piše: Slobodan Vasković
Sastav Savjeta ministara BiH je
dogovoren, ali još nije upakovan u parlamentarnu ambalažu. Čeka se rasplet pregovora
oko Vlade Federacije BiH.
Nije logično da jedno čeka
drugo, kad već postoji bh. dogovor, ali svaka logika poslednjih mjeseci u BiH se
sapliće o jedan te isti kamen - Dragana Čovića!
Čović je prihvatio da se
dogovori oko raspodjele resora u Savjetu ministara, samo da bi obezbijedio hladne
obloge za Federiku Mogerini. Nakon čega će sve vratiti dva koraka nazad – nema
ništa od izglasavanja Savjeta bez istovremenog izbora Vlade Federacije BiH.
Čovićevo ponašanje djeluje
paranoično, ali to je privid: riječ je o svjesnoj namjeri potpune opstrukcije
formiranja vlasti, koja je utanačena sa Miloradom Dodikom.
Upravo njegov SNSD Čović želi u
Vladi Federacije (jedna ministarska pozicija), što SDA i DF ne mogu nikako
prihvatiti, jer se postavlja pitanje zašto su krečili na bh. nivou bez Dodika!
Ukratko, Čović i dalje pokušava
srušiti/promijeniti aktuelnu većinu, što je Sizifov posao. Ona postoji i bez
HDZ-a i to je kamen o koji se Čović svaki put saplete, kada pomisli da je
nadomak cilja. Što ga ni najmanje ne smeta da krene nanovo. Destrukcija i
opstrukcija su njegovo prirodno stanje.
Ipak, Čović još nema mnogo
vremena, a ni pokušaja da nastavi oformiti vlast sa SNSD-om, koja bi
institucijama i dalje upravljala kao i do sada: Po principu mentalne
pornokratije. (Dodik
i on su njeni najizrasliji prezenteri).
HDZ treba mjesta u Vladi Federacije BiH, jer ona znače
smještanje funkcionera i život stranke.
Beskrajno odugovlačenje je poltička nekrofilija i igranje za
Mrtvaca, što jeste SDP BiH, koji dominira aktuelnom Vladom Federacije.
Čović računa na nestrpljivost Bakira Izetbegovića, koji,
takođe, žuri da promijeni Vladu FBiH, iako su u njoj i sada ministri iz SDA.
Ali nisu iz Izetbegovićeve halke.
Nije to baš neka karta na koju
vrijedi računati. Svakako je daleko od džokera, jer je SDA ipak u Vladi FBiH sa
ministrima, koji nisu Izetbegovićevi, ali jesu stranački, dok HDZ nije nikako.
Veći je pritisak na Čoviću nego
na Izetbegoviću.
Preciznije, sav je pritisak na
Čoviću – i oko izglasavanja Savjeta ministara i oko Vlade Federacije.
Privid je da Čović suvereno drži
sve karte u svojim rukama. Istina je da zateže konpac do krajnjih granica
strpljenja.
Pogubno po njegovu antipolitiku
bi moglo biti ukoliko se u ovoj pokeraškoj partiji partneri pokažu
strpljivijim.
