Piše: Slobodan Vasković
Nebo se crni od lešinara koji
kruže iznad mjesta na kojem je „pao“ Rajko Vasić. Brojno jato strpljivo čeka da njegova
politička lešina i definitivno počne da se raspada, pa da navale. Gozba je pred
njima. Još se ne usuđuju prići i kljucnuti, kalkulišući u supovskim glavama da
je Vasić možda još živ i da bi ih mogao uhvatiti za tanke vratove.
Među strvinarima prepoznajem
brojne Vasićeve žrtve, osobe koje je nemilice vrijeđao, pljuvao, progonio,
maltretirao, ponižavao; riječju, svakodnevno strijeljao, samo zato što mu se ne
dopadaju. I nije prezao ni od najgrozomornijih stvari. Njegove žrtve (sem „Uličarki“)
do te mjere su bile fascinirane načinom na koji ih Der kleine Führer “kolje“, da
su vremenom počeli preuzimati njegove idiotske skraćenice, plasirajući ih kao
svoje. Duhoviti otpor? Taman posla. Riječ je o kukavičluku, nevješto skrivenom
u pokušaju da se Vasiću pokaže da ga ne doživljavaju ozbiljno, a ništa bolje od
tih onomatopeja ne svjedoči koliko ozbiljno su shvatali to što je on o njima pisao.
Rajko ih je porazio, natjerao da
razmišljaju kao on, prisilio ih da ga kopiraju, svojim ultraperverznim skribomanskim
dejstvovanjem. Sada njegove žrtve, „oslobođene“, čekaju u redu da mu se najedu
utrobe i trulog mesa. Klin se klinom izbija, vele, pa smatraju da će i oni,
halapljivo žderući Rajka, povratiti dio izgubljenog dostojanstva. Neće, jer ga
nikad nisu ni imali. Da jesu, odavno bi se sami odbranili od bolesne ljubavi
što su je svih ovih godina ljubomorno gajili spram svog ličnog sadiste,
progonitelja, mučitelja.
A bilo je dovoljno da samo jedan
jedini put bar dio njih stane u odbranu neke od žrtava i Rajka već odavno ne bi
bilo. Nisu se usudili da brane ni „Uličarke“, a ni studente, koje je nazvao „Kopiladima“.
Da su se ikada usudili ne da ne
bi bilo Rajka, već i dobrog dijela onih mnogo gorih od Vasića. Ali nisu, te ih
je Rajko odvlačio jedno po jedno u svoju jazbinu, gdje je od njihove kože šio
Caru novo ruho.
I tako je trajalo dok nije, na
svoj osebujni bolesni način, studente nazvao kopiladima. Djeca su ga samljela,
za 48 časova, i pokazali kako se to radi, kada se drži do sebe. Ti mladići i djevojke
su, bez kompromisa, bez trunke samosažaljenja, bez lažnih i otužnih lamentiranja
nad sopstvenom sudbinom, oduvali Vasića. I, što je najvažnije, oni nisu članovi
onog jata sa početka priče. Ne kruže oko Vasića, niti im je potreban i komadić
njegove lešine, već nastavljaju bitku za slobodu. Bitku protiv zla, jer Vasić
je samo sitni, mali, relativno bitni kotačić u mehanizmu koji je ukrao slobodu u
ovom entitetu. I sve ostalo.
Da se ne lažemo, nije problem
Rajko; on je imitator. Vasić je alter ego Milorada Dodika, njegova najtamnija
strana, koju on manje više neuspješno prikriva; Vasić je Dodikov odraz u ogledalu,
kada je Lider sam u kući; Vasić je sve ono što je Dodik oduvijek htio da bude
(pekar, ljekar, apotekar, polupjesnik i bolesnik); Vasić je uvijek govorio/rekao
ono što je Dodik oduvijek htio da kaže, ali nije mogao zbog „srpskih obaveza“.
Znaju to pripadnici jata
lešinara i zato su sve ove godine „mudro“ ćutali, čekajući da im neko drugi
priredi pir. Kukavice. Šta ćete dalje? Kud ćete, jer Vasić jeste (privremeno) otišao,
ali se nije ništa promijenilo.
Der kleine Führer nije ličnost,
još manje ljudsko biće; Der kleine Führer je sjena, odraz, lik iz ogledala; Der
kleine Führer je slika Dorijana Dodika. Slika društva u kojem živimo, slika
vlasti koja vodi ovaj entitet, slika propale ekonomije, razgrabljenih finansija,
uništene privrede; Der kleine Führer je slika kancera koji je sve pojeo.
Otišao je Rajko; Dodik (osoba sa
hiljadu lica/slika koje uvijek liče na jednu-Rajkovu) je ovu svoju zvaničnu fotografiju
povukao, privremeno, iz upotrebe. A na vas, drago moje Jato, sprema novu; goru
od Rajkove. Dok se on prestrojava, vi halapljivo gutate poklonjeni vam ručak.
Nesvjesni da ćete tek biti pojedeni. Ako vas studenti ne spasu od Dodika.
Od vas samih vas niko spasiti ne
može. Ni Rajko. Ni studenti. Ni Bog dragi.
