Piše: Slobodan
Vasković
Milorad Dodik nije uspio da spasi svoj voćnjak od propadanja, a htio bi i dalje da vodi Republiku Srpsku. Milionski gubici njegovog voćnjaka u 2014. godini valjda su najbolji dokaz Dodikove nesposobnosti i neznanja njegove vlasti. Kada firma "Fruit eco", uprkos silnim investiranjima države u nju, nije uspjela da zabilježi bar pozitivnu nulu u poslovanju, onda je jasno da će RS doživjeti potpuni privredni, finansijski i svaki drugi kolaps, jer se u nju već odavno ništa ne ulaže, ali se i dalje iz nje maksimalno izvlači.
Krenimo redom.
„Fruit eco“ d.o.o. Gradiška, firma koja je u vlasništvu Igora Dodika, sina Milorada Dodika i njegovog zeta Mirka Dobrića, nalazi se u velikim problemima. Ljudski faktor i amaterizam
Dodika i Dobrića dovela je ovu firmu gotovo do sloma i veliko je pitanje
da li će se ovo preduzeće izvući iz teške finansijske situacije. Što implicira
da neće moći vratiti 4,5 miliona maraka kredita (tri miliona podignuta kod
iRB-a i 1,5 miliona od nekadašnje Balkan investment banke).
„Fruit eco“
posjeduje 100 hektara voćnjaka, a zbog nebrige i nestručnosti, biljna
bolest „Venturia inequalis“ (čađava krastavost jabuke) zahvatila
je oko 290.000 stabala na posjedima ove firme u Gornjim Podgradcima. (Zdrave jabuke još imaju samo na zvaničnom sajtu firme.)
Ko god je
prošao ove godine pored ograđenog voćnjaka (a potpisnik ovih redova redovno je
obilazio to imanje) mogao je da vidi ispucale plodove na stablima, što se „iskusnim“
voćarima nije smjelo desiti.
Iako je godina
bila izuzetno kišna i sa obiljem vlage, ima voćara iz opštine Gradiška koji su
sačuvali rod i imali dobar kvalitet uprkos svim poteškoćama.
Ono što najviše
bode oči jeste da, uprkos silinim ulaganjima jabuke, u najvećem dijelu Dodikovog
voćnjaka, stabla nisu zaštićene protivgradnom mrežom, a u cjelosti nije
postavljen ni sistem za navodnjavanje.
To samo
pokazuje da su Dodik i Dobrić amateri u ovom poslu i da se njime bave, zbog
političkih veza, a ne zbog znanja i opredijeljenosti.
Dodik i Dobrić
dvojica su u nizu klasičnih „domaćih biznismena“, koji su to piostali samo
zahvaljujući odličnim političkim vezama i ničemu drugom.
Osnovni moto raznoraznih
„voćara“ Dodika, Dobrića, Vukelića, Roguljića, Vojnovića, Gigovića i
ostalih, bio je podići što više hektara sa stablima, bez protivgradnih mreža i
sistema za navodnjavanje. Kada im priroda nije išla na ruku, doživjeli su
debakl i propast.
Zdušnu podršku vajnim
voćarima pružila Vlada RS i resorno ministarstvo, koji su izdvojili više od
sedam miliona KM u posljednjih nekoliko godina samo na podizanje zasada.
Investicije su
podsticane sa 40 % od ukupne vrijednosti, a kad bi Glavna služba za reviziju
Javnog sektora malo čeprkala po tim podsticajima vidjelo bi se da su u mnogo
slučajeva prekoračivani limiti za podsticaje.
I pored svih tih
ulaganja, voćarstvo u Republici Srpskoj nalazi se na ivici provalije, a na
početku kolone koja će da se stropošta naglavačke, je upravo Dodikov „Fruit eco“.
Novopečeni
voćari -biznismeni kao da su pali s Marsa, pa nisu vidjeli galopirajuće
klimatske promjene. Već četiri godine su u minusu, ali uporni kao mazge ne
mijenjaju sistem poslovanja. A i zašto bi, kada imaju Vladu RS i Ministarstvo poljoprivrede,
koji pomažu kreditima, upravo te firme. Koje sada te kredite ne mogu da vrate i
time guraju u ambis, ne samo sebe, već i manje voćare. I finansije RS.
Zanimljivo će biti
vidjeti kako će se sad postaviti institucije i da li će neko pomoći „Fruit ecu“.
Ukoliko SNSD ostane na vlasti, bez sumnje hoće. Ali, veliko je pitanje šta će
Dodik na vlasti, kada je iskazao potpunu nesposobnost, jer nije mogao
solventnim napraviti jedan voćnjak, a priča o uspjesima RS. Koju je, uzgred,
svalio u veću provaliju od trulih jabuka.
Dodik i Dobrić
su kreditom bivše Balkan investment banke (milion i po maraka), kupili sadnice
za podizanje zasada na 100 hektara zemlje, a IRB RS im je dodijelio tri miliona
KM kredita, za izgradnju hladnjače kapaciteta 2.000 tona.
Od tih 100
hektara, veći dio pripadao je bivšim gradiškim Plantažama voća.
„Fruit eco“ je ove
godine, očekivao rod od oko 4.000 tona jabuke, sorti Crveni i Zlatni delišes,
Jonagold, Greni Smit i Gala.
Ako se zna da
je prosječna cijena jabuka 0.50 KM, dolazi se do podatka da im je gubitak
2.000.000 KM.
Ovogodišnji rod
nije ni za čuvanje u hladnjačama, pa su se okrenuli pravljenju sokova u zadruzi
„Zlatne kapi Potkozarja“ iz Gornjih Podgradaca, u kojoj prave dvolitarske
sokove u tetrapak pakovanju.
Ova zadruga je
trebala da spasi voćare od propadanja, jer je planirano da otkupljuje plodove
za preradu od domaćih voćara. Ali ne lezi vraže. Zadruga od 2011. godina
konstantno vara domaće voćare iz regiona Potkozarja, jer na plaćanje čekaju i
više od godinu dana, tako da im ove godine skoro niko nije predao voće.
Inače, na ime
premije za voće „Fruit eco“ d.o.o. Gradiška dobio je 2011. godine od Ministarstva
poljoprivrede 51.838 KM. Godinu kasnije roda je bilo vrlo malo, jer je mraz
pokosio voćare, a u 2013. godini za premiju su dobili oko 100.000 KM.