субота, 21. март 2015.

Mažino linija

piše: Slobodan Vasković

Opozicija Republike Srpske zadnja je odbrana Režima Milorada Dodika.

Zahvaljujući nedostatku bilo kakve vizije, strategije, taktike, potom neradu, nesposobnosti, lijenosti, neorganizovanosti, alavosti... opozicionih stranaka, prije svega SDS-a i PDP-a, Režim, koji čine SNSD/DNS/SP, opstaje, iako je potpuno truo, preživljen, izmrcvaren, samosatrven i odavno zreo za odlaska na deponiju.

Odavno zreo nije od juče, već još od 2012. godine, kada je na lokalnim izborima stvoren ambijent za poraz Režima. Međutim, SDS je, kao kukavičije jaje, poturio svog kandidata za gradonačelnika Banjaluke,  odustao od zajedničkog, čime je omogućio SNSD-u da još jednom osvoji najveći grad u RS.

Da se to nije desilo, Banjaluku bi osvojila opozicija, a Režim, nakon izbora 2014., ne bi bio ni u teoretskoj mogućnosti da formira entitetsku vladu i da veoma ozbiljno i efikasno onemogućava postavljenje Savjeta ministara BiH.

Ukratko, kukavičije jaje iz 2012. omogućilo je Režimu da opstane na republičkoj vlasti još dvije godine i da i nakon 2014. uspijeva zadržati entitetski nivo pod svojom kontrolom.

Opozicija/SDS je, izvan svake razumne sumnje, produžila životni vijek Režima. I nastavlja to da čini, jer kukavičijih jaja u opozicionim redovima ne nedostaje. Dapače.  

Režim, koji odavno čine rakova djeca, na okupu drži Milorad Dodik, što milom, što silom. Posebno Strahom onih kadrova iz režimskih redova koji bi otišli, promijenili agregatno stanje, ali pomisao na posledice takvog čina drži ih i dalje u raštimanom mehanizmu.

Paranoja u režimskim redovima je potpuna, strah od zamjeranja Dodiku ogroman, a pogled na drugu stranu, na kojoj se nalazi takozvani Savez za promjene, ispunjen je razočarenjem, jer opozicija djeluje podjednako raštimano kao i Glavni Orkestar.

Takozvani Savez za promjene na okupu drže novinarski izvještaji i par sastanaka oko uspostavljanja vlasti na bh. niovu, dok on suštinski ne postoji. Najpreciznije bi se mogao opisati kao floskula, koju inercija oktobarskih izbora još uvijek drži u medijskim izvještajima.

Navedene činjenice samo manjim dijelom osvjetljavaju paradoksalnu situaciju da je Režim, koji je izdahnuo, mnogo aktivniji, pa i efikasniji od tzv. Saveza, koji bi trebalo da bude nadolazeća snaga.

Paradoks je i da Režim uspijeva da okruni SDS/PDP/NDP u brojnim lokalnim zajednicama, u kojima te stranke drže vlast, dok tzv. Savez ne uspijeva nigdje da zada SNSD/DNS/SP bilo kakav jači lokalni udarac.

Vrh Režima svjestan je da, uprkos snažnom otporu, gotovo sigurno ulazi u situaciju „Čekića i Nakovnja“ i pokušava to sriječiti svim sredstvima ili bar ublažiti „totalno opkoljavanje“.

O čemu se radi? SDS/PDP/NDP kontroliše dvije trećine opština u RS, a djeluje izvjesnim da će te stranke sastaviti vlast i na nivou BiH.

Kada se to desi, Režim će biti opkoljen i naći će se između bh. Čekića i lokalnog Nakovnja, što bi mogla biti neizdrživa situacija. „Napad“ sa ta dva nivoa, Režim ne bi mogao izdržati.

Upravo zbog toga, Režim pokušava uzdrmati i srušiti što više lokalnih vlasti koje kontrolišu njihovi politički protivnici i napraviti što jaču „Mažino liniju“, kako bi se odbranio.

Pošlo im je to za rukom u Srpcu, Gradišci, Vlasenici; Sada je na redu Šipovo, a u Kotor Varoši SNSD je spriječio promjenu svog načelnika. Talasa se snažno i u Doboju i u svim navedenim mjestima snage Režima su u punoj ofanzivi.

Ruku na srce, nije im ni veliki problem biti u ofanziivi, budući da organizovana odbrana, sem u Doboju, ni ne postoji. U stvari, niko ni ne pokušava da se odbrani od ataka Režima, a lokalne vlasti koje čine stranke tzv. Saveza za promjene prepuštene su same sebi.

Gradiška, koja je u političkom smislu, jedna od najvažnijih strateških opština, predana je bez ispaljenog metka „branilaca“, a vrh SDS-a nije prstom mrdnuo da pomogne Zoranu Latinoviću.

Poražavajuće po tu stranku je da im vlast ruše njihovi članovi, ali tu smo već na polju „kukavičijih jaja“ i onih koji su ih postavili. I koji za to ne snose nikakvu odgovornost u stranci (neki od „jaja“ su čak dobili funkcije).

Sada svjedočimo situaciji da se Latinović brani režimskim sredstvima i opstrukcijom formiranja nove skupštinske većine, što je ispod svakog nivoa. Jer SNSD ima čvrstu skupštinsku većinu.

Ni PDP nije pomogao Latinoviću (koji je mnogo pozitivnog napravio u Gradišci), a njihova alavost za funkcijama i dovela je do osipanja skupštinske podrške načelniku opštine.

I Srbac je srušen SDS-ovim rukama, kao i Vlasenica.

Osim što ne brane sopstvene lokalne prvake, SDS ni ne pokušava uzdrmati SNSD u opštinama gdje ima tu mogućnost otvorenu. Kao što je Foča.

Tu su SDS i SNSD u koaliciji i SDS ne želi ni po koju cijenu praviti drugu sa strankama iz „Saveza“.  
 
Ovakvo djelovanje nije politika, to je anarhija.

Potpunu konsternaciju izaziva činjenica da stranke tzv. Saveza ni otvorenu zloupotrebu republičkih institucija, koje se koriste za promjenu vlasti u lokalnim sredinama, ne kritikuju, niti se bore protiv toga. Istina, ponekad ponešto promrmljaju, ali, mahom, ćute, jer nema voljnih niti dobrovoljnih da se snažnije zauzme protiv takvih pojava.

Politička nekreativnost (da ne kažem nešto teže) stranaka tzv. Saveza već se može okarakterisati istorijskom i nepromjenjivom.

Mjesecima Režim od Šefika Džaferovića pravi spektakl i političku platformu na kojoj istrajava.

Mjesecima Mladen Bosić i Mladen Ivanić nisu učinili ama baš ništa da amortizuju te udare, koji, u političkom smislu, nisu bezazleni. A ni u bezbjednosnom (pod ovu firmu ide i Doboj).

Dvojac čak nije učinio ni napor da sazna ko Mirsadu Kebi, poštaru Dodikovih ambicija da onemogući formiranje Savjeta ministara, dostavlja desetine hiljada dokumenata? I da li se to čini iz vlasti RS? I da li to čine uposlenici Republičkog centra za istraživanje rata, ratnih zločina i traženje nestalih lica? I ako to čine, da ih upitaju zbog čega to oni, u ime RS, ne čine, već delegiraju Kebu? I ako je to tačno, da li je to ponižavanje i najogavnija zloupotreba srpskih žrtava od srpskih vlasti i stranaka?

Takve odgovore nećete dobiti od Bosića i Ivanića. Jer ih ne znaju, niti ih interesuju. Jer im nije palo na pamet, jer su na odmoru, jer imaju preča posla, jer Demokratska fronta čini sve da oni (p)ostanu dio vlasti na bh. nivou, što implicira da sami za sebe ništa ne moraju učiniti…

Osim što su mogli saznati ko filuje Kebu kao baklavu, Bosić i Ivanić mogli su osmisliti i poneki kontraudar, a najlogičniji bi bio smjena Ranka Škrbića sa pozicije ambasadora u Srbiji.

Takav potez teško bi uzdrmao Dodika, zbog Škrbićevog monstruozno kriminalnog begraunda, i pritisak javnosti bi bio prenesen na Režim. Uz to, on bi značio promjenu i da su oni, koji su promjene obećali, spremni i da ih ostvare. Škrbić je mogao (i još može) za Savez značiti ono što je Miroslav Mišković i njegovo stavljanje pod udar zakona značio za Aleksandra Vučića. 

Ali takav ofanzivni politički potez nezamisliv je za narečene zbog Ivanićevog kukavičluka i prevrtljivosti i Bosićeve inertnosti.

Moglo bi se nabrajati unedogled; Ne vrijedi.

Jasno je da su i Ivanić i Bosić potpuno pogrešno shvatili neophodnost promjena u društvu, doživljavajući tu potrebu kao mogućnost za ostvarenje ličnih ambicija, izvan čega ih malo šta interesuje.

Ivanić u poziciji člana Predsjedništva vidi izvanrednu priliku liječenja sopstvenih frustracija i ostvarenja snoviđenja o sebi kao značajnom političaru, što neće postati ni nakon milion mandata. Zato što njegove dubioze, koje su direktna posledica preplitkih političkih koncepata i pretankih sposobnosti, ne bi mogla zadovoljiti ni pozicija predsjednika Svemira.  

Bosić je sve snage i ukupno političko djelovanje podredio reizboru na poziciji predsjednika SDS-a. To je apsurd i uzaludno trošenje/bacanje vremena, jer SDS i nema drugog kandidata sem njega za to mjesto.

Opravdanje za čelnike tzv. Saveza ne može se tražiti u činjenici da su oni „manje loše rješenje“ od Režima i da bi promjena vlasti u RS donijela povećanje kapaciteta slobode svakog pojedinca i smanjenje kapaciteta pljačke resursa, koja i dalje traje. Jer to nije dovoljno.

Ovdje se mora pristupiti korjenitim promjenama; prije svega Promjeni svijesti pojedinca/kolektiviteta, za šta, očito, stranke tzv. Saveza nisu kapacirane. Uopšte.   

Mora se tražiti Treći Put!