петак, 22. март 2019.

Tijela dva poginula rudara izvučena iz hodnika podzemnog kopa


poginuli rudar Slaviša Žugić
piše: S.V.

Tijela Slaviše Žugića i Branimira Ostojića izvučena su ispod ogromnih količina zemlje koja se danas sručila na njih u ulaznom hodniku u jamu Podbraćan - Gunjaci.

Nesreća se dogodila u jutarnjim časovima, a mjestu nesreće ne može se prići.

Nezvanično: Najmanje tri rudara su poginula u teškoj nesreći u jami Podbraćan - Gunjaci


foto Avaz
piše: S.V.

Najmanje tri rudara su, prema nezvaničnim informacijama, poginula u teškoj nesreći u jami Podbraćan - Gunjaci, koja se nalazi na teritoriji opštine Srebrenica.

Prema nezvaničnom informacijama, riječ je o rudarima Ž.S., iz Milića, O.B. iz Zvornika, kao i još jedan rudar iz gradića Milići.

Oni su smrtno stradali nakon ogromnog odrona zemlje, a nalazili su se na samom ulasku u jamu. Radili su na mašini, koja je potpuno zatrpana.

Mediji su ranije javili da su u jami Podbraćan - Gunjaci zatrpana dva rudara, ali nezvanični izvori tvrde da je taj broj veći. Ti rudari bi se trebali nalaziti u samoj jami, dok su smrtno stradali u, kako se tvrdi, hodniku koji vodi u jamu.

Jamu eksploatiše Rudnik boksita iz Milića.

Mjesto nesreće je, prema riječima očevidaca, potpuno blokiramo i nemoguće je prići. Pedesetak mještana okolnih naselja se samoorganizovalo kako bi pomogli u otkopavanju zatrpanih rudara, ali im je, prema svjedočenjima, to onemogućeno.

Kompanija “Boksit” iz MIlića ranije je saopštila da su zatrpani rudari Slaviša Žugić i Branislav Ostojić.

Radovan Višković, premijer, potvrdio je da su smrtno stradala dva rudara, ne navodeći njihova imena; On je izjavio saučešće porodicama, ali nije rekao kojim.

Viškovićev postupak je prilično nerazumljiv, a ono što je zaista neshvatljivo jeste da premijer nije otišao na mjesto nesreće, posebno zbog činjenice da je bio dugogodišnji radnik kompanije "Boksit" i da je, kako je rekao, "lično poznavao stradale".

Nezvanično: Ima i poginulih u rudarskoj nesreći




Piše:S.V.

Prema nezvaničnom informacijama, u rudarskoj nesreći poginulo je najmanje jedno lice. 
Riječ je o rudaru Ž.S., iz Milića, koji je smrtno stradao.

Isti izvori, nezvanicno, tvrde da ima  još stradalih, od kojih je još jedan iz Milića, a treći iz Zvornika.




Mediji su ranije javili da su u jami Podbraćan - Gunjaci zatrpana dva rudara, ali nezvanični izvori tvrde da je taj broj veći.

Jamu eksploatiše Rudnik boksita iz Milića.

четвртак, 21. март 2019.

Raspakivanje Kremenovića, Kostreševića, Ilića i Lukača



piše: Slobodan Vasković

Kremenović
U tekstu “Nastavak Raskrinkavanja Darka Ilića i dva pitanja za Dubravka Kremenovića”,  koji sam objavio 13. marta ove godine, postavio sam dva pitanja Dubravku Kremenoviću, desnoj ruci Darka Ilića, aktuelnog savjetnika Komandanta Hunte Dragana Lukača, i ni na jedno pitanje nije odgovoreno.

Pitanja Kremenoviću su glasila:
U izjavi Bajiću naveo si da ne poznaješ nikog od porodice Dragičević, kao da nisi poznavao ni ubijenog Davida Dragičevića.

Da li si siguran da nisi slagao?

Da nisi, možda, jednom prilikom sjedio, vrlo bijesan, sa Davidove lijeve strane, dok su ostali bili sa njegove desne strane; U zatvorenoj prostoriji?

Kremenović, koji sam sebe dovodi pod veliku sumnju pisanjem Službenih zabilješki o samom sebi, trebalo je da odgovori, kako bi javnost uvjerio u svoju transparentnost. 

Kako to nije učinio, pitanja i dalje ostaju postavljena, plus jedno sasvim novo pitanje:

Kremenoviću, ako si, možda, jednom prilikom sjedio sa Davidove lijeve strane, dok su svi ostali bili sa njegove desne strane (u zatvorenoj prostoriji), da li je, možda, tada David sjedio na stolici zelene boje?

Kostrešević
Osim za Kremenovića, ima i jedno vrlo važno pitanje za Sinišu Kostreševića, takođe savjetnika Komandanta Hunte Dragana Lukača.



Kostreševiću, pred Anketnim odborom Narodne skupštine RS, u svjedočenju 22. maja 2018. godine, na pitanje Nedeljka Glamočaka, člana tog tijela, da li mu možeš reći kada je David Dragičević “doveden u vezu sa provalnom krađom u kući Rađen”, odgovorio si, doslovno sledeće:
“Pa nemojte me držati za riječ, mislim, (nemojte datumski, mislim, da li prije pronalaska tijela ili poslije), prije pronalaska tijela”.



Kostreševiću, Ko je prvi zvanično doveo Davida Dragičevića “u vezu sa provalnom krađom u kući Rađen” i kada?

Kostreševiću, da li si to provjerio, posebno nakon što si utvrdio da David nema ništa sa provalnom krađom, jer je to bilo vrlo vrlo bitno utvrditi?

Kostreševiću, da li si utvrdio zbog čega niko iz MUP RS nije otišao do kuće porodice Dragičević, u periodu od 18.03., (kada je David otet, potom i ubijen), do 24.03.2018., kada je pronađeno njegovo tijelo, ako se u tom perodu David dovodio “u vezu sa provalnom krađom u kući Rađen”?

Nije li to i previše čudno?

Kostreševiću, da li niko iz MUP RS nije otišao do kuće porodice Dragičević u navedenom periodu, jer je dio vrha MUP RS već tada znao kako će završiti sa Davidom? 

Kostreševiću, da te podsjetim, tvoj šef Lukač je javno izjavio 27.03.2018. godine da niko u tom periodu nije posjetio porodicu Dragičević!

"Ne znam zašto policija nije u toku dosadašnje istrage razgovarala sa roditeljima, ali ćemo to svakako uraditi", izjavio je Lukač, 27.03.2018. godine.

Kostreševiću, još jedno pitanje za tebe: “Šta znaš o zelenoj stolici”?

Ilić
Darko Ilić, kao i Dubravko Kremenović, Bojan Karanović, Siniša Kojdić i brojni drugi će tek odgovarati na pitanja istražilaca, ali do tada Ilić bi mogao da odgovori na pitanje - Gdje su snimci sa “Office shous” koji bi potvrdili kada je tačno Filip Ćulum došao na Trg Krajine u noći, 18.03.2018. godine i šta je radio u centru grada?



To pitanje je vrlo bitno, jer je Ilić pred Anketnim odborom Narodne skupštine RS ustvrdio da je Ćulumov alibi besprijekoran i da je sve u pogledu “tog lica” provjereno!

Ako je to već tako, Ilić treba da odgovori kada je Filip Ćulum otišao sa Trga, kojim putem i gdje?



Prije toga trebalo bi da kaže gdje su snimci sa svih tih kamera koji potvrđuju, kako navodi, alibi Filipa Ćuluma?!

Lukač
Pitanja za Lukača: 
-Da li si ti naredio uništenje snimaka sa video nadzora iz noći 18.03.2018. godine?
-Da li je LSD i dalje jeftin?


Za kraj jedna mala digresija:
-Kada će tvoje obezbjeđenje ponovo razbiti Dodikovo obezbjeđenje?!



среда, 20. март 2019.

Karadžiću doživotni zatvor: Skrivanja srpske političke elite iza leđa presuđenih je kukavičluk, bezidejnost, antipolitika…, nikako stav



piše: Slobodan Vasković

1.
Radovan Karadžić, prvi predsjednik RS, pravosnažno je presuđen na doživotni zatvor. Presuda je enciklopedija najstrašnijih zločina: genocid, istrebljenje, ubistva, teror…najstravičniji zločini. 

2.
Suočiti se sa činjenicama iz presude nimalo nije prijatno, nije lako, nije bezbolno, niti se na bilo koji način može ostati miran/neuznemiren. Suočiti se sa činjenicima iz presude, kako Karadžiću, tako i ranijih, je neophodno!

3.
Suočavanje sa samima sobom, jednih sa drugima, u BiH nije popularna tema, nije čak ni tema; Samo pominjanje suočavanja, posebno prihvatanja presuda Haškkog tribunala, jeste jeres/“izdaja nacionalnih interesa”, nerijetko i dovođenje u životnu opasnost… 

4.
“Kultura zločina” je predominantna, to je najsnažniji zamajac “Zamrznutog rata”, što decenijama bjesni u BiH.    

5.
Dok god je „kultura zločina“ (jesmo mi njihove, ali i oni su naše) primarna politička kategorija međusobnog komuniciranja, preuski su putevi za izlazak iz vrzinog kola sveopšteg nipodaštavanja najgroznijim optužbama. I to protiv kolektiviteta, a ne pojedinaca. 

6.
Iako pojedinci bivaju presuđeni, a ne narod/narodi.

7,
Od “kulture zločina” se ne odustaje čvrstom voljom aktuelnih elita, koje su u prethodne dvije godine, koliko je proteklo od prve presude Karadžiću, pojačale slavljenje osuđenih/presuđenih za ratne zločine, negirajući Haške presude i njihove duboke posljedice; Vrijeđajući žrtve drugih, samim tim prezirući i vlastite. 

8.
Međutim, ma koliko se, posebno vlasti iz RS, opirale brojnim, nimalo prijatnim, dimenzijama izrečenih presuda, one će u vremenu što dolazi tek ostaviti predubok trag. Već sada je itekako dubok.

9.
Svijet neće dovijeka tolerisati negiranje presuda međunarodnih sudova i svakodnevno sijanje mržnje; Dalje skupljanje krvavih poena na slavljenju odgovornih za najmonstruoznije zločine, poistovjećivanje sa istima, preziru prema njihovim žrtvama… 

10.
Činjenice da je da već predugo sve to tolerišu i da tome mora doći kraj.

11.
Mora, jer su posljedice takvih politika razarajuće i po BiH i po narode - BiH se rašiva po svim šavovima; Egzodus iz BiH traje; Odlazak stanovništva direktno je povezan upravo sa takvim stanjem; Beznađe proističe iz spoznaje da se “ništa ne mijenja i da se neće promijeniti”. 

12.
Za to nije kriv Haški tribunal, već oni što ne priznaju njegove presude. I to isti oni koji su priznali upravo taj Tribunal (sada Mehanizam) kao relevantnu instituciju za procesuiranje optuženih i sve ove godine sarađivali sa njim. Isporučujući im, između ostalog, i osumnjičene za ratne zločine!

13.
Istovremeno su ga, na mikropolitičkom prostoru, “negirali”, lažući narod da je riječ o “neprijateljskim akcijama i aktima”, trujući narod neistinama o ugroženosti, iako je isti taj narod najugroženiji od onih koji ga vode i što i sada na počinjenim najstrašnijim ratnim zločinima grade karijere i obezbjeđuju opstanak na vlasti. 

14.
Isti ti čine nove zločine nad vlastitim narodom, ubijajući djecu i prikrivajući i ta ubistva. 

15.
Pokvarene elite su otrovale narod lažima o tome kako su presude Tribunala marginalne, neznačajne, “neprihvatljive”., “osveta neprijatelja”…, kako bi ga opljačkali, satrali, doveli u stanje ropstva, a ne kako bi ga konačno izvele iz prethodnog rata, što, prema vladajućim politikama, nikada nije ni završio. 

16.
Važno je, najvažnije, istaći da samo političkim elitama odgovara da se ne završi, narodima nikako.

17.
Takvo djelovanje su zločini prema sopstvenom narodu, ali i prema drugim narodima, ništa manji od onih za koje je presuđen Karadžić i svi prije njega.

18.
To su činjenice, sve ostalo je mitomanija.

19.
I nakon presude Karadžiću, kao i onih koje su joj prethodile, iz RS ide bagatelna konfekcijska priča o “političkom djelovanju Haškog tribunala”, ali nikada se ne govori o odgovornosti srpskih političara i srpske politike za počinjene zločine.

20.
Ta odgovornost sadržana je u notornoj činjenici da vodeći srpski funkcioneri tokom rata nisu učinili baš ništa da spriječe zločine, nisu učinili ništa da tokom rata/nakon njega, presude ikoga za ratne zločine počinjene nad nesrpskim stanovništvom, ali i da srpske vlasti nisu godinama priznavale Haški tribunal, koji je osnovan maja 1993. godine. 

21.
U periodu od njegovog osnivanja pa sve do 1999. godine nije bilo nikakve saradnje vlasti RS sa Tribunalom.

22.
Sve to vrijeme, političke elite i nadležne institucije druga dva naroda, koji su učestvovali u tragičnom sukobu, dokumentovali su zločine počinjene nad pripadnicima njihovih etnosa i dostavljali ih Tribunalu. Otud, dobrim dijelom, disbalans u nacionalnosti optuženih/suđenih/presuđenih.
Ali, o tome je u RS Zabranjeno govoriti!!! 

23.
Sve ove decenije, srpske političke elite su se, bezrezervno i svi odreda, zaklanjali iza presuđenih, zloupotrebljavajući njihove sudbine, kako bi “pojali” o “ugroženosti Srba kao naroda, Republike Srpske”, ubirali prejeftine politilčke poene, ni ne razmišljajući koliko će na kraju ta jeftinoća skupo doći. 

24.
Nikada nisu ni pokušali promijeniti sopstvenu ustaljenu praksu indolentnosti, nerada, nehtijenja, neuključenosti u te procese. I, što je najgore, nastavljaju praksu ignorisanja njihovih direkrnih posledica - presuda. 

25.
Ista priča i nakon presude Karadžiću.

26.
Sve to kukavičko, necivilizacijsko, saučesničko skrivanje nije, niti će promijeniti činjenicu da je Karadžić presuđen i za genocid i za druge najstrašnije moguće zločine. I da je prvi predsjednik RS presudom okarakterisan kao ratni zločinac. 

27.
To je notorno; Svako bježanje od činjenica je pokušaj održanja “kulture zločina” kao dominante komunikacije, iako to dosad nikom ništa dobro nije donijelo, niti može donijeti. 

28.
Dok ne priznaju i ne prihvate žrtve drugih, ne mogu očekivati ni prihvatanje/priznanje sopstvenih. I kažnjavanje odgovornih za to. 

29.
Presuda Karadžiću je veoma teška i ona jeste satisfakcija žrtvama, ali jeste i zadnja opomena tzv. srpskoj političkoj eliti da prestane da se krije iza leđa presuđenih, da prestane sa političkom zloupotrebom tih procesa, na način da ih transferišu na leđa cijelog naroda, i da se suoče sa onim što piše u presudama, kako bi se proces pomirenja i svi drugi procesi u BiH ubrzali u pozitivnom smjeru. Jer se BiH neće rašiti, uprkos činjenici da se rašiva!
30.
Drugačije neće ići. Taj Iskorak je neminovan.  

31.
Važno je istaći i sledeće - “Odbrana” presuđenih u Hagu, koju nakon izricanja presuda, emituju kvazielite je notorna laž, kao što je to i njihova navodna odbrana Republike Srpske, koja je forma bez ikakvog sadržaja, jer je satrvena finansijski, ekonomski, privredno… Njenu institucionalnu suštinu na najvulgarniji mogući način su kidnapovali i privatizovali njeni najglasniji “zaštitnici”. 

32.
Prazna Forma nije došla u stanje potpune disfunkcionalnosti presudama Tribunala, već dejstvovanjem aktuelnih srpskih političkih elita. Jednih koji su je temeljno opljačkali i drugih koji prstom nisu mrdnuli da to spriječe.

jednih koji su kidnapovali i privatizovali institucije, pretvarajući ih u privatne manufakture/kovačnice prljavog novca i druge koji prstom nisu mrdnuli da ih spriječe.


33.
Teško da će se navedeni Iskorak desiti u dogledno vrijeme, sa aktuelnim vođstvom nikako. Zato će i dalje stradati narod, a bjekstvo sa ovih prostora značiti jedini spas; Stradanje će se nastaviti, jer je narod izložen na milost i nemilost sopstvene elite, koja se izvrgla u njegovog najvećeg neprijatelja. I ne prestaje da ga uništava. 

34.
Slučaj Karadžić, presuda koju je dobio i sve ono što joj je prethodilo i što se nakon nje desilo/dešava tragični su dokaz izrečenog. 

35.
Paradoks je u tome da su, nakon izricanja pravosnažne presude Karadžiću  u Tribunalu, svi u BiH prešli još jednu stepenicu iz prošlosti, što je krucijalno. 

36.
Bez prethodnog prelaska tih stepenica iz prošlosti, teško da se može zakoračiti ka budućnosti. Posebno što se te stepenice doživljavaju kao prepreke; ne kao dio zajedničkog puta.

37.
A one jesu trasiranje zajedničkog puta, ma koliki otpor bio prema njima i ma koliko se pokušavale minimizirati, ispolitizovati, pojeftiniti, zloupotrijebiti…, ma koliko licemjerne i cinične izjave takozvane srpske političke elite bile lažno silovite.

38.

Objektivno, oni, kvazielite, su bez ikakve snage, čak i mikronskog oblika, da zaustave proces pomirenja; Koji jeste prespor, ali koji u kontinuitetu traje i napreduje!

уторак, 19. март 2019.

Pravda za Davida - Idemo do kraja


EKSKLUZIVNA ISPOVIJEST BIVŠEG SARADNIKA SOA (VIDEO): Tražili su od mene da prebacim oružje iz Doboja u mesdžid Stranjane

Pišu: A. Avdić/A. Omerović
Pripadnik selefijskog pokreta H.Č. iz Zenice skoro četiri mjeseca sarađivao sa hrvatskim obavještajcima. Prilikom vrbovanja prijetili mu zabranom ulaska u Hrvatsku. Za dobro izvedenu akciju prebacivanja naoružanja, obećavali mu posao u Hrvatskoj za njega i njegovu porodicu. SOA preko hrvatskog tjednika Nacional priznala kontakte sa ovim svjedokom.


Jutro. Slušaj me. Najbolje bi bilo da sada ne pričamo s obzirom da si u društvu. Sljedeći tjedan ćeš jedan dan doći do Krapine ili gdje već, pa ćemo pričati. Platit ću ti trošak benzina i ok“, pisalo je u porukama koje je krajem marta prošle godine Zeničaninu H. Č. poslao Davor mehaničar. 

No, iza imena „Davor mehaničar“ skrivao se službenik hrvatske obavještajne službe SOA. On je bio zadužen da drži na vezi zeničkog selefiju H.Č.
„Bio sam saradnik SOA-e od januara do maja“, počinje svoju ispovijest za Žurnal H.Č., tada zavarivač na privremenom radu u Sloveniji. 
DVA IZBORA
Za slovenačke vlasti nije bio sporan. Uredno je dobio vizu, radnu dozvolu, posao. Nije bio opasnost po nacionalnu sigurnost ove članice Evropske unije. Ali njegovi problemi su u Hrvatskoj. Prvo maltretiranje na granici, pa onda i izdvajanje u kasnim noćnim satima. Jednom je, tako, u januaru 2018. godine putovao sam. 
„Na granici su me zaustavili i odveli me u sobu za ispitivanje. Kazali su mi da imaju sve o meni, da sam prijetnja za nacionalnu sigurnost (Hrvatske). Rekli su mi da imam dva izbora. Prvi je bio da potpišem papir i da radim za njih. Drugi je bio – stavit ćeme u zatvor“, prisjeća se H.Č.
Pristao je na saradnju i potpisao „ dobrovoljnu pristupnicu“. Službenik SOA-e, koji mu se predstavio kao Davor, dao mu je i broj telefona (00385923653256). Memorisao ga je kao „Davor mehaničar“. I saradnja je započela. Svaki put, kada bi se H.Č. pokolebao, Davor mu je prijetio da bi njegova porodica mogla imati problema. Evo jedne prepiske.


H.Č: „Gnjave me činjenice“
Davor SOA: „Koje“?
H.Č.: „Pa,to što radim. Radim ono što ne volim. Odnosno, ono što je suprotno mojim principima“
Davor SOA: „Šta točno?“
H.Č.: „Pa, ovo. Špijunaža, praćenje i tako to“
Davor SOA: „O čemu ti pričaš“
H.Č. „Planovi mi se  okrenuli za 360 stepeni“
Davor SOA: „Radiš ono što si radio i prije. Koji planovi?
H.Č. „Moji životni. Normalan život i tako te stvari“
Davor SOA: „To je uvijek tako. Planovi i stvarni događaji su uvijek u disbalansu. Je li problem na poslu ili?
H.Č.: „Problem je to što meni iz glave ne izlazi to da radim za vas“
Davor SOA: „Radiš za sebe“
H.Č. :„Šta god u glavi planiram, čini mi se neostvarivo“
Davor SOA: „I svoju budućnost“
H.Č.: „Ne radim za sebe“
Davor SOA : „Radiš. Pogotovo za svoju familiju“
TUŠI ME SVE OVO
U strahu da bi njegovi roditelji mogli imati problema prilikom prolaska kroz Hrvatsku, H.Č. je nastavio saradnju. Ali svoju špijunažu sveo je na minimum. Čak je i ljude koje je morao pratiti, obavještavao da su mete. A Davor je samo izdavao naredbe. Tražio je od njega da napravi jedan lažni profil, na kojem će pisati hvalospjeve na račun ISIL-a i ostalih terorističkih organizacija. Tako je nastao profil „Usudu L Harb“.
„Je li se možeš ubaciti u viber grupe s braćom, koji slijede ovu priču“, postavljao je Davor nove zadatke.
„Ne mogu. Jer nemam brojeve od ljudi koji su u tim pričama. Iskreno, tuši me sve ovo“, odgovorio je H.Č.
Kako bi mogao obavljati određene zadatke, Davor je H.Č. jednom dao i novac, slao ga je po mesdžidima u BiH, naređivao s kojim osobama na Facebooku da kontaktira. A onda, u aprilu, pred prvomajske praznike pozvao ga je na sastanak u Krapinu.
„Od mene je tražio da prenesem iz Doboja ruksak oružja, da li je to eksploziv, oružje, nisam bio siguran. To sam trebao da uzmem u Doboju, a da to negdje ostavim kod mesdžida u Stranjanima. Ja gore nikad nisam ni bio. Oni bi to javili policiji u Bosni, koja bi našla to oružje gore. Kao, akcija bi se izvela da selefije imaju oružje“, tvrdi H.Č. u razgovoru za Žurnal.
Za dobro izvedenu akciju, hrvatski su obavještajci obećali H.Č. zaštitu od krivičnog gonjenja i prebacivanje u Hrvatsku njega i njegove porodice. No, on zadatak nije obavio. Nije želio, tvrdi, da podmeće bilo kome. Pokupio je stvari u Sloveniji i vratio se u BiH. Više nikad nije kročio na teritoriju Hrvatske. Danas posjeduje brojne dokaze o svojim kontaktima sa SOA-om
„A spreman sam ići i na poligraf“, ističe H.Č..
O svemu je obavijestio bh. sigurnosne agencije. A one hrvatske, ako je suditi po navodima tjednika Nacional, ne spore da su imali kontakte sa H.Č., čovjekom od kojeg su, kako on svjedoči, tražili prebacivanje oružja ili eksploziva iz Doboja u jedan mesdžid kod Zenice. 
Pogledajte video razgovora novinara Žurnala sa bivšim saradnikom SOA-e. 

(zurnal.info)