недеља, 30. мај 2021.

GORAN DAKIĆ: Nije banka šljiva da propadne!


Zove me Miki i veli da je stigao Gradac o Sabatu. U kafani je taman primopredaja smjene, pa velim da ću da se vratim za pola sata-sat. Ostavljam posao, ostavljam piće, ostavljam ruksak i udaram niz Aleju do Ramajane… 


Dvije stotine stranica uglavnom nepoznatih radova o velikom Argentincu. Tu su dijelovi njegovih intervjua, uvodnik Aleksandre Mančić koja godinama prevodi Sabata i koja ga je nekada davno i upoznala noseći primjerak Junaka na potpis, tu je, na koncu, i neprijatno saznanje da je Sabato romane prilagođavao prilikom prevoda. Za Bugare je izostavljao jedno, za Ukrajince dva, za Srbe tri poglavlja…


Letim nazad ka redakciji i razgledam sadržaj. Kvantna mehanika i književnost. Tja. Sabato, poslednji pisac. Interesting. Sablasti i utvare. Obećava. Geometrizacija romana. Jak naslov, ali vjerovatno prazan skup. Gledam i fotografije, posebno onu na kojoj Sabato predaje predsjedniku Argentine Raulu Alfonsinu materijal o nestalima za vrijeme Vidalove diktature. 


Sa istom strašću sam prije nekoliko godina letio u kafanu, za astal pored džuboksa, pod klimu, svaki put kada bi mi Gradac pao šaka. Skupljao sam strpljivo najzanimljivije brojeve. Onaj o melanholiji, neobičnim tijelima, apokalipsama, tajnim kulturama, jevrejskoj mistici. Bili su to vreli dani kada u kafani sem mene i Gradca nije bilo nikoga. No, druga su vremena stigla. 


Za astalom pored djevojka sa naslovnicâ sprema ispit iz ženske književnosti. Ore, kopa i plevi, pa nekako ide, a i rokova, vala, ima. 


Prekoputa trojica starijih raspravljaju o tome kako se para najbolje čuva.


Meni kaže pašo da nosim u banku sve, da metnem u sef, a neće da kaže da su tri banke propale… 

Kako propale, žito ti jebem? 

Pa nije banka šljiva da propadne! 

I šta će sad oni što su tamo držali paru? 

Milovan, komšija ženinog ujaka, znaš ga, iz Miloševića, tri njive prodao i sve na banku… 

Eno ga jauče k’o mile oči... 

Propale mu pare. 

K’o da je zemlju dao zabadava.

A ja njih pod jastuk ili dušek, pa ih i vidim i osjetim…


Odlažem Gradac i stajem za šank. Ušinuo me živac (drugar kaže da je spinalni), pa me svrdla kroz zadnju ložu desne noge i kroz desnu stranu pozamašne pozadine. Ne mogu dugo da sjedim, ne mogu dugo da stojim, pa svakih petnaestak minuta mijenjam poziciju. Razvukao sam punjač do šanka i - lektorišem. Nema od u genitivu, kojem se koristi za neživa, a kome za živa bića, datumi se ne pišu sa nulom i tako redom, padež po padež, glagolsko vrijeme po glagolsko vrijeme. Stajanje kvari poznati čiča koji juri u klozet na svakih pet minuta…


Izvini, rođeni, danas prostata radi, ne znam šta joj je!


Vraćam se za astal. Ostalo mi je još pedesetak strana, ali valja odmoriti dušu. Puštam uho među bratiju koja se upustila u gurmansku raspravu…

 

Mi smo njega ujutro odmah zaklali…

Ja ne pamtim da sam slađe prase pojeo…

Jedno petnaest kila, a pomasno, nije sama krtina…

Sva se ona opna pohvata, sve sam ja to počupao…

Ostali samo oni bubrežnjaci…

Mokraća ako ostane živa, to unutra smrdi…

A ja zavučem ruku i sve to povadim!

On kaže: Pa jesi li ti normalan?!

Kod jagnjeta je bubrežnjak top, kod krmeta ne valja po lije luka!

A bilo je vrijeme pohladno, pa ono vrelo povuklo lijepo so…

Slatko, brate.


Sve je, dakle, kako valja. 

Uzeo sam Sabata, najeo se hrskave praseće kožice, a u onim bankama nisam imao ni marke.

Samo da živac popusti, da kiše stanu i da ugrije. 

Tri ljeta se nisam pokvasio u Vrbasu i vrijeme je da krenem uzvodno.