Piše: Slobodan Vasković
Dosadno mi je; Čekam prevoz; Kasni.
Zovem našeg vrsnog naučnika Oglu da malo prodiskutujemo o političkoj situaciji.
Zabrinut je Oglo.
“Posebno me brine onaj Mali, kako ga ti ono zoveš, Mali Zli Prduljak”, kaže mi Oglo.
Nije Prduljk, već Patuljak; Mali Zli Patuljak.
Aaaaa, Patuljak; Ma meni je to sve isto. Patuljak ili Prduljak; Pa jednom sam , ne’š vjerovati, od Prduljka stvorio Patuljka. Ne moraš vjerovati, ali tako je bilo.
Ma vjerujem ti Oglo, kako ti ne bi vjerovao; I meni je svejedno, bio ga Patuljak ili Prduljak, em je Mali, em je Zao.
Jes’, kaže i nastavi: “Toliko se taj Prduljak smot’o u sopstvene laži da me ne bi čudilo da se samorazapne, ne bi li mu ko povjerovao da je žrtva”!
Kako da se samorazapne?
Pa konjima na repove; Znaš da voli da ga jašu.
Istina, velim, pa pitam ima li on kakva lijeka za njega.
Nema tu lijeka, čak to i moje sposobnosti, a ti znaš koliko su one gigantske, teško mogu pomoći. Možda, jedino, da pokuša da na njemu ujašu k’o na Magarcu u Banjaluku. Ionako voli da ga jašu, vidio sam onaj video.
Što baš na Magarcu?
Pa znaš što, daj nemoj, znam da ti prevoz kasni, ali nemoj da si dekoncentrisan. Mene moraš pažljivo da pratiš, da ti šta ne promakne. Kako misliš bez te karike.
Dobro, Oglo, kad smo već kod karike, ko će Prduljka da jaše? Baš sam dekoncentrsan: Nije Prduljka već Patuljka.
Ma pusti, nisi, isto ti je on. Pa jašiće ga Rumenko. Nekako sam mu spakov’o
glavu i vratio.
Popravljenu?
Nema tu popravke; Ja da vidiš šta je kod Rumenog u lobanji; Pa deponija to podnijeti ne može. Vjeruj, deponija.
Vjerujem Oglo.
Najavljuju da će skoro let.
Pozdravljam Oglu; Otpozdravlja; Ode u laboratoriju - da pokuša otkriti uzroke tolikog smeća u glavi Rumenka.
Veli da mu je to cilj svih ciljeva.
Razvija se brže nego Fibonačijev niz.
Pozdravismo se; Odoh čekati ukrcavanje; Nije mu loša ona o Magarcu; Tako misionarski, mistično…
