SDS-ove crne rupe

 

Piše: Slobodan Vasković

Istraživanje NDI pokazalo je da je Srpska demokratska stranka, uprkos “mekom” opozicionom djelovanju, u snažnom uzletu i da je po rejtingu gotovo sustigla Savez nezavisnih socijaldemokrata. SDS ima podršku 21 posto ispitanika, a za SNSD bi glasalo njih 22 posto. Ovaj uzlet primarno je posljedica teških grešaka vladajuće oligarhije, te ekonomskog, privrednog, finansijskog i socijalnog sunovrata, nego istrajnog opozicionog djelovanja SDS-a. Ali, tako je kako je i u SDS-u mogu biti prezadovoljni rezultatima istraživanja, pošto je jasno da su se “bolje udali nego što su se nadali”.

 

Velikog razloga za zadovoljstvo ima i čelnik te partije Mladen Bosić, čiji je rejting (45%), gotovo dostigao podiok, koliko do juče, neprikosnovenog Milorada Dodika (49 %). “Jagoda” na Bosićevom zadovoljstvu je podatak da se Ognjen Tadić, visoki funkcioner SDS-a, koji je slovio kao najveća politička nada te stranke (iako je “kupljen” u Šešeljevim radikalima), u ovoj anketi (povoljno/nepovoljno mišljenje o političarima), nije našao ni u statističkoj greški. Uz to, Bosić je “deklasirao” Tadića i na stavki “Koga smatrate opozicionim liderom od političara u RS”, gdje je čelnik stranke ubjedljivo prvi i dobio je 21 posto podrške kao opozicionar, čak tri puta više od Tadića, koji je završio na gubitničkih i frustrirajućih 7 posto.

Tadića su u toj “trci” prestigli i Mladen Ivanić i Dragan Čavić (oba po 11 posto), što se već može smatrati njegovim debaklom, a što će, bez dileme, nagnati odgovorne u SDS-u da se upitaju gdje “nestade” opoziciono djelovanje “najveće nade” (ako ga je ikad i bilo)?! I propitaju se koliko im je uputno Tadića na sljedećim izborima kandidovati za neku jaču funkciju, s obzirom na činjenicu da istraživanja pokazuju da njegov politički rad u proteklom periodu jedva može dobiti mršavu jedinicu. Prolaznu ocjenu nikako, čak ni u snu.

Očekivani trendovi su da SDS nastavi da raste, a SNSD pada, jer tek slijede veliki finansijski problemi, a samim tim i teške turbulencije u svim segmentima života. Međutim, očekivanja su jedno, a stvarnost sasvim drugo, a ona kaže da se u SDS-u dešavaju negativni procesi koji već nanose određenu štetu ovoj stranci, a njihovo adekvatno nesaniranje moglo bi dovesti do prave implozije unutar te partije.

Osim omraza koje su, nedavno, na sjednici Glavnog odbora, isplivale na površinu između snažnih ličnosti stranke (Milovan Bjelica, Gojko Kličković kontra Mirko Šarović, Borislav Bojić), SDS trenutno tresu dva velika “zemljotresa”, koji imaju sve naznake razornih.

Prvi je ekstremizacija stranačke politike, uzrokovana radikalnim lažima Aleksandre Pandurević, poslanice SDS-a u parlamentu BiH, koja je (u prvoj noći “talačkih protesta”) izjavila da su građani, okupljeni ispred skupštine, RS i Srbe nazivali fašistima. Nakon te laži, čiji je cilj bio da se protesti oboje nacionalnom mržnjom, kompletan događaj je dodatno eskalirao. Bosić je danima nakom toga pokušavao da napravi razliku između onih koji su protestvovali (dajući im za pravo) i bezbjednosnih struktura (tražeći njihovu odgovornost), ali svaki put bio bi iznova “poklopljen” novim Pandurevićkim “državnim udarom”.

Ova vrsta radikalizacije najmanje je što SDS-u treba u ovom momentu i više je nego vidljivo da brojni visoki funkcioneri te stranke pokušavaju pobjeći od “međunacionalnih tenzija”, svjesni da zagrijavanje međuentitetskih i međuetničkih linija ide samo u korist SNSD-u, jer skreće pažnju sa ogromnih unutrašnjih problema u RS; odnosno korisni su i SDP-u BiH, koji, suočeni sa potpunim nedostatkom bilo kakve politike, pokušavaju iskoristiti raznorazne pandurevićke, ne bi li transferisali fokus javnosti na bilo šta pogodno za “žvakanje”, samo da se ne govori o užasima koje su počinili na državnom i nivou Federacije BiH, te svih kantona.

Jednostavnije rečeno, ono što čini Pandurevićeva (već mjesecima) potpuno je kontraproduktivno po SDS i potpuno je na tragu htijenja SNSD i SDP BiH. Naravno da SDS neće javno priznati ove, po njih, pogubne činjenice, već će istrajavati na prežvakanoj i banalnoj (tadićevskoj) patetičnoj priči “poslanik SDS iznosi stavove SDS”, ali je značajan broj visokih funkcionera unutar te partije, koji, poluzvanično, tvrde da je Pandurevićeva pod "snažnim uticajem" određenih krugova izvan SDS-a, pa čak i dijela sarajevske političke halke, koja snagu crpi iz “bezbjednosnih struktura”.

Kada se malo pažljivije analiziraju istupi SDS-ove poslanice u proteklih pola godine/godinu, uočljive su dvije stvari; prvo, njene izjave potpuno su isprazne, bez ikakvog sadržaja i dubine, ali su uvijek ultraške i, drugo, bez izuzetka, korespondiraju sa radikalnim istupima čelnika SNSD-a. Tu se može uočiti jedan veoma bitan trend: svaki put kada neko iz SNSD “ispali” radikalnu poruku, uslijedi “korak unazad”, ali Pandurevićeva nastavlja sa “rafalnom paljbom”, te se, gotovo uvijek, nametne pogrešan zaključak kako je SDS otvorio tu situaciju ekstremnih stavova.

Takvo stanje stvari apsolutno odgovara SNSD-u, jer uvijek imaju argumentaciju da kažu strancima, kao i partnerima u Sarajevu, “kakvi god da smo, manje smo opasni i zli od SDS-ovaca”.

(Pandurevićeva u svemu vidi “državni udar”, “zavjeru”, “plaćene revolucionare”, pa je ne tako davno i CCI optužila da žele u BiH “izazvati anarhiju i arapsko proljeće”. I ovaj njen napad na CCI i ostale NVO, koje je okarakterisala stranim plaćenicima, potpuno je bio uigran sa istupima SNSD-ovaca. I potpuno je suprotstavljen interesima stranke koju predstavlja. Isto kao i njene nedavne optužbe na račun aktuelnog državnog vrha Srbije "da nemaju nacionalnu politiku" i da "ne brinu o interesima Srba iz RS").

SNSD toliko vješto i suptilno igra igru “guranja SDS-a na krajnju desnicu”, koristeći njihove, (SDS-ove), ljudske resurse, da i stranke iz Sarajeva i međunarodna zajednica (protiv kojih je SNSD samo deklarativno, a suštinski snažno sarađuje sa njima) i dan danas smatraju ovu stranku manje lošim/boljim izborom od partije Mladena Bosića. A to nije nebitna činjenica; štaviše, opredjeljujuća je kod formiranja vlasti, i na nivou RS i na nivou BiH.    

Drugi gorući problem unutar SDS-a je solističko djelovanje Obrena Petrovića, visokog funkcionera stranke i gradonačelnika Doboja, koji je odbio nalog vrha partije da raskine koaliciju sa SNSD-om na lokalnom nivou.

Tako je javno Bosiću bacio “rukavicu u lice”, i stavio mu do znanja da se uopšte ne plaši njegovih prijetnji da će raspustiti dobojski Gradski odbor stranke. Bosić je zaprijetio raspuštanjem, ukoliko se SDS ne raziđe sa SNSD. Kako se još uvijek nije odlučio na taj korak, poruka je to da nema hrabrosti da ispuni svoju prijetnju, jer nije siguran da, njemu lojalni kadrovi, mogu spriječiti Petrovića da “raspara” stranku i odvede značajn broj funkcioenra (lokalnog nivoa) sa sobom. Takav rasplet znatno bi urušio rejting SDS-a, a ono čega se Bosić najviše plaši je činjenica da je Petrović u Doboju, ono što je Dodik u RS.

Petrović odlučuje ko će da radi, a ko ne; ko će da gradi, a ko ne; ko će da se zaposli, a ko ne…; ko će da živi, a ko ne!

Ono što Bosiću, (uslovno rečeno), ide na ruku, jeste činjenica de je sve više građana Doboja koji shvataju da je Petrović najgore, a ne najbolje rješenje za taj grad. Razlog: Doboj je mikro slika RS - firme propadaju, nezaposlenost rapidno raste, novca nema, posla nema…, voz juri u katastrofu. Odricanje od Petrovića u pravom trenutku, značilo bi (iz stranačke vizure) skinuti sa sebe dio odgovornosti za propast, a jasno je da je SDS najodgovorniji za kolaps Doboja.

Bosić još uvijek vaga na apotekarskoj vagi šta će i kako uzvratiti na Petrovićeve vruće šamare, koji je javno rekao da će dobojsku koaliciju popečatiti sa Dodikom, uprkos nalogu vrha SDS-a.

Do konačne odluke u vatru je gurnuo Borisa Jerinića, poslanika SDS-a u parlamentu RS, koji se suprotstavio Petroviću, tvrdeći da SDS neće podržati koaliciju sa SNSD i sve zapanjio! Jerinića je stvorio upravo Petrović i njegov udar na “stvaraoca” je za Doboj šokantan, jer je, koliko do juče, bio gradonačelnikova marioneta. Ali, opštepoznato je da su marionete najbolji materijal za “nož u leđa”, što sada koristi Bosić, stvarajući Jeriniću iluziju da bi mogao postati “Obren” umjesto “Petrovića”.

Jerinić je igrač za jednokratnu upotrebu i Bosić je svjestan njegovih ograničenja i nedostataka, što ga diskvalifikuju kao mogućeg nasljednika Obrena Petrovića. Jerinić nije dorastao zadatku da reformiše dobojski SDS, koji se nalazi u raspadu!

Jeriniću, koji je iz petog tima upao na teren gdje se igra jedna od najvažnijih utakmica unutar SDS-a, “nabacuju” i iz dijela starih SDS-ovih kadrova, koje je Petrović izbacio na marginu.

Njihov cilj je dvostruk - ili smijeniti Petrovića ili se dogovoriti sa njim, koristeći Jerinića za udaranje “u glavu”. Petrović je poznat po tome da požare gasi “valutiranjem” i (još uvijek) unosnim pozicijama i za očekivati je da se Bosićevoj “ideologiji” u Doboju suprotstavi svojim opštepoznatim pristupom “materijalzmu”, koji je “renesansu” donio samo eliti lokalnih moćnika okupljenih oko gradonačelnika, što su bez ikakvih skrupula isisali ogroman novac iz dobojskog budžeta. Riječ je o desetinama miliona.

Iza Jerinića je i Nebojša Marić, koji je bio nosilac liste SDS-a na proteklim lokalnim izborima i dobio je ubjedljivo najviše glasova. Da bi postao zamjenik gradonačelnika, podnio je ostavku na mjesto odbornika, ali ga je, pod pritiskom SNSD-a, Petrović smijenio i na njegovo mjesto je imenovana Jasna Lukić, veoma veoma bliska prijateljica Uroša Gostića. Gostić je jedan od najodanijih Dodikovih ljudi i osoba koja je, zajedno sa Petrovićem, od Doboja napravila ogledno mjesto na kojem su SDS i SNSD potpuno uništili nadu u sadašnjost, a o budućnosti niko i ne razmišlja.  (nastavak sutra: Sječa dobojskog “Starog hrasta”)