Piše: Slobodan Vasković
"Vrijeme je
novac", poznata je maksima Bendžamina Franklina.
Kada ovu maksimu primijenimo
na trenutni politički položaj Milorada Dodika zaključimo da on nema ni vremena
ni novca.
Paradoksalno je, ali Dodik ima
manje političkog vremena nego novca, kojeg nikako nema.
Prvo o novcu: Vlasti RS sa
trenutnim finansijskim prilivima mogu izdržati najduže do marta mjeseca, kada
će sve da ode do Vraga. To su optimistične prognoze.
Realisti tvrde da će se
trenutni prilivi dodatno smanjiti, što mart čini teško dostižnim. Na sve ovo
treba dodati i pesimiste, koji ukazuju da zapadne finansijske institucije neće
dati Republici Srpskoj ni pfeninga, dok god je na vlasti Dodikov Režim.
Novac neće stići ni iz Ruske
Federacije, ni Mali (75 miliona evra) ni Veliki kredit (700 miliona evra), a to
je indirektno potvrdio i sam Dodik, koji je nedavno naveo da će RS pokušati obezbijediti
nedostajuća sredstva “iz izvora koji nisu tradicionalni”.
Digresija: Posjeta Rusiji i
susret sa Vladimirom Putinom jeste Dodiku donio kratkoročan uspjeh u izbornoj
kampanji, ali sada je na djelu (po njega) deblji kraj batine Kremaljskog čuda.
Pod političkim vremenom
podrazumijeva se tajming donošenja kvalitetnih odluka, koje su Dodiku neophodne
kako bi se izvukao iz mišolovke u koju je sam sebe utjerao.
Osim što je u otvorenom
sukobu sa Zapadom, i što je Rusija i zaboravila da on postoji, Dodik je izgubio
vlast na nivou BiH. Ta činjenica mu je višestruko bolnija, nego da je izgubio
vlast u RS. Nije to samo pitanje Tužilaštva, Sipe, Uprave za indirektno
oporezivanje, već i kontakata sa Svijetom i uticaja na postupke Međunarodne
zajednice.
Dodik je devet godina
svjesno zagađivao sve političke, ekonomske, privredne, finansijske, lične…
odnose i u BiH i sa Zapadom i u RS i na kraju je postigao da je teško pogođen
efektom “Staklene bašte”, koji je sam indukovao i u koji je sada zatvoren.
Dodik, jednostavno rečeno,
nema vremena za proaktivan potez, bilo politički ili ekonomski, jer je u
potpunoj defanzivi i na koju god stranu se okrene vidi probleme kako mu padaju
na glavu. Uskoro će se početi i razbijati.
Političko vrijeme sada drže
drugi i Dodik je svjestan toga, kao i činjenice da ga ne može povratiti, ma šta
činio. Što nikako ne znači da će dići ruke od bitke, ma koliko svjestan bio da
je već sada jasno da je on Gubitnik. A da je sve ostalo stvar tehnike.
Formiranje Vlade RS unutar
„Staklene bašte“, u kojoj je već prevrelo, nije nikakav dokaz Dodikove snage,
već otaljavanje posla, koji nema nikakvog smisla.
Nebitno je ko će činiti Vladu RS,
ko će na kojem mjestu biti, jer nema promjene kursa. Što je suštinski
nedostatak. Svako onaj ko misli da Željka Cvijanović može SNSD-ovu kompoziciju
zaustaviti u brzom padu, koji je gotovo na vrhuncu, zaslužuje da bude premijer
RS. Jer je sposoban koliko i Cvijanovićka, koja ni o čemu, ama baš ni o čemu,
nema pojma.
Nebitno je i da li će tu novu
Vladu RS (pod uslovom da bude izabrana) podržati 44, 46, 48 ili 52 poslanika,
jer ta Vlada može biti jedino stečajni upravnik ovog entiteta. I ništa više.
Svima je to jasno, čak i Cvijanovićki.
Što se, pak, tiče broja onih
koji će podržati Vladu RS, on može imati jednu dimenziju interesantnu javnosti,
jer će dati odgovor na pitanje da li ima novih „Papaka“.
Bitno je da li će Igor Radojičić
i grupacija od osam poslanika SNSD-a, koje on kontroliše, glasati za Cvijanovićku
ili ne. To nema nikakve veze sa podrškom Cvijanovićki, već isključivo sa
terminom otkivanja Radojičića iz SNSD-a.
Pomirenja između njega i Dodika
nema i to je završena priča. Nezavršen je datum raskola i razlozi koji će biti
navedeni.
Radojičićev izlazak iz SNSD-a
(ili preuzimanje te stranke), označiće, ujedno, i normalizovanje političke
scene u RS, na kojoj trenutno nema ljevice.
SNSD je ultra desno, a SDS,
naspram njih, djeluje kao stranka centra. Tu su i DNS, PDP i NDP, dok je
Socijalistička partija Petra Đokića tek mjesna zajednica Dodikove partije. I
ništa više.
Ljevica je potpuno prazna i toga
je Radojičić svjestan, kao i činjenica da njegovo pozicioniranje na tom krilu
znači značajno biračko tijelo, bilo da ovlada SNSD-om, bilo da formira novu
stranku. I u jednoj i u drugoj varijanti za njim će poći 80 posto članova
SNSD-a, dok će uz Dodika ostati Budo Stanković, Mile Radišić, Dragan Vasiljević
i ostali nasilni skorojevići koji nemaju kud.
Svega ovoga svjestan je i Dodik,
a njegovi brojni strahovi sve više liče na politički delirijum tremens. Što je
logična posledica višegodišnjeg opijanja ogromnom moći i grandomanijom.
Dodik, poslednji autokrata u
regiji, se ne predaje, ali planovi koje kuju njegovi „savjetnici“ direktno su
upereni protiv njega samog.
Dodik je potpuno zagazio u
ekstremizam, a režimski mediji izvještavaju
kao da će rat početi sutra. Ustvari,
oni ga prizivaju.
Neki od Dodikovih „najodanijih“ savjetnika
čak rade na pripremi mitinga, koje će organizovati Režim u znak „zaštite
Republike Srpske“. Toliko puta je već sve ovo viđeno da je zaista nejasno kako
bar Dodik nije sačuvao mrvu razboritosti i kako ne uviđa da ga njegovi
„savjetnici“ guraju u potpunu propast. Jer su ga već prodali!
