недеља, 29. март 2015.

Organizacione Deformacije

piše: Slobodan Vasković

Milorad Dodik najavio je da će SNSD doživjeti „organizacione transformacije“, ne uviđajući da su se one već odavno desile. I da je na djelu njihov snažan razvoj.

Tako je on „organizaciono“ ostao na pozicijama bahatog, primitivnog i nasilnog populiste, koji prijetnjama/huntom pokušava sačuvati stranački tron, dok se Igor Radojičić transformisao iz Dodikovog poslušnika u „Tihu Vodu“ što „Brijeg roni“. I to vrlo uspješno.

Organizaciono se pokušava transformisati i Nikola Špirić, koji svoju životnu ulogu Ofucane Kamenjarke pokušava zamijeniti rolom Buridanovog Magarca. Što, navodno, već mjesec dana ne može da se odluči kojem od „Dva Plasta“ da definitvno priđe – Dodikovom ili Radojičićevom.

Pa imamo priliku vidjeti kako Radojičić „pola pije pola Buridanovom Magarcu daje“ i kako Dodik paneliše sa Špirićem o Magarećim godinama.

Poznajući Špirićev ručni rad, najbliži sam tome da oba plasta pokušava zapaliti.

SNSD-ov Buridanov Magarac bio je i ostao politička gonoreična kamenjarka, što nikakva onomatopeja njakanja ne može promijeniti.

U SNSD-u organizacione transformacije nisu samo pojedinačne, već i grupne: Oko Dodika se organizovalo mnoštvo polupismenih tajkuna, sjecikesa i ostalog šljama, dok je većina članstva dezorganizovana i dezorijentisana. Vide da sa proklamovanim politikama dalje ne ide, ali ne vide kako ide.

Transformacije će se sve više pretvarati u Deformacije, posebno što se budžet transformisao u poderanu vreću bez ičega u sebi.

Takav će i ostati, jer je Vladimir Dmitrijev, šef Vnješekonom banke, došao  praznih ruku u Banjaluku. Nakon sastanka sa Dodikom nije bilo ni riječi o kreditu od 700 miliona evra. Tek o sići za poplavljene.

Procjenjujem da je na Dodikovu molbu da ruska banka pomogne budžetu RS, Dmitrijev odgovorio: Vašem budžetu samo Bog može pomoći.

Nakon čega su zajedno posjetili Hram Hrista Spasitelja. Ali Bog je bio nedostupan.

Organizaciono se „transformiše“ i SDS. Pa je Ognjen Tadić izabran za predsjednika Gradskog odbora SDS Banjaluka. Mjera njegovog uspjeha je mjera neuspjeha Društva.

Tadić u svojoj bezmalo dvadesetogodišnjoj političkoj karijeri nije napravio Ništa. A postao je Nešto.

Dobro, nije baš ništa: sve vrijeme je Povijene Glave i Kičme pred Šefovima; Bez sopstvene ideje, programa, vizije; Bez proaktivnosti, osim kada je riječ o Klimanju glavom.

Što Šefovi vole. Tu skromnost, nenametljivost, bezrezervnu podršku. Klijentelizam bez granica. „Ti meni podršku, ja Tebi mogućnost da sa Ništa budeš Nešto“!

A to Nešto dokazuju na onim ispod sebe. Koje snažno pritišću. I koji su Povijene Glave i Kičme.

Iako nisu učinili Ništa, kao ni on, postaće Bar Nešto.

I tako u Krugovima. Do dna.

Otud i 16 potpredsjednika Gradskog odbora SDS-a; 16 klimoglavaca, koji nisu tu zato što je Banjaluka Peking, a SDS KP Kine, već da bi svakog dana u svakom trenutku imao Ko da klima Glavom i Kičmom predsjedniku Gradskog odbora. Što je najefikasnija masaža za njegove vratne mišiće, prebolne od predugog povijanja pred Onim Gore!

Navedeno nije nikakva novost, već matrica. Bez teoretskih šansi za transformaciju!