Piše: Siniša Božić, ekonomista,
predsjednik Udruženja akcionara investicionih fondova RS (www.uaifrs.com)
U BiH
postoji neprirodan, međusobno suprotstavljen dualizam odlučujućih subjekata
koji imaju ključni uticaj na stanje u državi. S jedne strane je to (verbalna)
podrška borbi protiv korupcije, koja je u programskoj agendi svake političke
partije i njihovih predstavnika, a s druge, u praksi je situacija takva da su
nezakonitosti, malverzacije, nepotizam i 'podmetanja' već odavno postala
obrazac ponašanja u velikoj većini institucija, organizacija i drugih pojavnih
oblika svih nivoa vlasti i državne uprave, te privrednog sektora, bez obzira na
njegov dominantni tip vlasništva (državna-javna, mješovita ili privatna
preduzeća). Takav dualizam, primjenjivan godinama, je prouzročio pojavu
sistemske korupcije. Sistemska korupcija, pored očiglednih materijalnih posljedica
(mjerena, npr. procentom od BDP, od najmanje 10% a i to je konzervativna
pretpostavka), donosi brojne sociološke negativne tendencije.
Da
konkretizujemo, političari kao predstavnici naroda pričaju jedno, a rade drugo.
Nije to specifikum samo ove zemlje, ali već je i laiku jasno da radimo za juče,
planiramo za danas, a (bolje) sutra nam izmiče već 20+ godina.
Međutim,
čak i u takvoj sumornoj situaciji, tračak nade daju malobrojni pojedinci, sa
visokim moralnim normama i ličnim integritetom, koji žrtvuju mnogo toga u
svojim životima (i životima svojih porodica!), kako bi prijavili nezakonite
radnje nadležnim institucijama, i to ne za svoju dobrobit, već za opšti interes
građana, poreskih obveznika, akcionara, itd. Takvi pojedinci su, to je sasvim
jasno, u ovakvom poremećenom društvu nepoželjni, markirani kao 'problematični',
neposlušni.
Pogleda li
se statistika, upravo takvi pojedinci (nazovimo ih uzbunjivačima, engl.
whistleblowers) prema inostranim iskustvima čine ogromnu većinu od svih
prijavljenih slučajeva korupcije! Naime, preko 40% otkrivenih slučajeva
korupcije i nezakonitosti su rezultat prijava uzbunjivača (za poređenje, rad
policije samo 1,3%, vanjske revizije 3,9%, knjigovodstvenih kontrola 5,8%). Iz
toga proizilazi da je interes društva da zaštiti uzbunjivače određenim
mehanizmima budući da to doprinosi:
-
zaštiti ličnosti
uzbunjivača, njihovih radnih mjesta i fizičke sigurnosti, što je najmanje što
država može učiniti za njih,
-
širenju javne svijesti o
prijavi korupcije i ohrabrivanju drugih građana da prijavljuju slučajeve
nezakonitosti o kojima imaju detaljne i dokumentovane podatke.
Kako je u
BiH borba protiv korupcije još u povoju, a pošto su institucije države i
entiteta još uvijek slabe, subjektivne, i potčinjene interesima političara (može
se govoriti o BiH kao partijskoj državi), inicijativa za početak
institucionalne borbe protiv korupcije nije došla iz državnih/entitetskih institucija, već iz nevladinog sektora.
Mreža
nevladinih organizacija (Antikorupcijska mreža 'Account', Centar za odgovornu
demokratiju Luna, Uzbunjivači.ba) je inicirala donošenje zakona o zaštiti
uzbunjivača. Radna konferencija je održana u Sarajevu, 18.6.2013. i poziv za
prisustvo je dobilo i UAIF RS, udruženje koje zastupam a koje se bavi
akcionarskim interesima. Kako u svom radu imamo brojne probleme upravo
koruptivne prirode i kako se susrećemo sa brojnim nezakonitostima, neradom
državnih institucija i nepotizmom u istim, smatramo da je zaštita uzbunjivača
dobar korak u početku borbe protiv korupcije. U daljem dijelu teksta ću dati
kratak pregled ove inicijative.
Sjedinjene
Američke Države su pionir borbe protiv korupcije, u smislu podrške institucija
države ovakvim nastojanjima. Tamošnja borba traje preko jednog vijeka, a
predstavnik USAID je ocijenio američki sistem: nije savršen, ali je adekvatan.
Prema inostranim iskustvima, uloga novinara i istraživača je presudna u podršci
borbi protiv korupcije. Razlog donošenja lex specialis, odnosno posebnog
zakonskog rješenja u zaštiti uzbunjivača jeste propisivanje mehanizama zaštite
(najčešće pred-sudske), koji bi u periodu od 60-90 dana zaštitio uzbunjivača,
od pritisaka na radnom mjestu koji bi vodili otkazu sa posla, finansijskom
narušavanju uzbunjivača, te u zaštiti od mobinga, maltretiranja i prijetnji po
život uzbunjivača i njegove porodice. Naknadna pravda u ovom slučaju ništa ne
znači, odnosno, svako ima mogućnost da svoja (radna i ostala) prava brani na
sudu, ali u ovom slučaju je to kasno, i tada je uzbunjivač već ostao bez posla,
doživio psihička maltretiranja i tome slično.
Djelimična
(i nedovoljna) zaštita uzbunjivača je inkorporisana u određenim drugim zakonima
(npr. Zakon o privrednim društvima RS), a negdje je uopšte nema (npr. Zakon o
radu RS).
Na
pomenutoj konferenciji je predstavljen prednacrt Zakona o zaštiti uzbunjivača
BiH i FBIH, koji se razlikuju u primjenjenim mehanizmima zaštite uzbunjivača
(odnosno da li je riječ o pred-sudskoj zaštiti, od strane Agencije za
prevenciju korupcije BiH, ili sudskoj zaštiti). Ovakva zakonska rješenja su
povezana sa strategijom borbe protiv korupcije, koja još nije donesena u
Republici Srpskoj, pa je to razlog zašto nije predstavljen prednacrt Zakona i
za RS, a istaknuto je da mreža NVO koja je pripremala prednacrte, nije uspjela
uspostaviti saradnju sa Ministarstvom pravde RS. Budući da su zakoni o radu na
entitetskim nivoima u BiH, a vezano za zaštitu uzbunjivača protiv otkaza na
radnom mjestu, jasno je da su upravo entitetski zakoni zaštite uzbunjivača
najbitniji.
Kako će se
ova inicijativa odvijati, ostaje da se vidi, ali ono što je jasno jeste da samo
propisivanje zakona neće biti dovoljno u iole ozbiljnijoj borbi protiv
korupcije. Za to je potrebno širenje društvene svijesti, povratak moralnih
vrijednosti i odustajanje od ustaljenih predrasuda i otvoren um. U tom smislu,
blagi sam pesimista.
