Piše: Slobodan Vasković
Već pet dana potpuno sam izvan
svakodnevne rutine. Istina, na dan sam otišao do Istočnog Sarajeva da obiđem
porodicu, ali ni nakon tog kratkog puta nisam se vratio uobičajenom načinu
života, u koji spadaju i rane jutarnje šetnje (preciznije brzo hodanje) u parku
„Mladen Stojanović“.
Razlog promjeni navika leži u
sms-u, koji sam dobio u četvrtak ujutro (30.05.) i u kojem se navodi da ću biti
prebijen. Nepoznat mi je vlasnik broja sa kojeg mi je sms proslijeđen, a i taj
broj sam prvi put u životu vidio (ne prikazujem ga iz razumljivih razloga).
Cijela ova priča počinje u srijedu
uveče (29.05.), kada mi je sa tog broja stigao prvi sms.
„Majku ti čupavu ne volim te ali
svaka ti čast za objavu teksta za Šotru“, tekst je poruke koju sam dobio u
18.52., te srijede uveče (vidi sliku).
(U pitanju je tekst - Slučaj „Šotra“:
Kratki ogled o bitangama).
Rijetko kad dobijam sms poruke od
nepoznatih lica, posebno ovakve sadržine. Mislio sam da je to neko iz
takozvanih bezbjednosnih krugova, odnosno neko od pripadnika tog miljea, koji
me, očito, očima „ne može“, ali narečenog Šotru (Velibora) može još manje.
Više sporta radi odgovorio sam „Ko
si momče hrabro“?, ne očekujući dalju komunikaciju. I nije je ni bilo te večeri.
Četvrtak ujutro, 30.05., standardno
nešto prije šest krenuo sam ka parku; uobičajena ruta, a u blizini ATV-a
ugledao sam mladića u sivoj trenerci, za kojeg mi se u prvi mah učinilo da je
bio Šotra. Međutim, nije to bio on. Zanimljivo je bilo da je ostao ispred
ATV-a, te nije produžio prema parku. U to vrijeme vrlo malo nas je na ulici i
mahom se radi o istim licima (šetači u parku, šetači pasa, ali „Siva trenerka“
mi je bila nepoznata).
Hodao sam sat vremena, krenula
je kiša, požurio sam kući, a preko puta ATV-a „Siva trenerka“, pojačana „Tamnom
trenerkom“ stajala je i kisnula. Vrlo neobično, bar meni koji već dobru godinu
i nešto svakodnevno prolazim tim putem i sličnu situaciju još nisam vidio. Kada
su me ugledali, krenuli su u mom pravcu; oprezan sam uvijek (nazovite to kako
hoćete), lagano sam zagrabio u svoje "lijevo“, međutim nikakvog kontakta nije
bilo. Ni riječi. Pomislih: „Lagana jutarnja paranoja, nije loše prije kafe“!
Pokisao sam skroz naskroz,
napravio kafu i taman pripalio prvu jutarnju, kad - sms. Tačno u 7 časova i 26
minuta.
„A evo ti da znaš spremaju ti
batine Šole i Danko Stanišić zbog tog članka“, pisalo je u poruci spremljenoj
sa istog broja, kao i „Majka čupava“.
Jutarnja „Siva trenerka“ izgubi „miris“
lake paranoje, ne bi mi drago, jer prijeteće poruke putem sms nisam do sada
primao. Preciznije, poruke u kojima me obavještavaju o prijetnjama. Mahom mi
prijete neimenovani „komentatori“ na netu („Vaskovića treba po kratkom postupku“,
„Vaskovića je odavno trebalo ucmekati“...), ali tim jajarama ne pridajem nikakvu
važnost. Ponekad mi prijete i na ulici, (maj prošle i maj ove godine), tipovi
poput tajkuna Bude Stankovića, ali se do sada nisu usuđivali da me fizički
napadnu, jer su pod kontrolom vlasti.
„Da li si siguran u ovu info ili
me samo ložiš. Ako si siguran daj mi nešto šire“, odgovorio sam u 7. i 28.
„A za šire si ti zadužen ali prosto
izvadi im tel listinge pa vidi da su svi na vrućoj“, odgovoreno mi je u 8.16.
na taj upit.
Bilo je još nekoliko
razmijenjenih sms-ova u periodu od 7.26.-8.16., te nakon ovog vremena, ali neću
ih citirati, jer sam sve dao u MUP RS na uvid, gdje sam cijelu ovu ujdurmu i
prijavio, u petak, 31.05., te se vodi istraga.
Moguće je da su informacije o
pripremi batinanja koje sam dobio netačne, i da su plod nečije želje da me
uplaši, da se osveti Šotri i Stanišiću; može biti sijaset raznoraznih razloga
za takvu nečasnu storiju.
Međutim, sasvim je moguće i da
su tačne i da narečeni zaista imaju namjeru da mi namjeste batine. Naravno, ne
bi to oni učinili, već bi taj zadatak dali nekom drugom. Upravo zbog ove
mogućnosti, cijeli slučaj prijavio sam u MUP RS.
Ono što me, hajde da iskreno
kažem, zabrinulo, jeste činjenica da Šotra nije pod kontrolom vlasti, već dobru
godinu i nešto, već da je otjeran zbog raznoraznih kriminalnih aktivnosti koje
je počinio „na svoju ruku“.
Ukoliko bi me „njegovi“ prebili,
a on se izvukao iz cijele priče, pogodio bi dva cilja - mene batinama i vlast
koja ga je otjerala, a na koju bi pala sumnja da mi je neko iz tih redova „spakovao“
gaženje nogama.
(Nalazim se u pomalo šizofrenoj
situaciji – uslovno rečeno, štitim režim, koji kritikujem, da bih zaštitio
sebe).
Što se tiče Danka Stanišića zaista
nemam pojma zbog čega bi mi on htio namjestiti premlaćivanje, jer se ne sjećam
da sam ga ikad igdje pomenuo u svojim tekstovima.
Čak nisam imao pojma ni čime se
bavi, a onda sam nakon sms poruke malo provjerio stvari i saznao da je
donedavno bio direkor BK „Slavija“, da je dao ostavku prije par mjeseci, da je
ostao dobar sa bokserima tog kluba (?!)..., i to je to. Poznato mi je da je
nekada bio član obezbjeđenja Milorada Dodika, odakle je otpušten, ali to je
bilo prije deset godina. Kakve to veze ima sada i da li je moguće da bi sada
premlaćivao mene da bi se svetio vlastima?! Iskreno, nemam pojma, niti znam
kakva je priroda njegovih odnosa sa Šotrom, koji, bez dileme, smatra da bi bilo
baš fino polomiti mi rebra. Sasvim je drugo pitanje da li je to lično spreman i
učiniti.
Činjenica da nijedan od junaka
sms-a koji sam dobio nije pod kontrolom vlasti, uz još jedan detalj, koji ću
opisati, natjerala me na oprez i ponukala da sve prijavim MUP-u.
Prije par mjeseci obaviješten
sam da su dvojica kabadahija iz Milića D. Jurošević i M. Kandić u dva navrata dolazili u Banjaluku sa
namjerom da se sa mnom fizički obračunaju (obojica u junu 2011., a Kandić sam u
junu 2012.). Istu informaciju dobio sam iz nekoliko vrlo kredibilnih izvora.
E, ova priča nije mala
zezancija, jer je narečeni dvojac poznat po nasilničkom ponašanju, a
djelovanje jednog od njih na svojoj koži su iskusili i članovi ekipe BHT-a,
koje su u Milićima fizički napali početkom
avgusta 2011. godine.
Uz to sam dodatno provjerio ove
tvrdnje; moj dobar prijatelj razgovarao je sa narečenim i kazao mi je da je iz
njihovih reakcija, (premda su sve demantovali), zaključio da su imali zle
namjere prema meni. Srećom, nisu ih ostvarili, a oba puta spriječio ih je u
tome jedan pripadnik (sada bivši) specijalne jedinice MUP-a RS (poznato mi je
njegovo ime, ali ga iz razumljivih razloga ne objavljujem). Interesantno, nema
šta.
