Piše: Slobodan Vasković
Deklaracija Hrvatskog narodnog
sabora (čitaj Hrvatske demokratske zajednice) kojom se traži unutrašnji
preustroj BiH – promjena Dejtona u četiri federalne jedinice (čitaj treći,
hrvatski, entitet), set je dokaza da Čović uopšte ne razumije trenutak u kojem
se i BiH i Region nalaze, da je ostao vjeran ideji razvaljivanja BiH i da je
precijenio sopstvene snage, ali i snagu Republike Hrvatske. Istovremeno
potcjenjujući Srbe, Bošnjake i Ostale kojima je namijenio ulogu robotizovanih
izvršilaca njegovih ratnih ciljeva.
Čović, koji očekuje podršku
Međunarodne zajednice u unutrašnjoj teritorijalnoj prekompoziciji BiH, istu tu
Međunarodnu zajednicu u Deklaraciji stavlja u poziciju isključivog krivca za
trenutak u kojem se Hrvati kao narod nalaze. Koji nije ništa gori od pozicije u
kojoj se nalaze ostali stanovnici BiH.
Projekat rasturanja BiH, koji bi
vodio Čović, apsolutno je neostvariv, ali je obznanjivanje Deklaracije
dobrodošlo kako bi se konačno dokumentovala stvarna uloga lidera HDZ-a, koja je
krajnje destruktivna, razarajuća i, što ne reći, najopasnija upravo za Hrvate. Jer
ih Čović svojom preživljenom, retrogradnom i rušilačkom politikom dodatno
getoizira i zatvara, namećući im jednopartijski sistem (HNS=HDZ), čime ih vraća
pet koraka unatrag od modernog društva. Koje ne trpi jednoumlje.
Okolnosti čine Čovićev projekat
tragikomičnim.
Vrlo vrlo važno je istaći da je osnovna snaga hrvatske
politike (i u BiH i u Regionu) bila u tome što su u bliskoj prošlosti bili u direktnoj konfrontaciji sa Srbima.
Srbi su u isto to vrijeme bili konfrontirani sa Zapadom.
Odnosi su se suštinski promijenili: Sada se sa Srbima
direktno razgovara i iz Vašingtona i Londona i Pariza i Brisela i … čime je
hrvatska politika izgubila svoj primarni značaj.
U toku je veliko približavanje Zapada sa Srbijom; U očima Vašingtona,
Londona, Brisela… Srbi prestaju da budu prijetnja, zbog čega Hrvati/Hrvatska
gube na supstanci uticaja, jer više nisu prva odbrana "na vratima
prijetnje" i "odbrana civilizovanog svijeta".
Nije uopšte pretjerano reći da Hrvatska svojim tvrdokornim
insistiranjem na neprijateljskoj retorici/postupcima prema Srbiji i Srbima već
postaje smetnja Zapadu u procesima prbližavanja sa Srbijom. Što je neminovno vodi
na periferiju bitnosti u Regionu. Hrvati, njihove službe i država, gube na svom
značaju i Čovićev postupak je neuspješan pokušaj sprečavanja neumitnog.
On je čak i žalostan, jer implicira da će za isti sto da
sjednu SAD i Rusija i EU (svi garanti
Dejtona), iako su Rusi i Zapad u Drugom Hladnom Ratu. Koji sigurno neće
prekinuti da bi izliječili Čovićeve frustracije.
Čovićevi zahtjevi duboko su neprijateljski prema BiH koja
je, (kojeg li licemjerstva) u prvoj rečenici Deklaracije, zato što od zemlje
pokušava stvoriti novo žarište u Evropi.
Nakon Ukrajine i Grčke to mu niko neće dozvoliti, jer bi to značilo da je ovaj dio Evrope dignut u vazduh!
Deklaracija je i dokaz da hrvatska politika nije ispunila
zahtjeve Zapada da uspostavi kvalitetne partnerske odnose sa Bošnjacima, čiji
je osnov Vašingtonski sporazum. Štaviše, odnosi među Bošnjacima i Hrvatima su,
da se ne lažemo, u kategoriji nesnošljivi.
Neispunjenje zadataka se nigdje ne nagrađuje. Posebno ne na
Balkanu.
HDZ-ova i Čovićeva Deklaracija je i istinski antisrpski dokument
zato što Srbe, kao narod, i dalje pokušava držati u statusu demonizacije i oduzeti
im ono što su im najveće svjetske sile potpisale - Republiku Srpsku.
Federalizacija BiH (4 federalne jedinice) znači automatsko
ukidanje Republike Srpske.
Njegovoj ideji
se upravo Srbi trebaju najviše protiviti.
Ne samo zbog zahtjeva za ukidanje Republike Srpske, već zbog
toga što Čović Srbe želi da zadrži u statusu Necivilizovanih Neprijatelja
Zapada.
To je neoprostivo.
I potpuno je suludo da srpski faktor pomaže HDZ i bilo kakve
njihove zahtjeve u BiH, dok god ta stranka vodi izrazitu antisrpsku politiku u
ovoj zemlji.
Na ovom mjestu dolazimo do odnosa Čović-Dodik.
On je, najblaže rečeno, bizaran. I dokaz koliko Dodik ne vidi
ništa zbog vlastitog interesa i upušta se u ozbiljne i opasne političke igre u
kojima olako daje ono što nije njegovo. I što bi trebalo da brani. Dodik je Čoviću
dao Prud (4 federalne jedinice u BiH) i tako podržao njegovu ideju da izbriše
RS. Koju sada Čović pokušava pretočiti u djelo.
Čovićeva Deklaracija ključni je
Dokaz da je Dodik najveći srpski nacionalni problem. Kome to sada nije jasno,
neće ništa shvatiti nikada.
Čović je dobio podršku Tomislava
Karamarka, lidera HDZ-a u susjednoj Hrvatskoj. Karamarko se direktno umiješao u
unutrašnje stvari BiH, stavljajući ovdašnja politička dešavanja u funkciju
izbora u Hrvatskoj.
Ukoliko pobijedi na tim izborima (krajem godine), imaće čast da
riješi “slučaj Čović”!
