Ima li iko - od Zagreba do Bruxellesa - ko se smije i poigrati sa idejom Noćnih vukova u Gradišci? A Dodik s Kozare raspoređuje i NATO na međuentitetsku liniju, tobože da bi sačuvao mir
piše: Vildana Selimbegović, urednica "Oslobođenja" (tekst je objavljen u "Oslobođenju" 03.07.o.g.)
Christian Schmidt, visoki predstavnik u našoj zemlji, opet je morao posegnuti za mandatom vrhovnog arbitra: poništio je dva zakona donesena u Narodnoj skupštini Republike Srpske - jedan o neprovođenju odluka Ustavnog suda Bosne i Hercegovine i drugi o entitetskom neobjavljivanju, pa samim tim i neprihvatanju odluka OHR-a. Iako je danima prije pjenio i prijetio i Schmidtu i instituciji na čijem je čelu, jučer mu na Kozari Milorad Dodik nije pokazao srednji prst. A još u petak, u Konjicu, obećao je da će baš to učiniti. Nećemo se baviti stepenom Dodikove pristojnosti, znam da je u beskrajnom minusu, čini mi se da je puno svrsishodnije razmotriti šta predsjednik RS-a brani pokazivanjem srednjeg prsta i kome ga je jučer na Kozari (i) pokazao.
UVREDE S KOZARE
Ne baš sjajnog raspoloženja, više onako tmuran i naoštren, Dodik je izašao pred novinare da kaže kako će “RS nastaviti svojim putem” jer eto “NSRS neće moći da prihvati Schmidtove odluke”. Radi se o sinhronizovanom, mrskom i osmišljenom napadu na Republiku Srpsku i Srbiju, a on sam je u funkciji očuvanja Srpske, Srbije, Srba i srpstva od zapadnih (vele)sila, koje su skovale ovu zavjeru i to tako što su nasrnuli na Aleksandra Vučića i na njega. I nemoj da ko pomisli kako on identificira Srbiju s Vučićem, a RS sa samim sobom (gluho bilo, gdje bi on to), njih dvojica samo obnašaju vlast pa su zato mete. Govorio je cijeli školski sat, no nikako ne saznadosmo otkud Vučić u NSRS-u, u nasrtaju na Ustavni sud BiH i izvorni Dayton - što je nesumnjivo zakon o odbacivanju odluka visokog predstavnika za BiH - kad svi i predobro znamo da se on, Dodik, jedva suzdržava dok Vučić, sve s njim na bini, ponavlja kako poštuje integritet Bosne i Hercegovine, a znamo da mu nije mrzak ni Schmidt.
Za razliku od Dodika, Vučić ne samo da Schmidta ne smatra lažnjakom već ga uvažava i onda kada se s njim ne slaže, kao što je bio slučaj sa poništavanjem zakona o imovini na koji je Dodik također nahuškao svoje poslanike i koalicione partnere u NSRS-u. Vučić se, tim povodom, sastao sa visokim predstavnikom, Dodik gutao knedle, pa nije isključeno da je ovo trpanje Vučića u Stevandićevu vreću osveta lidera SNSD-a, da ne kažem onaj njegov srednji prst. Ekskluzivno za Vučića. Umalo da napišem osveta malog Đokice, no zaista ne bih da budem pogrešno shvaćena, tim prije što je Dodik i s Kozare posegao za najnovijim, ko zna kojim po redu izvinjenjem Đokovićima, koje je - kako reče - uvrijedio “podvalama nekih ljudi”. Neka me ispravi ako griješim: to što je on poslao (znamo gdje, to je Dodik) “tešku familiju Đoković”, nije problem, on se izvinjava što je “podvalama nekih ljudi” to njegovo vrijeđanje postalo javna činjenica? Izvinjenje je uputio i u Konjicu, nakon što je psovao genocid, Zukanu Helezu, a s Kozare se pohvalio tim istim izvinjenjem mumlajući toliko da je ostalo posve nejasno kome se izvinjava: ministru odbrane s kojim se umalo potukao i kome je spominjao majku ili žrtvama koje je i ranije vrijeđao, pa se sad vadi Novak-metodom? Kako god, da je Vučiću svjesno nabacio breme vlastitih grijeha, Dodik je pokazao i svojom pričom o “dva nivoa vlasti - ovog u Banjaluci i onog u Beogradu” koji su višedecenijska meta “zločinaca iz SAD-a, Velike Britanije i političkog Sarajeva”!
Bosni i Hercegovini je nastavio prijetiti na različite načine: nastavkom agonije, jer su upravo to njegova obećanja kako će do Nove godine pasti odluka šta će Srbi i kuda će, što valjda opet treba iščitati kao najavu referenduma o otcjepljenju, blokade vlasti se podrazumijevaju, kao i nastavak njegovog ponižavajućeg odnosa prema Bošnjacima koje isključivo zove muslimanima. Utješno je - ako išta, sad smo svi u istom košu - što je Dodik s Kozare izvrijeđao i Evropljane, od Bruxellesa do Ureda u Sarajevu i ambasadora Johanna Sattlera, iako ne propušta priliku da se raduje dolasku Angeline Eichhorst. Izvršna direktorica za Evropu pri Evropskoj službi za vanjske poslove - po onom kako je Dodik predstavlja - opčinjena je njegovim sirovim šarmom i čim dođe, pošamarat će sve redom i (valjda) natjerati ih da kleknu i zatraže oprost od Velikog Baje za izdata saopćenja o tome kako su zabrinuti zbog njegovih divljačkih pohoda na sve što se zove civilizacija - od pristojnog razgovora do poštivanja normi i zakona. Ruku na srce, saopćenja, a i zabrinutost, daleko su benovalentniji i od mog opisa, ali njegova reagiranja i uvrede nisu. Tako da ako je zaista Angelina Eichhorst Dodikov fan, neće joj biti lako, bila je i Catherine Asthon, njezina prethodnica, pa je i u briselskim analima ostalo zapisano kako se busala u prsa Dodikovim obećanjima od kojih niti jedno nije ispunjeno. Što nigdje nije naročito popularno, a ni neka preporuka, naročito danas, kada je cijeli svijet zaoprave zabrinut zbog egzibicija Vladimira Putina i samo traži odgovor na pitanje šta će slijedeće učiniti Ranjeni Medvjed. Bruxelles mora biti svjestan da je metafora koju novinari koriste za ruskog predsjednika u Bosni i Hercegovini potpuno primjenjiva na njegovog vrlog ovdašnjeg prijatelja koji - gle čuda - svojim nasrtajima na BiH atakuje i na granicu EU. Ima li iko - od Zagreba do Bruxellesa - ko se smije i poigrati sa idejom Noćnih vukova u Gradišci? A Dodik s Kozare raspoređuje i NATO na međuentitetsku liniju, tobože da bi sačuvao mir?!
NAJJAČE ORUŽJE
Prisutne je novinare pokušao uvjeriti kako je njegovo hapšenje pitanje dana: čim NSRS prekrši odluku visokog predstavnika pa poništene zakone uprkos OHR-u dobaci do njega, on će ih potpisati i poslati na objavljivanje, a oni - njegovi mrski neprijatelji kojih je iz dana u dan sve više - ako se usude, njega će uhapsiti. Suviše je ovih ako da na vrijeme ne prepoznamo Dodikov nagon za samoodržanjem i spremnost za pogađanjem, bez obzira o kako se teškoj i opasnoj situaciji radi za BiH i cijeli region. Ova je možda i najgora dosad, baš zato što je svima strpljenje na izmaku. Međunarodna zajednica je na velikom ispitu, a u opticaju su scenariji koji će nesumnjivo zavisiti i od unutrašnjih relacija. S HDZ-om BiH, prije svih. Koliko god to možda i želio, malo je vjerovatno da će Dragan Čović odabrati Dodika umjesto euroatlantskog puta BiH. Što se trojke tiče, valja joj stegnuti zube i izdržati, kako reče Dino Konaković, neophodnu žrtvu za državu, jer je alternativa onih 170.000 ljudi koji svake godine odlaze iz zemlje. Da se ne vrate. Zato su Dodikove psovke, koliko god degutantne i uvredljive bile, epizode koje će se nastaviti. Jednako kao i njegov srednji prst kojim će mahati sve češće. Ne zato što je lako tuđim srednjim prstima gloginje mlatiti, već zato što su provokacije - poput onih iz Konjica - njegovo najjače oružje. Željeni san je da neko na njih i nasjedne. Da budemo svi isti primitivci koji će i najveće svetinje braniti srednjim prstom. Kao što se Mile hvali da brani RS.
