уторак, 3. март 2015.

Površni Improvizator Opasnih Namjera

piše: Slobodan Vasković

Milorad Dodik najveći je i najteži srpski nacionalni problem, koji se svakim danom njegovog ostajanja na poziciji predsjednika Republike Srpske dodatno produbljuje.

Dodik je u proteklih deset godina demolirao dostojanstvo naroda, potpuno srozao moral društva, uništenjem vrijednosnih kriterijuma i nametanjem prevare, laži, otimačine i nasilja kao ključnih odrednica, prema kojim Nacija treba da se ravna.

Izvori Nacije: Porodica, Obrazovanje, Kultura, Zdravlje… potpuno su zatrovani za vrijeme njegove vladavine, sa malim šansama da se oporave u decenijama koje dolaze.  

Dezintegracija Nacije njegov je konačni cilj od kojeg neće odustati.

Deprimirajuće je da Opozicija, primarno SDS, ne uočava razmjere Dodikovog antinacionalnog zahvata; Što taj zahvat potcjenjuje hedonističkim pristupom politici, pojačanim frustracijom gubitnika, nesvjesnih da su njihovi porazi posledica Nerada i Kukavičluka, a ne Nesposobnosti Naroda da ih prepozna kao nosioce sopstvenih interesa.

Poseban problem je što, uz dnevnopolitičko žongliranje relativizacijom svega vrijednog, institucionalnog, moralnog, kojim kao giljotinom reže resurse naroda, Dodik otvoreno promoviše političke interese Hrvatske demokratske zajednice i njenih lidera iz Hrvatske i BiH.

HDZ Hrvatske i HDZ BiH već 25 godina svoju politiku grade isključivo na konfrontaciji sa Srbima (veoma često i otvorenoj mržnji), a vremenom ta platforma nije pacifikovana. Dapače.

Uprkos tome, SNSD, matična stranka, Milorada Dodika dala je otvorenu podršku Deklaraciji HDZ-a BiH, kojom se traži rušenje dejtonske strukture BiH. U ime SNSD-a učinila je to Nada Tešanović, potpredsjednica stranke, podržavajući na taj način poništenje Republike Srpske.

Aplauzi koje je dobila od zapjenjenih histeričnih SNSD-ovih političkih poluproizvoda, čiji je poluprečnik racionalnog razumijevanja poodavno rastopljen u mentalnoj sumpornoj kiselini, nastaloj kao nusproizvod pokušaja da se demantuje kako je vodeća stranka tek političko krilo najopasnijih i najzloglasnijih interesnih organizacija, svjedočanstvo je do koje je mjere SNSD potonuo u mržnji prema svemu što je normalno, prirodno; Drugačije od njih.

Dodik nije osudio postupak Tešanovićeve, već ga je indirektno podržao, javno ističući da je “Dejtonski sporazum već u dobroj mjeri promijenjen”. To je voda na mlin HDZ-a, kao i Dodikovo zalaganje za fantomsku “konfederalnu uniju triju država, republika u okviru BiH".

Fantomsku, zato što je ona plod Dodikove klovnovske improvizacije, a ne državničke mudrosti.

Samo Površni Improvizator, i to opasnih namjera, može izjaviti da nije čitao Deklaraciju HDZ-a, ali da “u tom dokumentu ima i prihvatljivih stvari”.

Da je Dodik Državnik, a ne Površni Improvizator Opasnih Namjera, on bi već konačno jednom u protekloj deceniji, koliko je na vlasti, učinio ono što obećava: Poveo Republiku Srpsku ka samostalnosti ili ka konfederalnoj uniji, ne gledajući na posledice te odluke.

Pokazao bi stav, ličnost, karakter!

Umjesto toga, on ojačava HDZ, koji Srbe doživljava/tretira kao arhetip neprijatelja hrvatskog naroda.

Dodikova podrška HDZ-u i generalno hrvatskoj politici, koja u Srbima vidi najomraženjeg neprijatelja, nije od juče niti od prekjuče, već traje godinama.

Nekoliko detalja koji to potvrđuju.  

U decembru 2010. Ivo Josipović je, u organizaciji Nezavisnih novina, proglašen za ličnost godine. Ta odluka je politička i Dodikova, ne NN.

Josipović je odlikovao Ejupa Ganića 9. februara 2015. Redom Kneza Branimira „za izniman doprinos neovisnosti, cjelovitosti, i međunarodnom ugledu Republike Hrvatske i razvitak odnosa Republike Hrvatske i drugih zemalja“.

Ganića je Tužilaštvo za ratne zločine Republike Srbije zvanično optužilo za ratne zločine u Dobrovoljačkoj ulici u Sarajevu (1992).

Ganić je prilikom prijema nagrade optužio Srbiju da je „rušitelj Jugoslavije, okupator BiH i glavni problem Balkana“ i podržao Hrvatsku da „uslovi ulazak Srbije u EU“.

Dragan Čović proglašen je u decembru 2014. za Ličnost godine u Republici Srpskoj.

Nagradu mu je uručio Aleksandar Vučić, premijer Srbije, po Dodikovom nagovoru.

Čović i HNS su 28.02.2015. donijeli Deklaraciju o unutrašnjem preustroju BiH, koja podrazumijeva nestanak Republike Srpske.

Ni u slučaju odlikovanja Ganića ni u slučaju Čovića i Deklaracije, Dodik nije rekao ni jednu jedinu riječ kritike.

A i zašto bi, jer on takvu politiku promoviše i podržava.

Problem je što o takvoj politici ćuti i SDS. Koji je ponovo istrajan u pokušaju pronalaženja (bar jedne) „Lagranžove tačke“ na političkoj sceni, koja bi mu, istovremeno, omogućila nekretanje, nereagovanje, nedjelovanje, ali i uticaj na sva dešavanja u BiH i RS. 

SDS se ponaša kao da svi u RS imaju sve vrijeme ovog svijeta, iako ga uopšte više nemaju.

Faktor vrijeme, koje gotovo da i ne postoji na stvarnim Lagranžovim tačkama, itekako je značajno u BiH/RS, a sunovrat ekonomije, privrede, finansija; galopirajuće osiromašenje građana, beznađe, besperpektivnost i sveopšti jad…, odavno su traumatično dramatični.

I neće se poboljšati SDS-ovim zaposjedanjem Savjeta ministara u Dodikovom maniru i ćutanjem o otvorenim nasrtajima na Dejtonski sporazum, koji generišu Dodik i Čović.

Niti SDS-ovim nedjelovanjem i skrivanjem iza plašta tišine po svim važnim pitanjima, koji bi, kako smatraju, trebalo da ukaže na njihovu veličinu. Iako jedino ukazuje na njihovu u gusle već opjevanu "sposobnost" da gotovo nikada ne prepoznaju trenutak kada moraju djelovati, a kojih je u ovoj zemlji naodmet.