Deda sa očeve strane, nosilac Albanske spomenice, preminuo je 1989. godine i o njemu ne znam mnogo. Deda sa majčine strane, nosilac unukove spomenice, preminuo je 2017. godine i o njemu znam sve što jedan unuk o dedi može da zna.
Prvog dedu nisam upamtio, drugi je pored mene bio zauvijek. Ćaćinog ćaću znam sa fotografija, maminog oca sa pecanja, svinjokolja i berbi. Prvog sam izgubio kada za njega nisam ni znao, drugi je otišao kada se njegova tišina zapatila u mom govoru.
Deda Nikola, mamin tata, nije dozvoljavao da njegovog unuka udaraju po glavi. Oni koji pamte i duže i bolje kažu da to nije dozvoljavao ni deda Mirko, ćaćin ćaća. Dvojica djedova - jedan neupamćen, drugi i dalje živ – sustigli su se u još jednom podatku: obojica su robijali. Onaj koji je otišao 1989. godine zato što je rekao nešto o Staljinu, drugi zato što su mu u kasi našli manjak od 50 maraka.
Pedeset maraka! Je l me jebeš? Pa ovi ukrali milione i ništa! Eto šta je bila Titina država...
Vidiš ovu firmu ovdje... Znam čovjeka koji ju je kupio...
Klinac moj kupio! Oteo!
I poče prodavati oružje... Mislim da i danas prodaje metke za tetejca i dugu devetku!
A ja ga znam kad se tukao u sise i govorio kakav je Srbin...
A ja sve njegove znam...
Znam šta je bio i ko je bio...
I ne može meni bacati te priče...
I moj ti gerislav, ne bih ja to sad, ali ne može meni...
Ode on poslije u SNSD, normalno, on i ona Ranka, znaš je...
I Dragan Batar, bila je priča u novinama...
Prvi deda je, kazuju priče, rekao da nikoga nije lijepo psovati, pa ni Staljina. Pazario je tri „slane“ godine o kojima nikada nikome nije pričao. U nekim arhivama familija je pronašla njegovo golootočko ime. Drugi deda je krenuo put Zenice, jer mu je nekakva komisija u kasi našla manjak za koji danas ne može da se kupi pošten glas u Foči.
Dobri čovječe... Jebi ga, evo me, vozam se bibijem... Gdje si ti?
Za jedno sat vremena? Je li to kasno? Taman ti je to...
Između 15 do 12...
Gdje god hoćeš ja ću doći.
To tamo gdje smo ono bili?
Na livadi gdje je breza bijela?
Važi, važi, oko 15 do 12!
I moj Gerislav to... Bio počeo pričati protiv... A ja imam potvrdu! Ja... Ja! Njegovu, ono kad se udarao...
1992 ili 1993 godina... Srbi su to, SDS, pička materina...
Slavi se tu to... Mi u onoj Gomionici, ja i Pane Petković, znaš Panu Petkovića... Ja i Pane Petković i Gerislav, nas trojica, nosimo krst, litija... Što, mene to nije sramota?! Kažem ja njemu: nemoj srati, znamo se!
A moj ti Slobodan - bio u SDS-u, u opštinkom odboru, ja, on i devedeset treće, ti vjerovatno znaš za to, sa Markom Rajčevićem na čelu, nas petnaestak je tu... I tu ja i Slobodan i njegov rođeni brat stariji... šta ovo ovako duva, mamu mu?
Dedu koji je preminuo 2017. godine pamtim po širokoj, ravničarskoj tišini, po udicama koje smo zajedno vezali petkom naveče, po kulenu kojeg je tanko rezao u kakvo januarsko jutro, po vinogradima koje je obilazio i po orasima koje smo zajedno tresli. Drugog, kako rekoh, ne pamtim uopšte, ali mi porodica veli da je nakon izlaska sa Golog otoka često govorio: Ko politiku doručkuje, govna večera!
I kaže on meni da mu dam tu sliku sa litija, a ja imam tu sliku crno-bijelu...
Izradim ja Jovi, a slika k'o nekadašnja „Politika“... Izradim te slike...
Ali izradim i ovom što je nosio litije i kažem da ponese burazeru!
Odnio on njemu i dao mu!
Sreo me, gleda i ćuti!
Ne može on meni ništa, ali ne ganjam ja to...
Reko: Jesi dobio onu sliku?
Jesi, jesi, je l de?
A on sad gazda? A meni ne smije nijedne?
Ja sam firmu otvorio dok se nije zaratilo, da se vidi da nije ratna?
A šta je njegovo, kad je on otvorio?
Vi poratni biznismeni...
A on šešir moj, šešir moj, a zna se u šešir k'o ja u grudni koš...
Jesi ti dobar? Je li sve uredno? Kako je kod kuće? Kako je ćaća?
