje je ona
jedno vrijeme buktala, jer se u zajedničkim institucijama odvijao sukob SNSD-a
i SzP. U tome mu je pripomagala i kriza vlasti u Federaciji BiH, koja je sada
prošlost.
Dodiku, koji je izazvao
Krizu, desilo se ono što je najmanje želio: Kriza se skroz prelila u RS, došla
je do pred vrata predsjedničke Palate; On je više ne uspijeva kontrolisati, pa mu
jedino preostaje njeno dalje zaoštravanje, ne bi li na novom višem podioku
uspio da zajaše talas, koji prijeti da njega samelje. Otud i Odluka o krivičnom
progonu „Izdajnika“!
Dodik se, u ovom trenutku,
nalazi u krajnje nezavidnom položaju: Institucije BiH djeluju, istina sporo,
ali svakim danom SzP osvaja sve više vlasti i uticaja u njima i samim tim
stvara uslove da krene u obećano razrješenje afera; protiv Dodikove krizne
politike su veoma oštro SAD i, u nešto blažoj formi, EU; Srbija se drži po
strani, jačajući institucije BiH sve tješnjom saradnjom, a samim tim i SzP,
dok Rusija gleda gdje može upisati koji poenčić u okviru globalnog sudara, pritom ne ulažući ništa u Dodika&Režim. Istovremeno, RS je u fazi
finansijskog, ekonomskog i privrednog raspada.
Čelniku Režima ne preostaje
ništa drugo do dalje zaoštravanje krize, a ono je već projektovano u narednih
devedeset dana, koliki je rok Vladi RS da prdkloži izmjene KZ-a i obogati ih „izdajničkim
članovima“. Kada Vlada RS to i učini, uslijediće novi zamah krize i biće
dovedena gotovo do vrhunca.
U ta tri mjeseca Dodik će i
dalje pokušavati da se nametne što Zapadu, što SzP-u, a 5. novembar je novi
datum tog pokušaja: tada u Bijeljinu dolazi patrijarh Irinej, crkveni promoter
ovdašnje režimske politike, sa namjerom da pokuša ishoditi približavanje SzP-a
Oligarhiji. Uzaludan pokušaj, čiji je inicijator upravo Dodik. Uz to, sramota je
za SPC da se Irinej stavio potpuno u službu jedne u osnovi antisrpske politike.
Nažalost, Crkva je već predugo preokupirana sopstvenim materijalnim interesima,
unutrašnjim sukobima i klijentelističkim pristupom pravoslavlju, da bi imala
vremena sagledati stvarno stanje naroda. (Irinej, po Dodikovom diktatu,
direktno pokušava srušiti efekte posjete Aleksandra Vučića Sarajevu, koja će se,
takođe, desiti 4. i 5. novembra).
Jedini pozitivan efekat
koji je Dodik polučio iz Krize jeste privid u javnosti (poslednjih par mjeseci)
da je on u ofanzivnom političkom položaju, iako je, suštinski, u potpunoj
defanzivi i sa sve manje manevarskog prostora. Ovoj varki pridonijelo je i
dijelom disharmonično djelovanje SzP-a, koje je najočitije u potpunom
nedostatku bilo kakve medijske strategije i taktike. I, što je i važnije,
neprisutnosti bar naznaka sledećih koraka u borbi protiv Režima.
Utisak je da SzP, bar
njegov ključni dio – SDS i Mladen Bosić, sve karte stavljaju na razotkrivanje afera,
njihovo institucionalno procesuiranje, što jeste važno, ali ne i dovoljno.
Koliko god to plašilo Režim, a plaši ga, istovremeno služi i sabijanju njegovih
redova i spremnosti na svako zlo. A SzP nema adekvatan odgovor na čitavu paletu
institucionalnog nasilja koju proizvodi Dodik, a čiji je biser poslednje
Posebno skupštinsko zasjedanje, pokušaj puča i podjela na „Patriote“ i „Izdajnike“.
Poseban problem u
djelovanju SzP-a jeste što oni parlamentarnim političkim sredstvima pokušavaju
da se izbore sa nasiljem Režima, koji se ogleda kroz silovanje institucija,
njihovo nepoštivanje i stavljanje u funkciju ličnih obračuna.
To su dva kolosijeka koja
omogućavaju dalji opstanak na vlasti obesmišljenom Dodiku i trulom Režimu i,
što je gore od toga, dublje razaranje RS i uništenje njenih institucija.
U situaciji kada SzP
optužuje Dodika za totalitarizam, samoizolacionizam i getoizaciju RS, kada za
to postoje brojni dokazi, neshvatljivo je da se protiv toga bore politikom koja
se vodi kao da je riječ o švedskom društvu.
Sjednica parlamenta o „Patriotama“
i „Izdajnicima“ obesmislila je dosadašnju politiku SzP-a protiv Režima i
prisiljava ih na njeno redefinisanje. I to radikalno, što nikako, po
automatizmu, ne znači i ulične demonstracije. Oko kojih, jasno je i to, ne
postoji nikakav ni plan ni konsenzus unutar SzP-a, a poziv Dragana Čavića u tom
pravcu nije bio ni bura u čaši vode. Tek incident, koji je posvjedočio da
unutar SzP-a nema nikakvog stava o uličnim protestima, ali i da ih
Dodik&Režim guraju ka tome.
Kriza je došla do tačke sa
koje nema povratka ni za Režim ni za SzP. Niti može biti približavanja među
njima, jer bi to bio debakl SzP.
Dodik je svjestan da krizu
ne može držati unedogled, jer će njemu pući kičma pod njenim teretom, a u SzP-u
su svjesni da moraju naći adekvatnije lijekove za sve nasilnije udare Režima.
Može se očekivati da Dodik
krene u ubrzavanje krize, kako bi izdejstvovao vanredne parlamentarne izbore. Unutar
Režima uveliko razmatraju tu opciju, a Radovan Višković ju je ovlaš i spomenuo
u svom javnom istupu.
Očito je da bi takav
scenario odgovarao Dodiku, jer bi se on zadržao na poziciji predsjednika RS, i
u situaciji gubitka parlamentarnih izbora. A Dodikov opstanak u instituciji je
cilj svih ciljeva Oligarha, jer on znači i mogućnost obnove vlasti i moći.
SzP bi neorganizovanim i
adhok sklepanim demonstracijama išao direktno na ruku Dodikovim planovima
samospasavanja. Zato primaran cilj SzP-a mora biti političko uklanjanje Dodika,
a ne Vlade RS. Političko uklanjanje Dodika istovremeno znači i potpunu propast
Režima i razbijanje SNSD-a, njegove najjače osovine, na paramparčad. Kompletna
ta struktura bez institucionalizovanog Dodika ne vrijedi ništa!
Stranke SzP-a ka tom cilju
morale bi krenuti veoma oštro, a prvi od načina koji se sam nameće je izlazak
iz Narodne skupštine RS, koju je Režim srušio i u kojoj su stranke Saveza i
zvanično proglašene izdajničkim. Njihovo dalje prisustvo zasjedanjima jeste
mazohizam, štokholmski sindrom, agorafobičnost.
Izlazak iz parlamenta bio
bi težak udarac Dodiku, koji bi snažno podvukao njegovu nasilnost. I
izolovanost. I defanzivu.
Takvom vrstom protesta SzP
bi ojačao sopstvenu odlučnost da politički ukloni Dodika i pokazao njegovu
nemoć da promijeni stanje stvari i okrene ih u svoju korist. Uostalom, svako
sledeće zasjedanje može značiti i protest opozicionih poslanika koji će se,
primjera radi, okupiti na platou ispred skupštine i tako iskazati svoje
nezadovoljstvo uništenjem institucija RS.
Istrajavanje na nedolasku na
zasjedanja značilo bi trasiranje čvrstog puta ka Dodikovom političkom
detroniranju. Koje kombinovano sa ostalim vanparlamentarnim, nenasilnim,
alatima, primjenjenim na teritoriji cijele RS, može taj put učiniti veoma brzim.
Dalje statiranje SzP-a u
skupštinskim klupama samo je davanje legitimiteta Režim, koji je bez njega
ostao još tokom afere „Dva Papka“.
Vanredno stanje u RS neće
prestati dok god su Dodik&Režim na vlasti. Takvo stanje traži i vanredne
lijekove: Dodik nema kud, ići će u dalje sukobe; SzP, takođe, nema kud, a od
daljih sukoba ne mogu pobjeći i kada bi htjeli!
I dalje tvdim da je epilog
poznat: Dodik odlazi, samo je pitanje vremena i cijene. A te dvije stavke ne
zavise samo od njega, već i djelovanja SzP-a i njihove spremnosti da se konačno
suoče sa činjenicom da je Dodik zaista u stanju učiniti svako zlo kako bi
opstao. Bez tog suočavanja nema ni njegovog brzog političkog uklanjanja.
