Obren Petrović, dobojski SDS-ov
knez, vješt je manipulator koji je proteklih godina uspio da u njegova jedra
pušu svi: vrh SDS-a, stranke čija je centrala u Sarajevu, SNSD, pa sve do
međunarodne zajednice. Petrović je u Doboju načinio političku Utopiju; mjesto u
kojem, naoko, sve funkcioniše i svi se slažu, dok izvan granica te opštine
ništa nije kako treba, niti postoji minimum saglasja po bilo kom političkom,
ekonomskom, privrednom pitanju. Problem sa dobojskom Utopijom jeste što je
politički mir iskorišten kako bi se ugušila svaka drugačija misao od one
osmišljene u Petrovićevoj kuhinji, i što su ekonomija, privreda i finansije tog
grada poharani, kao da su kroz njega prošli Huni.
Ključni čovjek koji je Petroviću
pripomogao u stvaranju Utopije, jeste Uroš Gostić, visoki funkcioner SNSD-a i
ekonomski guru Milorada Dodika već dugih 25 godina. Gostić je jedan od ljudi
koji su Dodika “otkrili” još u vremenima Ante Markovića, i od tada pa sve do
danas ostali uz njega, veoma se okoristivši njegovim političkim usponom.
Da bi Petrović bio to što jeste,
SNSD u Doboju morao je biti slab, uškopljen, bezidejan i neenergičan, a za
stvaranje takve zombi partije, Gostić je bio pravi maher. SNSD nikada nije
uspio ozbiljnije ugroziti SDS u Doboju i najzaslužniji za to je Gostić.
Petroviću je, uz njegovu podršku bilo više nego lako “podaviti” ostale stranke,
poput PDP-a, socijalista i ostalih. Nerijetko, u tim, za dobojske prilike, kombi
partijama stoluju ličnosti koje je Petrović instalirao u njih.
Gostić je, zahvaljujući svom prijateljstvu sa Dodikom, apsolutno gospodario
lokalnim SNSD-om poslednjih desetak godina. Potpuno je privatizovao stranku,
zaveo diktaturu i jednoumlje i podredio je sopstvenim interesima.
Nakon toga bilo mu je lako da zajedno
sa Petrovićem stvori interesnu grupaciju, čiji su pripadnici stranke koristili
kao paravan; dresovi su se mijenjali, ali su akteri velikih poslova, u kojima su,
po pravilu, država i građani redovno ostajali “kraća”, uvijek isti bili.
Gostić je organizovao prelazak
istaknutih SDS-ovaca u SNSD, marginalizujući na taj način stare članove
stranke. Istovremeno, novi kadrovi su postavljani gdje god se ukazala potreba i
“poslovi”, kao što je to slučaj sa Vladom Đurđevićem Žutim, koga su postavljali
na brojne funkcije, a sada je direktor dobojske bolnice.
Đurđević je bivši načelnik dobojske
policije, koji je, svojevremeno, u ime SDS-a (1997.g.) slao policiju da se kod
Prnjavora obračuna sa pristalicama tadašnje predsjednice RS Biljane Plavšić i
Milorada Dodika. Toliko o moralu i ideologiji.
Gostić je Petroviću omogućio i da
glatko pobijedi na izborima 2008. i 2012. godine, jer je ispred SNSD kandidovao
ličnosti koje nisu imale nikakve šanse da ugroze SDS-ovog prvaka. Čak je i to
bilo malo, pa su igrali na sigurno, te je nemali broj članova SNSD-a, po Gostićevom
nalogu, glasao za Petrovića, umjesto za svog kandidata.
U Utopiji se nisu održavali izbori
već igrokazi, jeftine predstavice u kojima se uvijek unaprijed znao i pobjednik
i pobijeđeni.
Petrovići su protivkandidati bili
likovi koje je on lično poslao u SNSD “po zadatku”, pa mu se tako na prošlim
izborima “suprotstavio” Drago Ljubičić (nekadašnji član SDS-a), Gostićev
potrčko. Ljubičić tokom kampanje nije ni riječi progovorio o problemima grada,
a nije čak ni pozivao građane da glasaju za njega, pa mnogi smatraju da je on
lično dao svoj glas Petroviću.
Rezultat ove groteskne predstave je
debakl SNSD-a u Doboju, koji je opravdan prelaskom Željeznica RS u ruke DNS-a,
što je smiješno, jer su se SNSD-ovci tu veoma “omastili” zapošljavajući svakog
ko je imao da plati.
Gostić je bio zadužen i za
“sređivanje” kredita za Doboj, što je Petrović znao nagraditi validnim
postotkom.
Međutim, svemu dođe kraj, pa tako i
Gostićevoj vladavini “u ime Obrena i svog džepa”, jer je Dodik odlučio da svog
dugogodišnjeg ekonomskog pratioca polako, ali sigurno, ukloni od stranke u Doboju.
Stoga je Dodik na čelo SNSD u Doboju
instalisao Miodraga
Markovića, načelnika Odjeljenja republičkog inspektorata u tom gradu. Bilo je
to prvorazredno iznenađenje za sve članove stranke, jer Markovića malo ko iz
SNSD-a uopšte poznaje, izuzetno rijetko se pojavljivao u prostorijama stranke,
a rijetki su oni koji su ga dovodili u bilo kakvu vezu sa vodećom partijom RS.
Imenovanje
Markovića je ništa drugo do Dodikovo okretanje leđa Gostiću. Dodik je tako potpuno
srušio njegovu pripremljenu igru da na čelo lokalnog SNSD instalira narodnog
poslanika Dalibora Đurića, svoju marionetu.
Lider
SNSD-a je “po kratkom postupku” presudio i zapanjenom članstvu saopštio da je
Marković novi šef.
Djeluje
kao da se Marković pojavio niotkuda i ušao “u legendu”. Ali, ne ulazi se u legendu
tako lako, bar ne u Doboju i nikako bez odobrenja Obrena Petrovića.
Imenovanje
Markovića ne znači samo da Dodik okreće leđa Gostiću, već i da se Petrović
pozdravlja sa njim na vjeki vjekov.
Miodrag
Marković je, realno, Petrovićev prijedlog, kojeg je Dodik objeručke prihvatio. Dil
je jasan: On Petroviću ustupi Markovića, Petrović Dodiku obezbijedi ulazak u
dobojsku vlast, a cijena je pad “Starog hrasta”, što Gostić jeste. I naravno,
velike glavobolje za Bosića, koji o cijeloj ovoj priči malo šta zna i, sasvim
pogrešno smatra da će Petrović poslušati sada njegov nalog da iz lokalne vlasti
izbaci SNSD. Uostalom, Petrović mu je sasuo u lice da mu to ne pada na pamet, a
Bosić se još uvijek nije usudio da “udari” na njega. Kako stvari stoje ni neće,
a male, gotovo nikakve, šanse su da raspusti Gradski odbor SDS-a zbog Petrovićevog
odbijanja da se povinuje zahtjevima vrha stranke.
Nakon
Markovićeve inauguracije, krenulo je čišćenje Gostićevih ljudi iz organa
stranke, a njegova vrlo vrlo bliska prijateljica Jasna Lukić nije izabrana ni u
svom mjesnom odboru. Kako Gostić, koji jeste skrajnut, ali je zadržao određeni
uticaj u stranci, ne bi pravio probleme, Dodik i Petrović su se dogovorili da
Lukićeva dobije mjesto zamjenika gradonačelnika, što je i implementirano. I to
na uštrb Nebojše Marića, koji je bio nosilac liste SDS-a na proteklim lokalnim
izborima i dobio je ubjedljivo najviše glasova. Da bi postao zamjenik gradonačelnika,
podnio je ostavku na mjesto odbornika, ali ga je pod pritiskom SNSD-a, i u
dogovoru sa Dodikom, Petrović smijenio.
Mnogo
je špekulacija oko toga zbog čega je Dodik odlučio da “posiječe” Gostića, a
brojni vide razlog u njegovom otvorenom druženju sa lokalnim narko dilerima, te
brojnim drugim veoma štetnim potezima koje je odigrao. Gostić je čak vozio i aute
narko dilera (i obratno), zbog čega je i policija vršila pretres tih vozila, o
čemu su izvijestili brojni mediji. (Na ovom mjestu, već se može, s pravom,
postaviti pitanje ko je poslao policiju???).
Puštanjem
niz vodu Gostića, Petrović je napravio snažan iskorak sa nivoa lokalnog prvaka
na platformu na kojoj se nalaze politički igrači koji odlučuju o sudbini RS.
Njegovo razigravanje sa Dodikom, Bosića je pritjeralo uza zid i stavilo ga u
potpuno defanzivnu poziciju spram gradonačenika Doboja, iz koje on vrlo teško
može povući kvalitetan potez, koji bi podrazumijevao da zbog njega SDS u ovom
gradu neće gubiti u glasačkoj supstanci.
Dodik
je, javno koalirajući sa Petrovićem, zadao snažan udarac Bosiću, jer je
nametnuo situaciju koja vrišti da je SDS-ov gradonačelnik Doboja spreman
prihvatiti saradnju sa liderom SNSD-a, čak i po cijenu izazivanja velikih
turbulencija unutar SDS-a. Djelujući na ovaj način, Petrović je vrlo svjesno
skinuo cijenu Bosiću, podigao je sebi i Dodiku, a da nije izgubio ništa.
Nekoliko načelničkih odjeljenja bez kojih je ostao SDS i Gostićeva
marginalizacija prihvatljiv su kolateral cijele ove Petrovićeve igre.
Nema dileme da Petrović računa da će
Bosić, prije nego se odluči na bilo kakav radikalan potez prema njemu, ponuditi
razgovore/pregovore, kako bi privolio gradonačelnika Doboja da u narednim
mjesecima ispuni zahtjev vrha. Očito je da je Petrović već sada žestoko zacijenio
takav eventualni potez i da će Bosić morati da izađe sa “ponudom koja se ne
odbija”. Poznavajući Petrovića, nebo je granica.
Ni Dodik neće sjediti skrštenih ruku
i čekati da se Bosić i Petrović dogovore, već će učiniti sve da uništi svaku
mogućnost takvog raspleta.
Djeluje kao da Petrović drži sve
konce u svojim rukama, ali ne treba smetnuti sa uma da su i Dodik i Bosić
poznati kao nemilosrdni politički egzekutori, koji su mnogo puta iz sličnih
situacija izašli kao pobjednici, ostavljajući protivnike na političkoj deponiji.
Petrović je zaigrao najopasniju političku igru svog života, direktno
sučeljavajući Dodika i Bosića da se bore za njegovu naklonost. Bez obzira na
njegov iskazani optimizam, lako mu se može desiti da mu ovo bude i poslednja
politička igranka u kojoj će sa mjesta kolovođe, gdje se trenutno nalazi,
završiti pod nogama igrača.
