Piše: Slobodan Vasković
1.
Bilo je ljudski izviniti se svim žrtvama zločinačke akcije “Oluja” što se u predstavljanju njihovog stradanja našla i fotografija Sabine Mujkić, sa kćerkom Nerminom, Bošnjakinjama koje su protjerane iz Žepe, jula 1995. godine.
Bilo je ljudski izviniti se i svim bošnjačkim žrtvama protjeranim iz Žepe, kao i lično Sabini i Nermini Mujkić, koje su se nalazile u tim kolonama, što se svjedočanstvo njihovog stradanja našlo u pomenutom video materijalu.
2.
Sramota je, i to teška, prebacivati ogovornost na “agenciju iz Srbije”, jer su organizatori iz Republike Srpske morali pregledati sav materijal za emitovanje prije početka obilježavanja godišnjice etničkog čišćenja Srba iz Hrvatske.
3.
Moglo je doći do slučajne greške, kako to navodi Ministarstvo boraca u Vladi Republike Srpske, “perući se” prebacivanjem odgovornosti na “agenciju koju je angažovalo Ministarstvo za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja Srbije”. Da su pregledali materijal do greške ne bi došlo.
Podlo do dna je njihovo saopštenje. Vrlo hotimično i vrlo namjerno.
4.
Međutim, nije moglo tri puta doći do iste slučajne greške, kako to navodi Danijel Egić, koji je na čelu Ministarstva boraca u Vladi Republike Srpske i, samim tim, odgovoran za saopštenje koje je sramno zbog toga što video materijal nije pregledan prije emitovanja, a najsramniji zato što je ista fotografija objavljena 04.08. o.g., na Tviter profilu Milorada Dodika. I nije skinuta do zaključenja ovog teksta.
Pitanje za Dodika je - što ta fotografija nije skinuta? Šta čeka?
Njemu već poodavno ne treba postavljati nikakva pitanja, jer za njega nema povratka iz blata u koje se naglavačke bacio. Njegov govor u Prijedoru najbolje je to potvrdio.
5.
Umjesto da se razumije da su svakom njegove žrtve najveće, ali i da se ne smiju ni na koji način nipodaštavati žrtve drugih naroda, radikali i ekstremisti sa svih strana krenuli su u novi obračun koristeći iste te žrtve kao granate, municiju, noževe… kako bi pokazali da samo njihov narod ima žrtve, dok drugi nemaju žrtve, već su njihova stradanja zaslužena!
To je samo krinka - takvo djelovanje težnja je ka vječnom uništenju drugog naroda, ali ni to ne bi zadovoljilo ekstremiste. Jer bi krenuli da pokose pripadnike sopstvenog naroda koji nisu saglasni sa njima.
6.
Tragično je takvo djelovanje, jer sve žrtve jesu žrtve, a težnje ka uništenju jednog naroda su neopisivo užasne.
Neljudski je žrtve koristiti za obračune. Nigdje nikoga to neće odvesti; Te politike su prevaziđene i insistiranje na njihovom opstanku je insistiranje na neljudskosti prema žrtvama i svog i drugih naroda, kao i insistiranje na daljem sabijanju u torove, daljem sukobljavanju, težnji ka potpunom uništenju drugih. I to 28 godina nakon što je rat završio.
7.
Izbor Prijedora za obilježavanje etničkog čišćenja tokom “Oluje” jeste težak izbor; Ali je istina da su protjerani Srbi prošli i kroz Prijedor, Banjaluku, Petrovačkom cestom; Brojnim drugim mjestima.
I sva ta stradanja moraju se obilježiti.
8.
Istina je, nesporna, da su se u Prijedoru desili najstrašniji zločini nad Bošnjacima; “Bijele trake” koje su Bošnjaci tokom rata morali da nose; Jezivi logori Keraterm i Omarska; Tomašica, ogromna masovna grobnica pobijenih Bošnjaka.
I sva ta stradanja moraju se obilježiti.
9.
Brojni pripadnici srpskog naroda odgovarali su zbog teških, monstruoznih ratnih zločina počinjenih nad Bošnjacima i drugima u Prijedoru.
I trebalo je da odgovaraju, kao i oni koji još nisu.
10.
Počinjene zločine tokom zadnjeg rata nemoguće je relativizovati, ali ostaće upamćeno da niko zbog zločina tokom “Oluje” nije odgovarao. Dosad.
Prema podacima centra Veritas, tokom „Oluje" je protjerano više od 200 hiljada Srba, a evidentirana su imena 1.869 poginulih i nestalih Srba, od kojih 1.220 civila.
11.
Isto tako neprihvatljivo je da se srpske žrtve nipodaštavaju, smatraju sasvim normalnim, čak potrebnim i itekako prihvatljivim, jer su Srbi, kao narod, za one koji insistiraju na nipodaštavanju srpskih žrtava, koji ih smatraju sasvim normalnim, čak potrebnim i itekako prihvatljivim, krivi što uopšte postoje.
12.
Haram je to što čine.
13.
Za počinjene zločine na svim stranama odgovorni su pojedinci, ne narodi.
14.
Žrtve neće naći smiraj dok se to ne prihvati, dok se ne izvini za zločine, jasno, javno. Tada će žrtve naći smiraj i prestati biti oruđe mržnje. Nažalost, i dobre zarade za mnoge.
15.
Gdje će nam duše?!
