Htio sam da idem u Slavoniju, dugo se nismo vidjeli, ali je aber stigao na vrijeme: crvenperki nikad manje, komaraca nikada više. Sedmicu sam počeo spuštanjem ka Neumu, završavam je odlaskom na Mlavu, a u kratkoj pauzi, intermecu takoreći, spuštam se do Ulice Petra Kočića, do broja 17, do astala na kojem se rosi „paketić“: četvrt vina i kisela.
Svako vrijeme ima svoju farbu, veli pjesnik, a kako su vremena razna, razne su i farbe. Nekada su noći u Ulici Petra Kočića, na broju 17, bile mirne i tihe, ali novoj djeci ništa nije sveto, pa im nije svet ni kafanski mir. Navlače razne zvučnike, penju se po astalima, razbijaju flaše i čaše, gaze srču, urlaju kao mahniti i „sve u svemu nemam lepe reči“… Konobarica pokušava da umiri bahatu omladinu, ali joj to sve teže polazi za rukom.
Okrećem se Laušu. Usput pazarim novine i sjedam u baštu lokalne konobe. Mijenjam špricer za produženu sa mlijekom i nešto hladno i gazirano. U „Ninu“ Dušan Kovačević, u „Vremenu“ Svetlana Bojković, uz „Nedeljnik“ Bazduljeva knjižica o Andriću. Ulov dugo nije bio bolji. Dvije stare kuke za astalom ispred bistre politiku i život. Spuštam uho kao udicu među njih.
Ova država ubi. Ako ćeš pošteno, ubi.
Aferu „prisluškivanje“ prekida komšija iz bivše ulice kod kojeg redovno servisiram fenove. Pita da li je slobodno. Slobodno je. On će jednu rakiju, ali bez vode.
Ima ljudi koji su budale…
Kod mene… E ovako da ti kažem, pošto si ti javna ličnost… Jok, ćaća je moj…
Profesor na Mašinskom fakultetu prodaje knjigu koju ja moram da kupim zato što mi dijete ide tamo… I on nju prodaje za 80 marki!
A on je… A ja onako kontam: vazda je tako…
Kažem ja: sine, kad si došao do devet… Devet mu je prosjek, čovjek završava Mašinski u kompletu, u roku… Kupi i tu knjigu, jebem ti nedjelju, ja ću se ma glavu nasaditi, ali će biti!
A ona ovakva! Viša matematika! Ja kad sam uzeo onako... Ljudi, ja vas poštujem, ali kad sam otvorio onu knjigu, jeblo te sveto sunce! Slušajte!
Išao sam na takmičenja iz matematike dok sam bio živ...
Kad sam ono pogledao: hijeroglifi, samo slova, nema brojeva...
Sine, nek ti je bog na pomoći...
Rukom zove još jednu turu. Pita me jesam li i dalje na televiziji i kako su sitna čeljad. Čuo je, veli, da sam se odselio iz starog kraja, pa ne zna gdje sam sad, ali da navratim, dobio je turu starih fenova, onih prijeratnih, teških, glomaznih. Oni su, kaže, imali motore i mogli su da rade po godinu dana, a ne ovi današnji koji crknu nakon što tri puta osušiš kosu…
A on po osam sati uči…
A može i ćoknut, bivalo je i toga, okrene knjiga čovjeku glavu!
I kažem ja njemu: Ajmo kod Gostimira da popijemo kafu...
Šta si izludio, kaže on, kakva kafa? Ne možeš ti, sine, onoliku knjigu naučiti odjednom!
Nikada nisam tražio za njega, a imam i rektora i svašta nešto…
Nauči i to je tvoje!
Eno, šest firmi ga sad traži...
Kažu: tvoja su djeca dobra!
Jesu kad sam se ja potrudio da budu dobra!
Radim 23 godine...
Vidio sam šta se radi u Boriku... Kako djevojčice...
Ja nemam žensku djecu, imam njih dvojicu...
Joj, kad sam vidio šta rade sa ženskom djecom...
Tad sam rekao: ja više ovo ne mogu raditi!
Možemo biti konji... Ja to za sebe kažem. Konj.
Ali ne možeš tuđe dijete tako uraditi, pobogu si brate!
Ne znam šta bi ti rekao... Ti pišeš, a ja čitam. Ti napiši, a ja ću opet čitati!
Ispija i drugu rakiju, plaća i odlazi.
Ponovo bih da spustim uho među ona dva penzionera, ali komšijina nezavršena i razrušena priča mi kopa oči. Čujem njeno boričko finale i pitam se šta je stari majstor koji popravlja sitne kućanske aparate mogao da vidi tamo gdje je radio, ma gdje to bilo. Čujem i onu rečenicu s početka još jedne kafanske tuge:
Ova država ubi. Ako ćeš pošteno, ubi.
