недеља, 06. јун 2021.

Goran Dakić: Nema nikoga, nikoga, nikoga


Lijepo je to novo groblje u Vrbanji. Prostrano i okruženo šumom sa svih strana. Majstor tužnog ceremonijala vodi me kroz parcele i objašnjava mi gdje su i kako podigli česme. Prstom mi pokazuje kuda ćemo do mjesta koje su dodijelili onome zbog kojeg sam i došao tamo gdje se tuga ukopava. 


Stvari koje su ostale iza pokojnika nalaze se u ruksaku koji mi podupire leđa. Ljumam na junskoj pripeci za šefom vrbljanskog groblja i samom sebi sastavljam katalog daljih radnji: smrtovnice, čitulje, poklone za humku. Tek jabuku-dvije (one kiselije), guma za ruku (od 15 kiloponda), štrudla sa smokvama.


Gazda mi pokazuje parcelu i objašnjava kako će i šta će za dva dana da se radi. Pitam ga kako podnosi to što su mu tuđa muka i tuga posao. I kad je gore: na plus četrdeset ili na minus petnaest?


Ne valja ni prvo, ni drugo, brate. 

Ali ja kad odem gore… Nema nigdje žive duše…

Kako god ko umre, tako se kuća zaključa…

Sve je zakasnilo, sve…

Svi su sišli u Čelinac ili su vani otišli…

Ali je tamo takav mir i tišina… Eto kad i divlja svinja dođe…

Prođeš Čelinac, prema Varošu, pa imaš Babića most i ideš 11 kilometara gore…

Znaš kad vode nisu imali do prije pet godina, a ni sada nemaju svi gradsku vodu…

Nema nikoga, ali mir i tišina za mene. Odmorim četiri-pet sati… Nekad prenoćim kad su fešte… Samo ptice čuješ, vjetar i šumu…


I dok moj vodič kroz grobljanske parcele odmara sa pticama, vjetrom i šumom, još jednom sastavljam konačnu rečenicu iza koje ne ostaje mnogo toga: „Tužnim srcem javljamo rodbini i prijateljima da je u 66. godini preminuo naš dragi i voljeni…“


Pedeset godina živim u stanu! Meni je stana i ceste preko glave!

Dođeš do tog godišnjeg odmora da se malo odmoriš i to ti je sve…

Radiš i dirinčiš cijeli život i kad na kraju sabereš plus i minus - vidiš da si u minusu…

A bio je to četnički kraj, pa je sve bilo zapostavljeno: i od struje i od vode i od asfalta… 

I taman kad se malo sredilo, narod je otišao!

Subotom i nedjeljom nemaju autobusa iz sela do Čelinca… 

Samo ide radnim danom kad ima to nešto đaka…

A odakle si ti? A odakle iz Slavonije? Iz Dalja?

Ma i gore je tuga živa…

Nema nikoga, nikoga, nikoga…


Upoznajem, na brzinu, zagrobne običaje: cvijeće se nakon sahrane ne donosi sve do „četeresnice“, spomenik se podiže tek nakon godinu dana, hranu koja se donese na groblje ne valja vraćati kući, za pokojnikom se, pored šake zemlje, baci i nešto para da mu se nađe s one strane. Za partiju belota ili vinjak.


Ova bolest je samo usporila ove što hoće da idu…

Da nije bilo korone, za godinu i po bi otišlo 300.000 ljudi! 

A čim malo popusti, a već popušta, odoše…

Kaže mi pašo da svaki dan vozi ljude zbog otisaka za strane papire…

Neće niko ostati!

Evo ja prvi… Ja i žena… 

Imam pedeset godina, ganjam da mi je otići u Sloveniju, to mi je najbliže… 

Meni, iskreno, ne treba da nešto tamo kućim… 

Meni je dovoljno da imamo jedno hiljadu-hiljadu i sto evra platu i žena toliko i da mogu pokriti troškove i da mogu tamo da živim kao ovdje… 

I da dobijem za deset godina 200-300 evra penzije. 

Meni marka ne treba više. 

Sina imam jednog. Ako bude htio da ide sa nama, neka ide. Ako neće, ima gdje biti. 


Na zemlju će pasti nekoliko suza i istopljeni vosak. Ako nastavi ovako da prži, cvijeće će svenuti za dva ili tri dana. Jedino možda „margarite“ potraju duže, njima piramida pravi hlad, Tanak i gotovo neprimjetan, ali hlad. 


I Nijemci popuštaju što se tiče te papirologije. Nema radne snage i to ti je. Nema ko da radi. Mole ljude. Imam kolegu, radi za jednu firmu u Dortmundu. Čovjek ima 500 kamiona, kaže 40 kamiona leži svaki dan, nema ko voziti… Ima firmu „boli glavu“. Ima posla, ali nema ruku… A plate? Generalno su dobre plate, ali ja nikad nisam htio da pitam kolike su…

Znam ja gdje je Dalj… Često sam prije rata sa zetom išao u Vukovar i taj dio… Bavio se zet tašnama… Imao tašnarsku radnju, a nikada tašne napravio nije… Imao ljude u Vukovaru koji su to pravili tamo… Zapamtio sam to… Samo ne mogu ja ono sve što je ravno… K'o tepsija…


Mirno spavaj, ćaća.