Zasjedanje
Narodne skupštine Republike Srpske na kojem je izabrana nova Vlada RS,
pokazalo je najznačajnije slabosti ovog entiteta i sljepilo parlamentarne
većine koja insistira na sopstvenoj propasti.
Nikakav
je problem propast bilo koje vladajuće strukture, pa i ove koju čine SNSD, DNS
i SP, ako se ona dešava u parlamentarnoj demokratiji, sa svim njenim pravilima.
Jer se ona tada tiče samo vođstva i članstva tih struktura.
Problem
je što smo svi mi, koji živimo ovdje, akteri pokušaja učvršćivanja plutokratije
kao sistema i što predstavnici parlamentarne većine, zagovarajući tu ravan, cijelu
kompoziciju, koja se zove Republika Srpska, guraju u bezdan. A na putu do dna
je, neizostavno, anarhija.
SNSD-DNS-SP su u proteklih osam i po godina
vlasti u RS nametnuli predsjednički sistem i potpuno dezavuisali parlamentarnu
demokratiju, svodeći je na puko nadglasavanje. A parlamentarce iz stranaka
većine na robotizovane humanoide, koji imaju smao jednu fiziološku potrebu - da
dignu ruku.
Promijenjeno je ustavno djelovanje institucija,
a da formalne promjene nije bilo.
Način primjene predsjedničkog sistema u RS i
njegovo artikulisanje kroz autokratiju Milorada Dodika neizostavno je nametnulo
plutokratiju, kao sledeći korak. Sve je centralizovano, izuzetno mali broj
ljudi vlasnik je ogromnog bogatstva i moći, dok je ogromna većima stanovništva
na ivici siromaštva. I to donjoj, dok je značajan broj zagazio u potpunu
bijedu.
Dodik i grupa oligarha potpuno su obezvrijedili
Vladu RS i ministarstva, svodeći ih na puke alate, kojima završavaju svoje
poslove.
Vlada RS ne samo da ne shvata ulogu vlade u
modernom društvu, već fatalistički čini sve da se dodatno obezvrijedi, kako bi
se njeni “kosturaši” dodatno dodvorili Dodikovoj grupi suverena.
To je najveća slabost Republike Srpske i cijena
koja će se platiti za to je ogromna.
Poseban
problem u svemu je što sve ove dramatične promjene sistema ne uočava Opozicija
i ni ne pokušava da ih zaustavi. Taj problem nije samo u novom sazivu, već
datira od početka Dodikove druge ere.
Propuštanje
opozicije da na dnevnoj osnovi u proteklom vremenu ukazuje da je došlo do
uzurpacije ustava, do svojevrsnog puča koji je rezultovao rušenjem parlamentarne
demokratije, svođenjem Vlade RS i ministarstava na alatke grupe oligarha i
uvođenjem prvo autokratije, pa potom i plutokratije, i njih stavlja u red
krivaca za postojeće stanje.
Istina,
njihova krivica nije primarna, ali, itekako, postoji.
Opozicija
(sem malobrojnih, ali zaista malobrojnih, izuzetaka) i u novom sazivu nastavila
je po starom - ne ukazuje na ove ključne probleme i sve ono što oni sa sobom
nose kao opasnost. Posebno što se navedeni procesi dešavaju u teškoj ekonomskoj
krizi, koja je ništa drugo do napalm za svako društvo. Šibice imaju mnogi.
Opozicija
nikako da uvidi da je matrica po kojoj će Oni naslijediti Ove, jer nema ko
drugi, potpuno isprazna, pošto se stvari odvijaju na način da neće imati šta
naslijediti. Ustvari, već sada je upitno da li u RS postoji išta sem tanke ljušture
koja je čini.
Nije
problem RS to što je mandatarka Željka Cvijanović i što je ona maltene satima naklapala
o najuopštenijim mogućim stvarima, služeći se riječnikom banalizacija, kako bi
stvorila sliku da je ipak nešto rekla, premda je svima jasno da je sve to samo
Praznina.
Ništa
konkretno, nijedne projekcije, bez ikakve vizije...; Željka Cvijanović je,
poput nekreativnog turističkog vodiča, dovela novu turu od 16 “turista” na
ruševine entiteta da na njima dočekaju smak svijeta. Oni nisu bili ni izabrani
za “turiste”, a već se znalo da će imati vrlo loš kraj. Ali, nešto mora da se
radi. Pa i Cvijanovićeva.
Sve
je to bilo očekivano. I sve se to znalo, a da zasjedanje nije ni počelo.
Problem
je što Opozicija nije učinila ama baš nikakav napor da ukaže na stvarno stanje
u kojem je Republika Srpska, da ukaže na stvarne krivce koji su je tu doveli i
razobliči mehanizme koje su koristili, da ukaže na razorne projekcije, koje
slijede ukoliko Dodik i grupa oligarha istraju na svom konceptu. A istrajavaju,
iako su značajno oslabljeni nakon proteklih izbora.
Opozicija
je djelovala salonski: zvrčka zbog Poslovnika, piruetica oko Trebinja,
dvostruki aksl oko Bobar banke, tulup tu i tamo oko Rafinerije, Birča, Boske…
Umjetnički
dojam prosječan, tehnički dio, koji je i suštinski, potpuno neuspješan. Nula.
Kad
već nisu shvatili na šta zaista trebaju ukazati i na čemu zaista trebaju
insistirati, bolje bi bilo da su sve vrijeme ostali na tribinama. Dodikove
marionete bi odigrale “na brzaka” svoje uloge i mogli smo se okrenuti serijama,
utakmicama, filmovima, čitanju… dok još struje imamo.
Nakon
svega viđenog, nužno je konstatovati da je ogroman problem što Opozicija uopšte
nije svjesna stvarne veličine problema u kojima se RS nalazi, njihove dubine,
kompleksnosti, razornosti i, što je najopasnije, nepredvidivosti do kojih ne
samo da mogu dovesti, već će, izvjesno, i dovesti. To više nije akutno, već je riječ o hroničnom.
