Piše: Slobiodan Vasković
Milan Miličević podnio je neopozivu ostavku na funkciju predsjednika SDS-a.
Naveo je, između ostalog, da tim aktom pokušava spriječiti raskol u stranci, što jeste dobra namjera, ali za nju nema previše optimizma.
Na poziciju v.d. predsjednika došao je novembra 2022. godine, nakon teškog poraza partije na opštim izborima, da bi polovinom iduće, 2023. godine, izabran za predsjednika.
Miličević je bio i ostao glavna meta SNSD-a, jer je na lokalnim izborima, u Tesliću za poziciju načelnika, ali i pokušajima opoziva, redovno pobjeđivao vodeću režimsku stranku. Zbog toga je u nekoliko navrata bio i žrtva montiranih procesa; privođen; Posljednji put 09.06.o.g., na godišnjicu izbora za predsjednika SDS.
Miličević nije uspio da ovlada frakcijama unutar SDS-a, da ih stavi pod kontrolu i njegov pad bio je očekivan.
Razlog su rezultati lokalnih izbora prošle godine, iako je to formalno; Suštinski, Miličević nije htio da sluša druge frakcije, bude njihov borbeni ovan i završio je kako je završio.
Koliko dubok raskol je u SDS-u svjedoči i podatak da je Miličević teško kritikvan od drugih stranačkih prvaka čak i kada je bio najugroženiji od Režima i kada je bio pritvaran.
Miličević je i nakon toga ostao dosljedan sebi i svom poimanju politike - nije se javno obračunavao ni sa kim od kritičara, ma koliko oni oštri prema njemu bili.
I da jeste, epilog bi, vjerujem, bio isti kao što je sada.
SDS je dinosaurus političke scene u BiH; Jedini koji je toliko oslabio da jedva diše, za razliku od druga dva - SDA i HDZ.
SDS je, za razliku od SDA i HDZ, ostao bez sopstvene nacionalističke politike i to ih je koštalo slobodnog pada koji još uvijek traje. Iz izbora u izbore SDS-a je sve manje, ma šta činili, ma kako postavljali kampanju, ma koliko pokušavali djelovati kao umjerena desnica.
Pad SDS-a počinje 2006. godine kada im je Milorad Dodik, najjednostavnije rečeno, preuzeo sve političke stavove, čak i one najrigidnije.
Dodik je hazarder, ali mu se, sa aspekta osvajanja vlasti, apsolutno isplatilo to što je uradio. Zamka u koju su mnogi upali, a i sada se nalaze u njoj, jeste činjenica da je Dodik, ljevičar, brzinom svjetlosti postao desničar/potom ultradesničar.
Takav zaokret šokirao je SDS i od tog šoka nisu se više nikada oporavili, Preko noći su ostali bez prepoznatljive politike, koju je Dodik jednostavno preuzeo. Kao što je, u godinama koje su uslijedile, preuzimao sve one na koje se SDS nekada oslanjao; Stvarao organizacije koje u veličale njega, a ne, kao do te 2006., SDS.
Dodik je te 2006. postao po drugi put premijer i imao je pola godine pred sobom da realizuje ključne postavke svog plana. Nije posustao ni trenutka; Išao je s kraja na kraj RS, posjetio svako mjesto, rušio SDS gdje god je mogao.
Tako je potvrdio vlast na opštim izborima 2006., osvajajući sve.
Prva žrtva njegove “promjene” bio je tadašnji predsjednik SDS Dragan Čavić. Njegovu smjenu pripremio je Mladen Bosić, toliko precizno da Čavić nije znao šta mu se sprema do noći prije sjednice Predsjedništva SDS-a.
Čavić je danas zaboravljen, a Bosić je nastavio da vlada strankom sve do 2016. godine, kada se povukao. On je na čelu SDS-a proveo najviše vremena, ali nije uspio stranku vratiti na vlast.
Bosić je bio oštar zagovornik smjene Miličevića. Bili su to i Vukota Govedrica, koji je na poziciji predsjednika stranke zamijenio Bosića, kao i Miličevićev prethodnik Mirko Šarović.
Tri bivša predsjednika protiv aktuelnog šefa stranke izuzetno je teška pozicija i Miličević je odstupio.
Darko Babalj, poslanik u parlamentu BiH, vukao je konce. Babalj je vrlo interesantan - uvijek je bio prvi koji je štitio Miličevića, kada su ga napadali, kao i Ljubišu Petrovića, gradonačelnika Bijeljine, iako ne podržava ni jednog ni drugog.
Treba ukazati na još jednu činjenicu po kojoj je SDS specifičan: to su Lokalni Knezovi koji su, kao pojam političkog djelovanja, pretekli još iz vremena Momčila Krajišnika.
Oni već jako, jako dugo kroje politiku SDS, ali po aršinima koji njima odgovaraju i u kojima je stranka sekundarna; Tek platforma sa koje djeluju.
Vrlo teško je predvidjeti kojim putem će stranka dalje krenuti, ali je izvjesno da neće biti brzog oporavka.
Duboko podijeljeni, bez jasne politike, teško udareni i ovaj put, SDS bi, za početak, trebao priznati da više nisu velika stranka; da nemaju dovoljno kvalitetnih odbora, a članstva sve manje.
Dalja fragmentacija stranke djeluje izvjesnom.
Milan Miličević je otišao; Iza njega je ostalo uljudno pismo u kojem nije imao milosti za svoje protivnike. Prezir koji je pokazao prema njima, ne pokušavajući da ga sakrije, ukazuje da je drvo iznutra trulo, a zelenilo po granama tek varka koja to ne uspijeva sakriti.
