Mogao
bih sada da likujem: Hor Preplaćenih Režimskih Narikača, sa vokalnim solistom Miloradom
Dodikom, osipa danima paljbu po meni zbog tekstova o njegovim serijskim
debaklima kraj Moštanice, kraj Cece, kraj Ćane, ispod Tadića u istraživanju…,
da bi se nakon Dodikovog javnog izliva bijesa u mozak pokazalo da oni ne govore
istinu, a da je sve ono što sam objavio tačno. I što su potvrdili režimski
mediji, fanovi SNSD-a video klipom, uvažena londonska kuća…
Nije
mi do likovanja, jer sam uradio korektan posao, koji se nekima nije svidio, a
nekima jeste. I uvijek je tako.
Bezveze
bi bilo likovati, jer ima Dodik dovoljno svoje muke i bez mog insistiranja na
njegovom poražavajućem gostovanju u šatorskim veseljačkim naseljima: Gubi
izbore, bez dileme; Oko njega se sve ruši kao kula od karata; Češće je van
sebe, nego sa nekim kome može vjerovati, a narod, koji mu se koliko do juče
divio i glorifikovao ga kao Marka Kraljevića ukrštenog sa Milošem Obilićem i
pomnoženog sa Karađorđem i Svinjarem istovremeno, okreće mu zauvijek leđa i
prepušta ga bujici sopstvenog nezadovoljstva, bijede, sirotinje, mržnje…, užasa
u kojem žive. I koji im je Dodik, nesporno, stvorio.
Nije
Dodik neinteligentan, dapače; Sve vidi, a impulsivan je, obijestan, drzak i ne
može da se suzdrži od bijesa zbog poraza koji ga već guta, bez šanse da se iz
tog ždrijela izbavi. Novi, teški udarci u njegov raspukli habitus tek slijede,
a nikome, pa ni njemu, nije prijatno znati da je došlo vrijeme drugog kraja
političke batine.
Nikada
ne potcjenjujem Dodika, pa čak ni sada kada mu se džemper oparao do pola, a on
nijedne očice ne može da uhvati kako bi to paranje zaustavio. Oparaće se skroz,
a kada se to desi, ni tada ga neću potcijeniti, jer bih na taj način potcijenio
sve ono što sam otkrio i objavio o njemu.
Uostalom,
kako da potcijenim nekoga ko me je natjerao/prisilio da u poslednjih osam
godina, svega dvadesetak puta izađem van kuće, u vrijeme kada je mjesec na
našoj strani Planete.
Najveći
krivci za Dodikove “muke po Ceci”, “muke po Moštanici”, “muke po Ćani”, “razapinjanja
na poziciji sa koje se gleda Tadiću u leđa”, jesu neznalice iz njegovog
okruženja; Iz tog kruga kojim se opasao, i čiji su članovi po ubjeđenju i
opredeljenju šljam, bitange, barabe, poltroni, nakot…, koji su zahvaljujući
njegovoj snazi, prigrabili ono što im ni u snu ne može pripasti.
Dodik
voli taj primitivni, beskarakterni polusvijet, spreman na svako zlo. Ponaša se
kao Bog među njima. I taj atavizam ga je i doveo u agregatno stanje pare, koja još uvijek jeste jako gusta,
ali se zna njen kraj. Nestaje.
Mogao
bih da likujem i nad otvorenim priznanjem nemoći, koje se može pročitati u
tekstovima Rajka Vasića, ali ne mogu uprkos njegovom arsenalu uvreda, koje
rafalno ispaljuje. Da bi prikrio bijes na stranku za koju je založio sve, a
koja tone poput Titanika.
Rajko
Vasić je znalac, njegovi tekstovi o načinu na koji treba ustrojiti stranku po
vertikali i horizontali, o djelovanju prema biračima, o drugim brojnim
aspektima funkcionisanja političkog subjekta, su izvrsni, veoma poučni,
pokazuju znanje, ali i trud da se to znanje stekne.
Ogroman
trud i energiju Vasić je uložio u SNSD. Prava je šteta po njih što ne koriste
te obrasce koje nudi. Prava sreća za drugu stranu je što Vasićeve ideje i
političke projekte vrlo vrlo malo praktikuju u SNSD-u. I što ne obraćaju
nikakvu pažnju na njegove kritike rada SNSD-a i brojnih propaliteta u toj
stranci, koji su se nakotili na važnim pozicijama. Sada je već kasno da se SNSD
prihvati Vasićevih projekata; moraće to učiniti u periodu obnove stranke. Nakon
što se uskoro raspadnu u paramparčad poput srbijanskog DS-a.
Mogao
bih da likujem i nad još jednim prebijanjem kičme lažnoj intelektualnoj eliti,
koja gori od želje da Režimu jednom zaista i pođe za rukom da me demantuje, i
godinama mu svojim pljuckanjem sa strane pokušavaju pripomoći da to i učini.
Iako su ti celebralni invalidi stalno zarobljeni u loše odglumljenoj sekvenci
boraca protiv tiranije.
Ali
kako da likujem, kada iz dna duše prezirem tu ultramarginalnu grupaciju, koja
će sebe okarakterisati kao urbane, gadljive i na poziciju i na opoziciju, i na
RTRS i na BNTV, i na Bosića i na Dodika, i na Vaskovića i na Vasića, i na … A
urbani su koliko i Zmaj od Šipova! I višestruko manje uticajni na politički
život od njega.
Ta
šačica samoproklamovanih kritičara, a suštinski jadnih, malih, plitkih…
kritizera, neradnika, kukavica, nesposobnjakovića, diletanata i luzera, koji u
svom životu nisu uspjeli tačno pročitati dobru i kvalitetnu vijest, a kamoli je
napisati (o otkrivanju da i ne govorim), svakodnevno se javljaju sa svojim neukim
tragikomičnim opservacijama o situaciji, o politici, o vizijama, o nekoj od
pomenutih osoba…, hineći hrabrost, dubinu, mudrost…, premda je sve što izbace
tek smeće, koje poput MR-a precizno oslikava da su na evolutivnom putu zastali
negdje u Univerzumu na dvjestapetnaest svjetlosnih godina daleko od tačke
mediokritet.
Čitava
njihova “karijera” svela se na cijeđenje gnoja i snažnu želju da ih neko od
meta njihovih baljezgarija primijeti. Kako bi sami sebi dokazali da nisu baš
bezvrijedni u mjeri u kojoj to o sebi misle.
Umjesto
da bar otkriju na koliko su mjesta šuplji (a šupljiji su od đevđira), “Karijere”
im prođoše u iščekivanju.
Kako
da ih prepoznate? Za lakšu identifikaciju ključne riječi su “svi su isti”, “šta
će se promijeniti”, “šta ovi nude”…
Defetizam
je njihovo prirodno stanje, lajt destrukcija i samodestrukcija životna
filozofija, negacija svega im je karakterna osobina, jer u tom ambijentu jedino
se osjećaju svojim. U ambijentu u kojem su svi kao oni -niko i ništa.
