субота, 04. јул 2015.

Arogancija Mentalnog Provincijalca

Piše: Slobodan Vasković

Telemetrija me vodi u Beograd.

Sjedam u bolid i probijam zidove Gulaga, čiji Komandant optužuje druge za konc logore. Kako bi se zaštitio od Konc logora, Komandant je napravio sopstveni. Konc logorom protiv Konc logora, „genijalna“ ideja, koja je na um mogla pasti samo Poslednjem Čaušeskuu ovog dijela Evrope.

Europe, jer sam već u Hrvatskoj.

GPS je i dalje nepogrešiv. Dovodi me do Brodskog Stupnika, gdje hardver punim paprikašem; Sa zadovoljstvom pošto znam da neću sresti Gumenog Patuljka Igora. Kojeg love na Ugru. Kako ljubi ruku koja ga je zlostavljala.

Kad poraste, Igor će javno ispričati kako je zlostavljan dok je bio „Mali u SNSD-u“. I svi će plakati kraj malih TV ekrana, ožalošćeni Igorovom gumenom sudbinom. Iako će znati da je za njega već prekasno. Takav ti je naš narod; Dobre duše, sve Opra do Opre, uvijek žale slabiće.

Nakon Stupnika Srbija.

Hotel. Taksi. Slušamo bluz. Rej Čarls. Taksista pjevuši. Pušimo kraj otvorenih prozora starog pasata.

Na Dorćolu prijatelji. Popodne provodim u društvu Mute Nikolića. Košarkaškog Evgenija. Ima dana kada mi pojedini partizanovci ne smetaju. Posebno kada ne moram odmah da se vratim na konclogorovanje.

Mutina krasna mlada poznanica otpjeva nekoliko operskih arija. U po bijela Dorćola.

Ignorišemo politiku, pričamo o znoju. Onom našem seljačkom, kad je i donji veš skroz mokar.

Kaže Muta: „Hajd da se slikamo, niko mi neće vjerovati da sam bio sa tobom“. Telemetrija kaže da se slikam.    

Dva tri klika i moram dalje. Na Ušće.

Ignorišem brendove, ignorišem skupe restorane, hodam onako.

Telemetrija mi plasira podatak da je Dodik izjavio da ga ne interesuje šta će biti sutra, nakon što je odlučio da sa svima krene u Obračun. Što me i ne čudi od Komandanta Straže Konc logora za Srbe, koji je Dodik napravio od Republike Srpske.

On svog političkog sutra i nema. Nema ni političkog danas, ali je odlučan da nakon njega ne ostane ništa. Da Sutra više ne bude.

Arogancija Mentalnog Provincijalca koji je zagadio sve čega se dotakao, ubijeđen da je kontaminacija politički kapital; Arogancija Političke Propalice koji ni mrtvima ne da mira, uvjeren da je mentalna nekrofilija za njega kopno na vidiku; Arogancija Bahate Barabe koja je sve prokockala i sada bi da igra u tuđe živote, čvrsto vjerujući da na to ima pravo....

Probija me onaj naš seljački znoj od muke. Ma kamo otišao, nikako pobjeći iz dežavi sindroma, u kojem Politički Idioti poput Dodika svakih deset godina žrtvuju čitave generacije. Uzaludno braneći sopstvene šifre. Nije problem u donjem vešu. Već u Glavi.

Mentalni Provincijalac Politička Propalica Bahata Baraba je gotov. Odvlačenje na smetljište biće skupo. Kriza je. Cijene skaču.

Sjedam u taksi. Semafor. Prosjakinja sa djetetom u ruci.

„Lani joj je izgorilo dvoje dece. Ostavila šporet uključen i izašla... Opet je na cesti...“, promrmlja taksista.

Dajem joj nešto novca, svjestan da to nije pomoć.  

Krećemo kroz zeleno. Iako mi je crno pred očima.

Možda je jutro pametnije od večeri, ali je veče uvijek crnja od jutra.



петак, 03. јул 2015.

“Vojnici” krenuli na Kuma: Mićo Kraljević udario na Dodika

Piše: Slobodan Vasković

Kako nisko je pao Milorad Dodik! Da niže ne može, jer je meta dojučerašnjih poslušnih vojnika Ganga koji je predvodio i koji još uvijek vlada Republikom Srpskom. Iako je iskomadan. Na interesne zone.


Jedna od njih je Šumsko gazdinstvo ŠG „Birač“, koji je plijen Miće Kraljevića, presuđenog kidnapera i uvaženog visokog funkcionera SNSD-a.

Vrh RS odlučio je da počisti nekoliko direktora u JP „Šume Srpske“, među njima i Samojka Palangetića, direktora ŠG “Birač”.

Kraljević je očekivao da on bude imenovan, kako bi mogao oblovinu usmjeravati besplatno u svoju pilanu u Dragaševcu, kod Vlasenice.

Međutim, nije mu se izašlo u susret, a odbijeni su i njegovi zahtjevi da umjesto Palangetića budu postavljeni Mladen Popović ili Igor Vuković.

Donesena je odluka da novi direktor bude Radenko Lukić iz Doboja.

To se Kraljeviću nije nimalo dopalo, jer nema nad Lukićem nikakvu kontrolu.

Što znači da će mu propasti pilana u Dragaševcu. U njoj su mašine iz Drvne industrije Vlasenica, koja je, takođe, propala. Preciznije, uništena je da bi se Kraljević dokopao besplatno skupih mašina.

Vlada RS je kupila Fabriku stilskog namještaja "10. avgust"' u Vlasenici krajem jula 2008. godine (na kraju stečajnog postupka)je za 3,2 miliona maraka  i formirala novo preduzeće DIV.

V.D direktora te nove firme tada je bio Mladen Popović, Kraljevićev čovjek.

Najavljena je obnova prouzvodnje, ostanak u poslu 150 radnika, osvajanje tržišta, ali kao i svi poslovi Vlade RS i ovaj je završio u blatu. Jer je i bio napravljen da bi se opljačkale pare. Premijer je tada bio Milorad Dodik.

DIV je završio neslavno, firma je propala, kao i uložene pare Vlade RS, a Kraljević je instruisao radnike da zahtijevaju isplatu zaostalih primanja tako što će umjesto plata  tražiti mašine.

Rečeno-učinjeno, radnici su preuzeli mašine i dali ih Kraljeviću. On je nekima od njih obećao poslove na svojoj pilani. Cijela ova nezakonita varijanta preuzimanja mašina iz državnog vlasništva i preusmjeravanja u Kraljevićevo intenzivirana je u poslednja tri mjeseca.

Kraljevićeva pilana  treba u narednih nekoliko dana da počne sa radom, ali sve je postalo upitno i pada u vodu zbog smjene direktora i postavljenja Lukića.

Zato je Kraljević odlučio da uzvrati nekadašnjem šefu Dodiku i organizovao je štrajk zaposlenih u Vlasenici. Istovremeno, radnici istog ŠG iz Milića i Šekovića odbili su da štrajkuju.

Oni iz Vlasenice su morali, jer su ih Kraljevićevi batinaši silom natjerali. Neki koji nisu htjeli da štrajkuju (u Vlasenici) su, prema svjedočenjima, i pretučeni.

Uopšte ne treba sumnjati da je Kraljević spreman da blokira puteve, kao što je to prije par godina već činio kada mu se nisu dopale neke odluke Vlade RS.

Mediji su 03.07. obavili da su zaposleni u vlaseničkoj upravi Šumskog gazdinstva /ŠG/ "Birač" stupili u štrajk, nakon što su prije sedam dana od poslodavca zatražili isplatu martovske i aprilske plate, putnih troškova za februar, mart i april, te ujednačavanje cijene rada sa onom koja važi na nivou Javnog preduzeća "Šume Republike Srpske".

Iako su neki od zahtjeva uvaženi (plata isplaćena 30.06.), štrajk u Vlasenici je otpočeo. Kraljević je krenuo na Dodika.

Mafijaški obračuni unutar Režima su tako i zvanično otpočeli. Biće interesantno vidjeti “odgovor” Kuma Dodika na Kraljevićev šamar i otvoreni izazov. I ko će od njih završiti u gepeku?!


Brod pred pobunom: Jovičić nastavio progon privrednika po nalogu Tegeltije i Reljića

Piše: Slobodan Vasković

Zoran Tegeltija, ministar finansija RS, Dušan Reljić, vlasnik firme „Fructa trade“, i načelnik Broda Ilija Jovičić odlučili su da ostave hiljadu građana Broda bez hljeba. Objavio sam to još 22. juna ove godine (vidi vezani tekst), nakon čega je nastavljen progon privrednika te opštine, koji svoje radnje drže na tamošnjoj gradskoj pijaci.


Tegeltija, Reljić i Jovičić čvrsto je odlučio da uništi pijacu u centru grada i premjesti je na periferiju Broda i to kraj deponije. U tu svrhu su promijenili i regulacioni plan i novoj pijaci su izdali upotrebnu dozvolu, iako objekti na njoj nisu tehnički primljeni, niti je do nje asfaltirana cesta, a ne postoji ni parking.

Ovaj zločin trebalo bi da se desi 10. jula ove godine, kada bi pijaca u centru grada bila zatvorena, a nova, na deponiji, trebalo da se otvori. O svemu ovome svjedočili su članovi Udruženja privrednika Brod, koji zastupaju 120 vlasnika/korisnika tezgi i koji imaju dokaze da će, ukoliko se ostvari namjera trojca, hiljadu građana te opštine ostati bez ikakvih primanja.

Nakon što sam objavio tekst „Brod: Tegeltija, Reljić i Jovičić ostavljaju hiljadu ljudi bez hljeba”, nastavljen je pritisak i progon malih privrednika koji časno zarađuju svoj hljeb i već gotovo dvije decenije izdvajaju ogromna sredstva za opštinski budžet.

Glavni Batinaš Tegeltije i Reljića je načelnik opštine Jovičić koji je, bijesan što privrednici ćutke ne prihvataju njegovu smrtnu presudu njihovim porodicama, nastavio je pritisak na njih, sa namjerom da ih skloni na deponiju.

Taj pritisak nije popustio ni nakon što je potpuno propao pokušaj prodaje objekata na tzv. Novoj pijaci.

Opština Brod je, kako mi je potvrđeno, raspisala Konkurs za licitaciju štandova na „Novoj tržnici“. Radi se o 60 metalnih kontejnera površine 6m2, potpuno neuslovnih za obavljanje djelatnosti koje trenutno obavljaju ljudi koji rade na pijaci.


Prijave su primane do 30.06.2015 (utorak). Interes za te objekte pokazalo je 16 građana, tri iz Broda i ostali iz susjednih opština. Zbog malog interesa i ovi ljudi su odustali. Licitacija je propala!

Objekte je, da podsjetim, izgradila firma „MG Mind“ iz Mrkonjić Grada, čiji je vlasnik tajkun Mladen Milanović Kaja. On je najznačajnija karika Tegeltijinog Klana.

Uprkos rečenom, načelnik Jovičić pokušao je prisiliti privrednike na kapitulaciju: prvo je vodio separatne razgovore sa nekim članovima Upravnog odbora Udruženja, pokušavajući na taj način unijeti razdor u Udruženje. Međutim, to mu nije pošlo za rukom, nakon čega su se nastavili mnogo mnogo ozbiljniji pritisci, kako bi se otela zemlja u centru grada, a pijačari protjerali na ulicu.

Udruženje privrednika već mjesecima nudi razna rješenja, ali Načelniku nijedno od ponuđenih nije prihvatio. Sada je sve razgovore prekinuo.

Članovi Udruženja imaju čvrste i uvjerljive argumente zbog kojih ne treba ukidati postojeću pijacu: novi objekat nema kapaciteta da primi sve pijačare, nalazi se na zabačenoj lokaciji, izgrađeni kontejneri ni površinom ni visinom ne zadovoljavaju uslove za obavljanje djelatnosti, usmjeravanjem kupaca (mahom ljudi iz Slavonskog Broda) centralni dio Grada će opustjeti, objekti koji se nalaze uz pijacu i na putu do pijace će izgubiti mušterije, preselenja pijaca nikada nisu uspjela (primjer pijace u Doboju)...

Sve je to Jovičiću nebitno, nevažno, neinteresantno. On, umjesto da radi u interesu građana Broda, direktno djeluje protiv njih.

Insistira da se pijaca zatvori i ljudi ostave bez posla. To mu je postala opsesija.

Očigledno je da je pod jakim pritiskom Tegeltije, Reljića&co, kojih se više plaši nego sopstvenih sugrađana.

Koliko je Jovičić „izgubio kompas“ govori i činjenica da sada otvoreno prijeti da će izvršiti opasavanje čitave pijace i uz pomoć inspekcije i komunalne policije iz Doboja (jer mu brodska otkazuje poslušnost – bijeli štrajk, ljudi uzimaju bolovanja) silom istjerati ljude iz postojećih trgovinskih objekata.

Više mu ne smetaju samo tezge nego je, potpuno nezakonito, izdao naloge da se do 10.07. sruše i čvrsti objekti na postojećoj gradskoj pijaci, iako nije usvojeno u kom pravcu će se vršiti privođenje postojećeg gradsko-građevinskog zemljišta, a čak nije utvrđeno ni čije je to zemljište. Rješenja su neregularna i s obzirom na to da zakonski i dalje gradskom pijacom gazduje JP „Komunalac“, a ne Opština.

Zanimljivo je da pritisak na narod ne vrši samo Jovičić, koji je predsjednik OO SNSD-a, već i predsjednik OO SDS-a g-din Milan Gavrić, koji je vlasnik jednog od najvećih poslovnih prostora u novoizgrađenom objektu Nove pijace i koji obavlja funkciju potpredsjenika SO Brod.

Situacija oko „preseljenja“ pijace u Brodu opasno se zaoštrila i realno je očekivati da u najskorije vrijeme dođe do građanskih protesta.

U Brodu se već otvoreno govori o blokadi javnih institucija, graničnog prelaza, štrajka radnika svih prodajnih objekata...

Stvarni razlozi koji Jovičića tjeraju da uništi gradsku pijacu, leže u namjeri da njen prihod, (dobrim dijelom dolazi i od stanovnika Slavonskog Broda koji se snabdijevaju na gradskoj pijaci u Brodu), preusmjere u Reljićevu „Fruktu“.

U tome ga ne sprečava ni notorna činjenica da bi se prihodi opštine smanjili najmanje dvostruko. Jasno je da cilj nije preseljenje nego gašenje pijace!


Pitanje je zašto sve ovo Jovičić radi?

Lični interes, koji je očit iz činjenica koje kažu da je, nakon dolaska na mjesto načelnika Broda, u svoj privatni objekat smjestio graničnu policiju i da je uspio legalizovati kablovsku TV, koja je sada u sastavu bijeljinske firme TELRAD.

Jovičić to nije mogao završiti sam, već mu je trebala pomoć. Jasno je od koga ju je dobio. I kome sada mora vratiti dug, uništavajući hiljadu ljudi.

Opština Brod nije od Vlade RS u protekle tri godine dobila nikakva značajnija sredstva, nije izgrađen nijedan objekat, nije uređena nijedna saobraćajnica, nije riješen problem graničnog prelaza i nije bilo pomaka u bilo kom segmentu.

vezani tekstBrod: Tegeltija, Reljić i Jovičić ostavljaju hiljadu ljudi bez hljeba

четвртак, 02. јул 2015.

Politički idiotizam: Dodik otpočeo propali projekat secesije Republike Srpske

Piše: Slobodan Vasković

Milorad Dodik je, zvaničnim zahtjevom parlamentu RS za sazivanje posebne sjednice na kojoj bi se reaktivirala odluka o referendumu o Sudu i Tužilaštvu BiH, usvojena 2011. godine, otpočeo secesiju Republike Srpske.

Sud i Tužilaštvo BiH nisu institucije koje postoje same od sebe i zbog sebe, već je niz drugih veoma bitnih agencija naslonjeno na njih. To su SIPA, Državna granična služba, OSA, Direkcija za koordinaciju policijskih tijela u BiH, Služba za poslove sa strancima… i sve one gube smisao postojanja eventualnim ukidanjem Suda i Tužilaštva BiH. Naravno, deplasirano je, u situaciji poništenja Suda i Tužilaštva BiH i agencija naslonjenih na njih, i postojanje Ministarstva bezbjednosti BiH.

To, samo po sebi, vuče i rašivanje Uprave za indirektno oporezivanje, RAK-a i, shodno tome, Savjeta ministara BiH i ostalih bh. institucija.

Uz sve to, Dodik svojim referendumom, samom njegovom najavom, direktno ruši bezbjednosni sistem, radikalizuje ionako uzavrelu situaciju, pravi krupne korake ka međuetničkim sukobima. Mala vrata za veliku secesiju je Dodikov referendumom o Sudu i Tužilaštvu BiH, koji će, šta god da se desi sa tim, unaprijed na propast osuđenim projektom, imati katastrofalan ishod po Republiku Srpsku. 

Uočljivo je da je Dodikova referendumska akcija potpuno nepripremljena, bez suštinske podrške u političkom establišmentu RS. Čak je i pitanje koji nivo podrške ovaj, primarno antisrpski akt, ima i u vladajućoj koaliciji i SNSD-u. 

Za potpuno rašivanje BiH, što mu jeste namjera, Dodik neće dobiti podršku Zapada ni Rusije, a ni Srbije. 

Dodik na svojoj strani ima samo sopstveni panični strah od činjenice da je politički mrtav i posledica tog agregatnog stanja i podršku onog dijela SNSD-a koji je sopstvenu sudbinu vezao za njegovu. Što je, praktično, ništa spram snaga koje se protive rasturanju BiH.

Dodik svoj secesionistički (poderani) džoker izvlači u situaciji kada je RS ekonomski, finansijski, privredno potpuno devastirana i na ivici bankrota, kada niko od stranih kreditora neće ovdje da uloži ni centa i kada je njegov rejting, nezaustavljivo, na silaznoj putanji. Takva situacija nemoguća je za bilo kakvu ozbiljniju političku akciju unutar BiH, a  kamoli za pariranje kompletnom Svijetu. Pojačanog Rusijom i Srbijom. 

“RS je prešla Rubikon i odluka o sazivanju referenduma o Sudu i Tužilaštvu BiH ne može biti opozvana”, rekao je Lažni Cezar povodom svog idiotskog političkog akta, koji je potpuno usmjeren protiv interesa BiH, Srbije, Republike Srpske i Srba u cjelini.

Problem je što Dodik gura RS “preko Rubikona” bez ikakve prethodno razrađene strategije, kvalitetne analitike, saglasnosti ključnih političkih faktora, čime demonstrira da je ovaj entitet njegovo privatno vlasništvo s kojim on čini šta mu je volja.

Dodik nema nijedan jedini odgovor na pitanje: Šta nakon ukidanja Suda i Tužilaštva? I kako dalje? I kako prehraniti narod u ambijentu potpune konfrontacije sa cijelim Svijetom?

Dodik nema odgovor ni na šta; On bezglavo juri u ambis vukući cijeli entitet i narod sa sobom, nadajući se da će neko iz Međunarodne zajednice ustuknuti pred njegovim ispraznim, tragikomičnim, glupim, neostvarivim prijetnjama i pozvati ga za sagovornika po tom pitanju. A onda i po svim drugim.

Tu je Dodikovo Baš čelikovo jaje; U pokušaju da ponovi 2011., kada je i otpočeo referendumsku priču o Sudu i Tužilaštvu BiH, i izvuče se iz sopstvenog političkog samoubistva uz pomoć nekog od stranih zvaničnika. Tada ga je spasila Ketrin Ešton, kojoj je dolazak Dodiku na noge, izvan svake razumne sumnje, najgori politički potez u karijeri. Dolazak Eštonove pokazao je tada da je „Dodik nezaobilazan faktor“.

Okolnosti su se promijenile: sada je Dodik faktor koji svi zaobilaze. U širokom luku. 

Djeluje da ga sada neće spasiti niko.

Dodikov idiotski politički potez nanijeće ogromnu štetu interesima ovog entiteta.

Dio štete može umanjiti takozvani Savez za promjene, od čije odlučnosti će zavisiti razmjere razaranja političkih ingerencija RS zbog Dodikovog pucnja u BiH.

Način na koji će SDS, PDP i NDP percepirati problem koji je Dodik otvorio, odlučujući je faktor u rečenom. Ukoliko tzv. Opozicija zabije glavu u pijesak i krene da se „davi u detalju“, svodeći cijelu priču na Za i Protiv Suda i Tužilaštva BiH, onda tu nema nikakvog umanjenja štete.

Onda je to politikanstvo, jer nije ovdje riječ o radu Suda i Tužilaštva BiH, koje ne radi svoj posao. Nije ga radilo ni kada je Dodik bio na vrhuncu moći, od 2006.-2012. (a RS imala solidnu poziciju unutar BiH i spram Međunarodne zajednice), pa on i njegov prateći Orkestar za sahrane, nisu makli prstom da promijene pristup procesuiranju ratnih zločina najviše bh. pravosudne instance.

Sve se završavalo na salonskim „ogorčenim“ istupima.

Sud i Tužilaštvo BiH postali su tema kada je SIPA protiv Dodika&co podigla krivičnu prijavu tešku 115 miliona KM. Nakon što su to uspješno i sa ogromnim pritiskom na Sud i Tužilaštvo BiH otklonili sa dnevnog reda, optuženi za ratne zločine srpske nacionalnosti prepušteni su ponovo sami sebi. To su činjenice, sve ostalo je manipulacija, sračunata adhok kako bi se Dodik pokušao vratiti u politički život kao ličnost od čije volje zavise svi procesi.

Ukoliko stranke tzv. Saveza uoče stvarne dimenzije Dodikovog rušilačkog akta, (usmjerenog primarno protiv RS, jer niko neće dozvolliti cijepanje BiH), svu njegovu neiskrenost, nedosljednost i stvarnu težinu posljedica koje će iznjedriti i štetu koju će biti nemoguće popraviti, onda postoji realna mogućnost saniranja većeg dijela negativnosti koje su već izazvane.

Da bi se to i ostvarilo, šefovi tzv. Saveza moraju donijeti snažnu Odluku i ne podržati privatni referendum dezorijentisanog Despota u slobodnom padu i pozvati narod da ne izlazi na njega, ukoliko do raspisivanja ipak dođe.

Sve izvan toga je voda na njegov mlin i nastavak saučesništva u pogubljenju svih nacionalnih interesa.

vezani tekst: Dodik - Od Terminatora do Termita

TV ŽURNAL PRIKAZUJE: Pogledajte film "Namjenska pljačka države"


Iftar u Sarajevu, Čelinac u noći i Flaša struje

Piše: Slobodan Vasković

Volim doputovati u Banjaluku u pola tri ujutro, otići u pekaru, uzeti bilo šta, platiti izaći iz pekare... A preda mnom stane mali fordić sa ogromnim tipom. I dvojicom kao podrškom vozaču. Svaki sa po pet piva viška u sebi.

„Imaš li brate upaljač“?

Vadim upaljač; „Zadrži“, široke sam ruke, ne zbog neprijatnosti od Krupnog, dvojice suvozača, petnaest piva viška u sitne sate, već što su ljubazni. A i šta će mi upaljač u pola tri ujutro. Na sred ceste. Pred pekarom. (Sve pekare u BiH u pola tri ujutro su iste).

Momci otfuraše dalje fordićem, sa onim viškom piva u sebi, koji im je omogućila Vlada RS. Jer nisu povećali cijenu struje. Za pivo, dva ili tri. Kako su to narodski predstavljali. Vrlo suptilno. Kao operacija mozga krampom.

I gdje smo sad: Vlada RS je neposkupljenjem struje izazvala povećanu stopu alkoholisanja, koja će, vremenom, postati povećana stopa alkoholizma.

Neko bi trebao biti smijenjen: recimo Dodikovi spin majstori, koji su povećanje struje obračunali u pivama, a ne u hljebovima. Da je Dodik rekao: „Šta vam je to povećanje struje, svega dva tri hljeba mjesečno“!; a njegov pomoćni radnik na miješanju brašna Pero Đokić sveo to na jedan hljeb, i to integralni, ja bih noćas u pola tri u pekari u Banjaluci prisustvovao sceni u kojoj ona tri mladića iz fordića, potpuno otriježnjeni, kažu „Brate, možeš li nam pomoći da ove hljebove ubacimo u gepek". Njih trojica devet hljebova.

I ostao bi mi upaljač, vjera u trijeznu naciju i njeno vođstvo koje neposkupljenje struje pretvara u hljebove i tako prehranjuje narod.

MMF bi u toj varijanti mogao da se puši u krušnoj peći sa svim svojim zahtjevima.

Nakon što prehrane narod, Vrh onda neposkupljenjem struje kreće da vraća kredite i pokreće privredu.

Čini mi se da je problem u redoslijedu ulaganja piva: umjesto u narod, trebalo je prvo u privredu; Ovim redom svi ćemo uskoro biti alkosi, ko će tu da radi?! Zato nam privreda nije ni potrebna, ni ekonomija, ni finansije.

Dovoljna je Flaša u Glavu. Autoflaširanje. Gdje smo se doveli. Neposkupljenjima.

Valjda zbog navedenog Vlada RS u proteklih pet godina nije uložila ni flašu piva u proizvodnju struje.

Otkud ja u pola tri ujutro da doputujem u Banjaluku? Zato što sam tek u pola dvasdesetčetiri krenuo iz Sarajeva.

Tokom putovanja primijetio sam patološke promjene kod sebe. Na pustim dijelovima druma ne volim da vidim svjetla u noći. Posebno ne u retrovizoru.

Čim vidim neko svjetlo blago se naježim, kad se svjetlo primakne, naježim se još više, dok me svjetlo pretiče (namjerno usporim, da mu olakšam) sav se nekako zgrčim, kad odmakne, jeza popusti, ali ne do kraja. Gledao sam u filmovima razna presretanja. I čitao o njima. Razmišljam o rikvercu u takvoj situaciji, umjesto da gledam na put. I brojne krivine na njemu, iako je preko Doboja manje više prav.

Nema šta patološki sam tip potpuno. Zalažem se za slobodu govora, rada, kretanja, slobodu hljebova, a smeta mi svjetlo u noći. Valjda sam predugo u mraku. Prepušten instinktima i vlasnicima Gajbe.

Ovdje moram istaći da sam se baš obradovao Čelincu. I od sinoć zvanično jako volim Čelinac. Kao što volim i Banjaluku i Sarajevo.

Kad u dva ujutro, iz Mraka, uploviš u Čelinac u Mraku nekako ti padne kamen sa srca. Bez obzira na „Film“ i Juru Stublića, koji pjeva o nekoj ljubavi i mladosti. A bio je star i dok sam ja bio mlad, što je baš davno bilo. Dok ti struju niko nije pokušavao uvaliti u flaši piva.

Krenuo sam u pola dvadesetčetiri, jer sam bio na iftaru. Sa prijeteljem Efendijom. U pivnici na Bistriku. Srce Čaršije. Bilo nas je svih vjera i nacija, i građana i ateista.

Hoću li ja to o multietničnosti? Taman posla. Hoću da kažem da nam je bilo odlično. Na meniju je bilo svega: od Dva Papka, preko najnovijeg trenda u SDA – vađenje riječi iz usta golim rukama, pa sve do priča o tome kako se jedan od prisutnih sa viškom struje u sebi, umjesto u Mostaru otrijeznio u Foči. Putevi su struje nepoznati.

Prije iftara bio sam na prijemu povodom 4. jula, Dana nezavisnosti Sjedinjenih Američkih Država, koji je organizovala Ambasada SAD-a u Bosni i Hercegovini.

Bilo je svih vjera i nacija, i građana i ateista. I nacionalista i socijalista i socijaldemokrata i narodnjaka i političara i privrednika i bankara i novinara i diplomata i...

Impresija dana je da je svim prisutnim bilo veoma stalo da budu tu i potrudili su se da to i pokažu. Što je vrlo pristojno od pozvanih prema slavljeniku. I čitav taj događaj bio je veoma ugodan.

Ugodnost prestaje kada se sa prijema vratiš u BiH, entitete i kantone. I suočiš se sa svakodnevnim Papcima, Daviteljima, Pivničarima, Mrakom i po danu i po noći. A svaki čelinac kojem se obraduješ nestane začas. Dok si popio flašu struje.

уторак, 30. јун 2015.

Dodik - Od Terminatora do Termita

Piše: Slobodan Vasković

Na opštim izborima 2006. godine (potvrđeno je to i 2010.), birači Republike Srpske (dominantno Srbi) dali su mandat Miloradu Dodiku da riješi pitanje Republike Srpske. I njenog statusa u BiH.


Krajem iste godine Vlada Srbije (Telekom Srbije) kupio je Telekom Srpske, plativši za njega 646 miliona evra. Preciznije, snažno ga preplaćujući za, najmanje, 200 miliona evra.

Vlada Srbije vrlo svjesno je napravila taj neekonomski iskorak, jer je ogromnom finansijskom injekcijom namjeravala da pomogne Dodiku da riješi pitanje Republike Srpske i njenog statusa u BiH. Plus refleksije tog stanja na Kosovo koje je tada još bilo u odlasku.

Odluka o kupovini Telekoma Srpske po postignutoj cijeni bila je izrazito politička, nikako ekonomska.

Tim novcem, 1,3 milijarde KM, Dodik je trebalo da ojača privredne kapacitete RS, potpuno stabilizuje i unaprijedi njen ekonomski i finansijski potencijal i učini ključnu stvar: riješi status Republike Srpske unutar BiH.

Nije bilo neophodno da se RS odvoji od BiH, pripoji Srbiji/postane samostalna, ali je neophodno bilo da RS, u najmanjem, postane stabilna, demokratska, privredno potentna, ekonomski snažna, finansijski čvrsta i kao takva unutar BiH dominantna. Što je bilo lako ostvarivo s obzirom na komplikovanu ustavnu strukturu Federacije BiH i još komplikovanije odnose Bošnjaka i Hrvata. I sve to kubirano Mehanizmom opstrukcije, što jeste sistem državnog nivoa.

Devet godina nakon što je ovdašnje srpsko društvo dalo Dodiku mandat, situacija je dramatično drugačija od projektovane u 2006., ekstremno loša i u mnogim svojim dijelovima nesporno ultradramatična. Primarno se to odnosi na privredu, ekonomiju i finansije. Nestalo je u pepelu onih 1,3 milijarde iz Srbije, plus dvije milijarde uzetih kredita. Nestalo je i privrede, ekonomije, finansije su u crnoj rupi.

Politički, RS je postala vlasništvo/talac/spahiluk jednog čovjeka; Zabranjena teritorija na kojoj je on uveo mafijašku državu.

Milorad Dodik, koji je 2006. slovio kao najveća srpska politička nada, danas je najveći srpski nacionalni problem; Politički termit koji je uništio entitet, sve resurse, a namjerava i narod.

Mandat koji mu je dat za rješavanje statusa Republike Srpske, Dodik je proširio na sve segmente društva, uvodeći totalitarni način odlučivanja; Izdižući Podaništvo iznad Karaktera, Laž iznad Istine, Otimačinu iznad Rada, Slijepu poslušnost neobrazovanih/nedostojnih/pervertitnih iznad obrazovanih/poštenih/časnih sa stavom.

Stav je postao najveća prijetnja, smrtonosna, po njegovog nosioca. Ali ne smrtonosna odjednom, već u obliku najmonstruoznijeg višegodišnjeg progona kompletnih porodica, populacije cijelih područja, koja Dodiku nisu dala dovoljno glasova.

Uvedena je Plutokratija, koja je prerasla u upravljanje institucijama po principu mentalne pornokratije i osovinskog zatvaranja od svijeta progresa.

U proteklih devet godina Dodik je predvodio snažni, nemilosrdni, brutalni, smrtonosni varvarski napad na sistem društvenih vrijednosti, koji je otjerao gotovo sve progresivne snage, zatro ih bez milosti, uništio institucije i pretvorio ih u alate mafije.

Ko je mogao pobjegao je. Otišli su kadrovi, najskuplji nacionalni resursi. Nenadoknadivi. Samovoljom je uništeno sve vrijedno.

U proteklih devet godina Dodik je upokojio Republiku Srpsku, čineći potpuno suprotno od onoga za šta je dobio mandat srpskog društva.

Nakon devet dugih godina ovdašnje srpsko društvo je dezorijentisano, u konfuziji, agoniji, anksiozno… Bez ikakve percepcije o sopstvenoj budućnosti, nesvjesno do kraja tragične sadašnjosti koju živi.

Dodik nije reterirao, uzmakao nakon neizvršenog posla datog od naroda, nije se izvinio; Dapače, nakon kapilarnog rušilačkog pohoda, odlučio je da uništi one koji su mu prije devet godina povjerovali, suprotstavljajući ih najvećim svjetskim Silama. Predstavljajući sebe kao Žrtvu, pri tom Žrtvujući Narod.

Dodik je zatvorio Krug: prije devet godina svoj pohod počeo je sa pričom o Referendumu o samostalnosti; Danas ga zavrašava sa pričom o Referendumu o Sudu i Tužilaštvu BiH. Čiji rad niko ne može podržati, jer je to nerad. Ali isto tako ne postoji na teritoriji BiH/RS nijedan Sud/Tužilaštvo koje bi bilo koji građanin bilo koje nacionalnosti mogao podržati.

Svaki referendum bi se završio ukidanjem svakog suda i tužilaštva. I onog u Banjaluci i onog u Sarajevu i onog u Mostaru… Jer su to ispostave organizovanih zločinačkih grupa, koje dominiraju institucijama/strankama, a ne pravosudne institucije koje rade u korist Društva i Naroda.

Upravo zbog toga bilo koji Referendum o bilo kom Sudu/Tužilaštvu je besmislen. Nije cilj ukidanje, već njihovo vraćanje narodu. Ne samo tih institucija, već svih koje su otete. Od naroda. I u čijoj otimačini je Dodik bio Komandant Otmičara. Jedan od njih nekolicine sebi sličnih iz Federacije BiH.

Sva ta bijedna referendumska priča, koju Dodik danas valja, samo je podtekst njegove stvarne namjere da se ponovo nametne kao sagovornik Zapadu; Njegov pokušaj ucjene Stranog faktora, koji je djelimično uspio 2011., kada mu je Ketrin Ešton došla na noge. Praveći kardinalnu grešku, nastavak one koju je Strani faktor učinio 2006. Misleći da se Dodik dnevnopolitčki junači, kako bi što efikasnije sklonio neželjene političke protivnike, premda se on spremao za najbrutalniji pohod na svakog i sve što nije odgovaralo njegovim ličnim, sebičnim, grandomanskim interesima. I nevelike Oligarhije Nedostojnih kojom se okružio.   

Okolnosti su se promijenile. Zapad je shvatio sa kim ima posla. I Rusija. I Srbija, bez obzira na trenutne role iz “Pozorišta Velikih u našoj kući”.

Dodik više nikoga ozbiljnog ne može ucijeniti. Ni zaplašiti, čak ni nasekirati.

RS je, odlukama skupštine o ozakonjenju političke korupcije, upokojena, Dodik i njegova moć su obesmišljeni.

Svi njegovi trenutni varvarski potezi/prijedlozi/akcije samo su novi dokazi potrebe njegovog što hitnijeg odvlačenja na političku deponiju. Kako ne bi narod bio na nju odvučen.