Piše: Slobodan Vasković
Zanijemiš zbog nepojmljivog masakra osmoro djece i školskog čuvara.
Zanijemiš zbog svake lične tragedije svake porodice, svakog đaka te škole, svih đaka svih škola. Njihovih roditelja; Strahova sa kojima se svi suočavaju; Strahova koji su dominantni zbog djece. Sve djece i onoga što je pred njima.
Zanijemiš zbog spoznaje da je ubica djece dječak.
Zanijemiš zbog vijesti da su se odmah pojavili imitatori; Djeca!
Zanijemiš i nije ti stalo da više ikada progovoriš, jer toliki je bol.
Zanijemiš, jer sav taj bol ne može da popuni prazninu zbog gubitka osmoro djece. Zbog gubitka sve djece u proteklim decenijama.
Zanijemiš, jer ne možeš vratiti vrijeme; Bilo šta učiniti da se tragične, najtragičnije činjenice promijene.
Zanijemiš, jer je taj Dan zaustavio Godinu, Ubijenoj Djeci decenije, i jer smo taj Dan svi ubijeni, a da toga nismo do kraja ni svjesni.
Zanijemiš, jer ne znaš prave riječi da ispišeš; Riječi kojima bi izjavio saučešće svim porodicama ubijene djece i žal zbog toga što im se dogodilo. I stalno izjavljuješ saučešće, ponavljaš ga u sebi, polutiho, uvijek novim riječima i nikada ne uspijevaš da opišeš koliko ti je teško što se tragedija desila; Što su mladi životi prekinuti.
Zanijemiš, jer si svjestan da i ne postoje takve riječi koje bi mogle opisati svu dubinu očaja koji osjećaš zbog gubitka sve djece.
Zanijemiš, jer je samo to ostalo kao mogućnost nakon Dana koji je zaustavio Godinu, Ubijenoj Djeci decenije.
Skameniš se!
