петак, 20. март 2015.

Opozicija je zadnji oslonac Režima

piše: Slobodan Vasković

Paradoks je naša turobna stvarnost: Režim je pao bez veće borbe, ali nema ko da ga naslijedi. Niti to kome pada na pamet.

Opozicija postoji “na papiru”; U stvarnosti riječ je o heterogenoj skupini preživljenih nazovistranaka (političkih leševa), sastavljenih “s koca i konopca”. Mahom od  pojedinaca, čiji je jedini interes zadovoljavanje ličnih ambicija po svetim principima skorojevića, željnih dokazivanja u pejzažima iz kojih su utekli. Uškopljenici s predumišljajem.

Tokom višegodišnjeg varvarskog napada na sistem društvenih vrijednosti i upravljanja institucijama po principu mentalne pornokratije, “Opozicija” je stoički ćutala iz nekoliko razloga:
-      Ni sami ne poznaju drugačiji način vladanja,
-      Režim im je ostavio dovoljno prostora da prežive, držeći ih izolovanim njihovim sopstvenim (“opozicionim”) strahovima, frustracijama, plitkošću, kukavičlukom, potpunim nedostatkom volje da se pokrenu,
-      Osovinsko zatvaranje od svijeta progresa, koje je Režim efektno sproveo, podržala je snažno i “Opozicija”, ne suprotstavljajući mu se, jer je to bio izvanredan način da ne moraju djelovati, niti se pomjerati iz ugodne pozicije salonskih kritizera. Koja je potpuno zadovoljavala njihove sujete, nesrazmjerno velike spram kapaciteta kojim raspolažu. Ako se ta količina uopšte može podvesti pod pojam kapacitet.  

Djelovanje opozicije je princip istrošenog, zahrđalog Matrix-a, koji energiju naroda troši za preživljavanje/rad nekoliko nikom potrebnih dijelova, nesposobnih/nedovoljnih da ikada više postanu snažan mehanizam.  

Čelnici Režima nisu državnici, ali nisu to ni čelnici “Opozicije”.

I jednima i drugima anesteziranje različitosti mišljenja i nametanja njihovih ličnih ciljeva kao opštih svim sredstvima, jedini je zadatak. S tim, što su se čelnici Režima za te ciljeve izborili Nasiljem i sijanjem Straha, a čelnici “Opozicije” ih pratili u mjeri u kojoj im to dozvoljavaju njihove nevelike snage. I mentalne i organizacione.

Put ka tiraniji u Republici Srpskoj jeste utaban velikom podrškom naroda, njenom zloupotrebom. Međutim, nikako ne treba izgubiti iz vida i da je “Opozicija” vrijedno radila na tom putu, ne čineći ništa da spriječi izgradnju Koridora koji je odveo sve u potpunu propast.

“Opozicija” je bezrezervno podržala i poništenje svih društvenih odnosa – od političkih, preko privrednih, do ekonomskih i finansijskih, kao i privatizaciju i uništenje institucija.

Oni su gotovo bez riječi prešli preko činjenice da pojedini ministri u Vladi RS imaju sudske sertifikate da su presuđeni kriminalci; “Opozicija” je u skupštinskim klupama sjedila i djelovala sa presuđenim kidnaperima, a sada sa kupljenim “Papcima”; Ćutali su i ćute o silovanju institucija, koje se javno prikazuje kao rijaliti “Veliki Brat”.

Uvijek su svoje nečinjenje pravdali pozivanjem na institucije, njihovim poštovanjem, što je najobičnija laž. Upravo su te institucije srušene i njihovom voljom i podrškom, koja se ogleda kroz navedene činjenice.

U “Opoziciji” je potpuno iskorijenjen buntovnički mentalitet, a princip vladanja u nazovistrankama koje čine tu grupaciju istovjetan je onom u partijama sa značkom Režima.

Režim je izgubio i vrijeme i prostor i snagu. Ali opstaje, jer nema ko da ga ukloni.

“Opozicija” ne želi ni vrijeme ni prostor, a ni vlast, jer ne znaju šta će sa njom. Jer neće odgovornost. Jer su takvi kavi jesu poslednje uporište Režima; Zadnji oslonac, koji sprečava njegovo definitivno rasipanje.

“Opozicija” neće iz Gulaga, zato što u samo tako izolovanom prostoru pojedinci koji je vode znače nešto. U svijetu progresa, ne bi ih bilo ni u fus noti.

Pluralizam nije samo najveći neprijatelj Režima, već i “Opozicije”.

Breme vođenja nacije ovdje nema ko da preuzme. Niti želi.

Nacija je dekapitirana.