Među mnogima sa kojima sam drugovao u „danima jednocifrenih rođendana“ V. je bio najbolji. Upoznali smo se jedne decembarske večeri, na Erdutskom sokaku, na putu iz škole. Ne znam šta je bio predmet spora, ali tuča je bila neminovna. Obojica smo završili u bljuzgi razbijenih usana. Nedjelju dana kasnije počeli smo da se družimo kao da se ništa nije dogodilo.
S njim sam pustošio riblji fond Dunava i dunavskih bara; uvijek smo bivali na istoj fudbalskoj strani; u sumanutim trkama kroz Lazinu kuću bili smo ili žace ili lopovi, ali nikada na suprotnim pozicijama; zajedno smo pelješili tuđe trešnje i kajsije; on na pramcu, ja na suprotnoj strani čamca dočekivali smo talase koje su, umjesto pozdrava, slali ponosni „belci“; zajednički smo smišljali kako da napakostimo zlobnim starcima iz Mlinske ulice čijem je podnevnom snu smetao svaki naš trk.
Godinama mi je ujak za dječje rođendane poklanjao igračke - „porculance“ kupljene na vukovarskoj pijaci, pištolje, praćke, čak i figuru „Optimusa Prajma“. O desetom sam rođendanu dobio „Malog princa“, a o jedanaestom pravi kožni fudbal. Kakav niko u kraju nije imao. I koji sam, kada sam iz Dalja odlazio za Banju Luku, ostavio svom najboljem prijatelju, izbjegavajući suze naizgled hrabrom rečenicom: Vidimo se sutra na ćošku! Ni sutra, ni ćoška, a bog sveti zna šta je bilo sa loptom.
Dugo i uporno sam patio za Dunavom i prijateljima koje sam ostavio širom daljskih šorova. Pisao sam pisma iz dana u dan i čekao odgovore. V. se, nekoliko mjeseci nakon mog odlaska, preselio iz Mlinskog sokaka u Bogaljevce, u ulicu Boška Paradžika br. 12 i to je ujedno bila i posljednja vijest koju sam od njega dobio. Prepiska je iznenada prekinuta, a da nikada nisam saznao zbog čega.
U kasnijim dolascima u Dalj čuo bih da se nakon srednje škole upisao na osječki ETF i da je bio među onima koji su školovanje nastavili „na budžetu“. Njegov otac, popularni Brko, bio je majstor za sve i svja, ali vazda nezaposlen, kao i njegova mati i ovaj sinovljev uspjeh za njih je, kao i za V, predstavljao jednu od rijetkih pobjeda u njihovom životu prognanih. Ali, njegovo je studiranje, kako su mi govorili daljski drugovi, kratko trajalo. Ubrzo je napustio faks i potpuno se predao piću.
U nekoliko navrata sam pokušao da ga nađem kada sam dolazio u Dalj, ali svaki put bih se vraćao u Vrbovu sa mrkom kapom u rukama. Ili je bio u nadnici ili je bio sa nepoznatom bratijom na još nepoznatijoj lokaciji. Znao sam iz ćaćine pjanske istorije sve daljske rupe u kojima se točila „šećeruša“ i „govnara“, ali zalud - nigdje nisam mogao da ga nađem. Poželio sam još jedno zajedničko pecanje na Starom Dunavcu ili krađu kajsija u Dalj Planini, ali njega nikako i nigdje nije bilo.
Usamljeni seoski pijanci najteža su sorta ogrezlih u piću. To su oni koji ne pristaju na dobra vina, kvalitetna piva, fine rakije. Oni piju najrđavija, najlošija pića koja mogu da se nađu na seoskom tržištu. Preziru one koji uživaju u piću, one koji piju da bi se družili, da bi se smijali, da bi pjevali. Kada u ponudi nema ničega osim špiritusa, posežu i za njim, svjesni da idu u ludilo ili bolest.
Nedavno sam sletio do „Starog mlina“ na fiš i ladan špricer. Da me želja mine. Krenuo sam dalje, prema Somboru i na izlazu iz Dalja, u Bogaljevcima, na jednoj ćupriji ugledao sam štrkljavog momka koji pokušava da uhvati signal mobilnog telefona. Zamolio sam kolegu da zaustavi i izletio sam iz auta. U dva koraka sam stao ispred njega zblanutog i pitao: Šta je, je l' me se ne sjećaš?
Godinama sam pratio ćaćine pijane korake i sve što su oni sobom nosili i pijanac se preda mnom od tada ne može sakriti. Vidio sam odmah da priče o njegovom pijanstvu nisu bile trač dokonog sela. Oči su mu bile zamućene, zubi prljavi i pokvareni, prsti na rukama žuti, ispucali, puni mrlja. Ipak, njegov mutni pogled se na tren razbistrio. Odgovorio je:
Goran? Ti si Goran?
Prodivanili smo minutu ili dvije. Rekao mi je da živi sa ćaćom, a da su se mater i sestra vratile u Pakrac odakle su devedesetih izbjegli na Dunav. Prije nego što je izašao na ćupriju da uhvati signal i čuje se na nekim drugovima - unosio je drva. Sedam metara za dva sata. Pitao me di sam sad i zašto sam se ukrmačio. Na prvo pitanje sam odgovorio, drugo sam prećutao, a potom obećao da ću svratiti do njega za dan ili dva ako se budem vraćao u BL istim putem.
Pozdravili smo se, ja sam ušao u auto, a on je nastavio da hvata signal. Davno sam naučio da u Dalju ne tražim ono što sam nepovratno izgubio. Davno sam naučio da bih trebao da uzmem od Dalja ono što mi zaista njegovo i treba: slike Dunava, bačkih topolika i nešto malo daljskoga divana.
Trebao bih da ga pamtim kako tuče kontru alavom smuđu na desnom kamenjaru podno naše skele. Na taj kamenjar ni on ni ja više ne možemo, ali smo mogli da se sjećamo jedan drugoga kako se u julsko predvečerje nadmećemo ko će pred kuću banuti sa boljim ulovom. Plašim se da su te slike sada uništene. Zbog slabog signala njegovog mobilnog telefona i mog preranog i pretjeranog radovanja.
