Piše: Slobodan Vasković
Milorad Dodik je po povratku iz Moskve priznao da nema
ništa od ruskih kredita (ukupno 770 miliona evra), tako što je najavio zaduženje
Republike Srpske u visini 300 miliona dolara od Fonda iza kojeg stoje ko zna kakvi
mračnjaci.
Cijela ta priča o zaduženju od 300 miliona dolara
jeste Neistina sračunata da se posije novi lažni optimizam, ali i Laž
osmišljena kako bi se prikrila činjenica da od (više od godinu dana
najavljivanih) ruskih kredita nema ništa.
Dodik bi trebalo odgovoriti zbog čega nisu stigli
ruski krediti, jer je uočljivo da Moskva nije bez para, čim vodi rat u Siriji.
Koji je košta milijarde evra; I da li to znači da on nema podršku Ruske
Federacije u mjeri u kojoj to želi da prikaže?! Očito je da nema, jer bi, u
suprotnom, Rusi dali pare, budući da za njih 770 miliona evra ne znači ništa,
čak i u najvećoj krizi.
Prikrivanje neuspjeha ruske finansijske linije onom
kartelskom od 300 miliona dolara samo je nastavak nihilističkog pristupa Dodika
politici, ekonomiji, finansijama, privredi... I pokazatelj enormne dubine živog
blata u koje je zapao lider SNSD-a. I RS sa njim na čelu.
Nema tu izlaska, a kamaranje novih laži samo je
dostizanje dubljih podioka.
Interesantno će biti čuti Željku Cvijanović koja je
donedavno tvrdila da su ruski krediti neupitni i da je riječ samo o tehničkim
pitanjima i njeno obrazloženje izenadnog „Kreditnog zaokreta“. Pod uslovom da
joj vremenska razlika između SAD-a, gdje je učestvovala u debati koju je
finansirala Vlada RS i Banjaluke nije iz sjećanja obrisala i Moskvu i „Mali“ i „Veliki“
kredit.
Još interesantnije će biti saznati ko je potpisao ugovor
sa Kartelom o pozajmici 300 miliona dolara i prodaji Banke Srpske, kao i da li
se Estevez na srpskom izgovara i Eskobar? Odgovore na ova pitanja moraće dati i
Dodik i Cvijanović, bez obzira na vremensku razliku u njihovim glavama, koja ih
tjera da u javnost trpaju šta im padne na pamet ni ne pomišljajući na
posljedice tog silovanja javnosti i Društva u cjelini.
Posledice su već sada strašne, a Dodikovo dalje javno političko
truljenje i raspadanje načiniće ih užasnim.
Dodik je od RS načinio pusto ostrvo, bez ijedne
trajektveze i ijednog prijatelja na Kopnu; Opozicija tu izolovanost podvlači neskrivenim
strahovima od mogućeg preuzimanja odgovornosti za uvezivanje ostrva sa kopnom.
Slaba Inercija i Ogromna Inertnost su dva ključna generatora
dalje propasti i najveća brana njenom zaustavljanju: Inercija političkog truljenja
obesmišljenog Režima i obesmišljenog Dodika, koja se ne prekida zbog inertnosti
opozicije, još uvijek nespremne povjerovati u Dodikovu spremnost na
najgrozomornije postupke. Kao što je i ovaj Kartelsko-Eskobarovski.
Prihvatanje Dodikove spremnosti na svako zlo i
paktiranje sa svakim, baš svakim, Đavolom kao ključne odrednice njegove antidarvinističke
politike, značilo bi da Opozicija shvata potrebu što bržeg uklanjanja
Obesmišljenog Dodika i Trulog Režima. Njima to ne pada na pamet, jer nemaju pojma
Šta i kako posle Dodika.
Čekaju, svjesni da će im vlast sama pasti u krilo, a tek
onda će vidjeti kako dalje. Do tada će vaditi dokumente o Dodikovoj izdaji (kao
i on o njihovoj), ali bez validnog odgovora šta su oni činili kada je on izdavao,
pljačkao, poharao...?! Takvo ponašanje nije politika, već priznanje da ona ne
postoji. I da je opozicione stranke ni nemaju.
Očekivanja su ovdje svedena na dnevne pakosti i
odgovore na njih.
Za to vrijeme ovdašnje Društvo se dalje rastače, a
tragiku pojačavaju pozivi na zajedništvo Onih koji su učinili sve da RS postane
„spržena zemlja“ i Onih koji nisu učinili gotovo ništa da to spriječe.
Notorna činjenica da je Dodik odavno morao da ode sa
političke scene, jer svaki novi dan njegove vlasti znači novi kilometar
potonuća, kao i notorna činjenica da ovdašnja Opozicija nije još uvijek spremna
za preuzimanje vlasti od satrulog Režima paradoks je u kojem je RS zarobljena.
Izlazak iz tog stanje biće višestruko traumatičniji od desetogodišnje diktature
Režima. Realno i sa više žrtava. Što je i logično za izlazak iz Geta.
