Ovaj tekst objavljujem kao zadnju volju svoje sestre
Svjetlane. Njen cilj je bio da se nikome ne desi ono što se njoj desilo i da
niko, ma koliko godina imao, ne ostane bez života zbog neznanja, javašluka i
nestručnosti.
Svjetlana Elaković, moja sestra,
preminula je 11. septembra u 23 časa. Prije sedam dana napunila je 49 godina.
Svjetlana Elaković umrla je u
mukama. Nije nijednom jauknula.
Melanom. Strašna bolest bez
milosti. Njena Smrt je posledica Melanoma. Stvarni uzrok Smrti jeste notorno
neznanje.
Uzrok Melanoma jeste nebriga,
nestručnost i javašluk Siniše Kunarca, specijaliste patologije, zaposlenog u
Kliničkom centru Istočno Sarajevo, Kasindo.
Da je on uradio svoj posao kako
treba 13. maja 2013. godine, danas bi moja sestra bila živa.
Nažalost našu, i na njenu
tragediju, Kunarac je direktan krivac za njenu Smrt.
On je radni kolega moje sestre,
koja je takođe bila zaposlena u bolnici Kasindo.
Svjetlana je 26. aprila 2013.
godine primijetila na lijevom stopalu kožnu promjenu, netipičnog oblika i
pojačane pigmentacije. Obratila se ljekarima, sumnjajući na Melanom, jer se u
svom poslu susretala sa takvim oblicima bolesti. Plastični hirurg joj je
10.05.2013. operativnim putem odstranila taj dio tkiva.
Naložena je patohistološka
analiza, uz napomenu, da u slučaju pozitivnog nalaza mora uraditi novi
operativni zahvat.
Kunarac je 13.05.2013. uradio
nalaz, koji je ovjerio i potpisao, i u kojem je naveo da je praktično uredan i
bez znakova maligniteta. Bila je to presuda na Smrt, jer je nalaz bio netačan.
Početkom septembra Melanom je
eskalirao u limfnim čvorovima u preponi. Izvađen je taj limfni čvor, a
patohistološka analiza pokazala je da se radi o Melanomu. I to najgorem i najagresivnijem
obliku.
Ne želeći nikoga da optužimo,
uzeli smo uzorke koje je Kunarac radio u maju i odnijeli ih na VMA u Beogradu.
U Institutu za patologiju urađena je revizija uzoraka, koje je u maju analizirao
Kunarac i nedvosmisleno utvrđeno da je riječ o Melanoma Metastaticum In Lymphodo.
O svemu navedenom posjedujem
čvrste dokaze, dokumente i medicinske nalaze.
Nakon toga krenula je oštra,
svakodnevna borba za život moje sestre. Sve bitke smo izgubili. Melanom je bio
brži. Bio je stalno korak ispred nas.
U tim bitkama mnogi su nam
pomogli i ovo je prilika da im najiskrenije zahvalim – specijalistima sa
Onkologije u Banjaluci, na VMA, odgovornim osobama iz Fonda zdravstva RS,
brojnim ljekarima iz bolnice Kasindo, brojnim drugim ljudima koji su pokušali
pomoći da se bolest zaustavi.
Svi oni učinili su sve što je
bilo u njihovoj moći da poprave Kunarčevu fatalnu grešku, ali to je bilo
nemoguće. Nažalost.
Nikada Kunarca ne bih pomenuo da
je bar jednom prišao mojoj sestri i rekao „Pogriješio sam“! Nije trebalo da se
izvinjava, niti bilo šta drugo da kaže. Jer, ljudski je griješiti. Ali on to
nije učinio.
Štaviše, cinično je primijetio
da je „četiri mjeseca imala sasvim kvalitetan život“; Mislio je na vrijeme od
maja (2013.), kada je on napravio fatalnu grešku, do septembra (2013.) kada je
bolest eskalirala.
To nije ni ljekar, ni čovjek,
čak ni mesar. Takvo što može izgovoriti samo Nakaza.
Te Nakaze trebalo bi da se
riješe drugi, časni ljekari, kojih je ogroman broj u Klinikama, Bolnicama,
Domovima zdravlja, jer zbog takvih Nakaza oni su svi na udaru.
Ta Nakaza, Siniša Kunarac, je
odgovoran i za druge smrti od melanoma i drugih vrsta karcinoma, jer nije
pogriješio samo kada je moja sestra u pitanju. Prema onome što sam saznao,
odgovoran je za nestanak još najmanje dva života. Istraživaću i dalje i neću
stati dok se taj Ubica ne ukloni iz zdravstvenog sistema.
Nije riječ o osveti, već o sprečavanju
novih žrtava. A biće ih, jer je riječ
o neznalici.
Da bih stopostotno utvrdio da je
pogriješio, uradio sam reviziju njegovog nalaza, ne samo na VMA, već i u drugim
zdravstvenim ustanovama.
„Samo potpuna neznalica ne bi
otkrila da je ovdje riječ o melanomu“, rečeno mi je.
Moje sestre više nema. Imala je
tragičan život i tragičan kraj. Sin Ognjen joj je preminuo prije pet godina, u
svojoj 22. godini. Obdukcija nije pokazala ništa, nikakve znakove bolesti, nikakvo
trovanje. Sve je bilo uredno. Bog ga je uzeo sebi.
Nakon Ognjenove smrti, Svjetlanina
životna filozofija je bila: „Nemam šta da izgubim. I na Ovom i na Onom svijetu,
ja ću biti sa jednim svojim djetetom“!
Duboko sam je uvažavao.
Obožavao.
Vidio sam je zadnji put 10.
septembra. Nije mogla artikulisati nijednu jasnu riječ. Zagrila me je, privukla
sebi. Potom me je lagano odmakla, pokušavala je nešto reći. Riječi nisu mogle
preko usta. Tek njihove naznake.
„Ja sam čvrsta žena“!
„Da li mi želiš reći da si
čvrsta žena“, upitao sam je.
Klimnula je glavom, lagano se
nasmiješila, nakon čega ju je bol prisilio da
glavu okrene na stranu.
Moja sestra Svjetlana tokom rata
bila je pripadnik VRS; radila je kao medicinski tehničar u ambulanti u
Miljevićima, kod Sarajeva. Ranjena je tokom rata, dok je ranjenike izvlačila sa
borbene linije.
Od završetka rata radila je u
bolnici Kasindo.
Okružnom tužilaštvu Istočno Sarajevo
27.06.2014. godine podnio sam Prijavu izvršenja krivičnog djela protiv Siniše
Kunarca.
Nemam nikakvih zvaničnih
informacija u vezi sa tim predmetom. Nezvanično, proslijeđen je u Bijeljinu,
jer „svi vještaci imaju krivične prijave“. Neću dozvoliti zataškavanje.
