piše: Slobodan Vasković
Milorad Dodik najveći je i najteži srpski nacionalni problem,
koji se svakim danom njegovog ostajanja na poziciji predsjednika Republike
Srpske dodatno produbljuje.
Dodik je u proteklih deset godina demolirao dostojanstvo
naroda, potpuno srozao moral društva, uništenjem vrijednosnih kriterijuma i
nametanjem prevare, laži, otimačine i nasilja kao ključnih odrednica, prema
kojim Nacija treba da se ravna.
Izvori Nacije: Porodica, Obrazovanje, Kultura, Zdravlje… potpuno
su zatrovani za vrijeme njegove vladavine, sa malim šansama da se oporave u
decenijama koje dolaze.
Dezintegracija Nacije njegov je konačni cilj od kojeg neće
odustati.
Deprimirajuće je da Opozicija, primarno SDS, ne uočava
razmjere Dodikovog antinacionalnog zahvata; Što taj zahvat potcjenjuje hedonističkim
pristupom politici, pojačanim frustracijom gubitnika, nesvjesnih da su njihovi
porazi posledica Nerada i Kukavičluka, a ne Nesposobnosti Naroda da ih prepozna
kao nosioce sopstvenih interesa.
Poseban problem je što, uz dnevnopolitičko žongliranje
relativizacijom svega vrijednog, institucionalnog, moralnog, kojim kao
giljotinom reže resurse naroda, Dodik otvoreno promoviše političke interese
Hrvatske demokratske zajednice i njenih lidera iz Hrvatske i BiH.
HDZ Hrvatske i HDZ BiH već 25 godina svoju politiku grade
isključivo na konfrontaciji sa Srbima (veoma često i otvorenoj mržnji), a
vremenom ta platforma nije pacifikovana. Dapače.
Uprkos tome, SNSD, matična stranka, Milorada Dodika dala je
otvorenu podršku Deklaraciji HDZ-a BiH, kojom se traži rušenje dejtonske strukture
BiH. U ime SNSD-a učinila je to Nada Tešanović, potpredsjednica stranke,
podržavajući na taj način poništenje Republike Srpske.
Aplauzi koje je dobila od zapjenjenih histeričnih SNSD-ovih
političkih poluproizvoda, čiji je poluprečnik racionalnog razumijevanja
poodavno rastopljen u mentalnoj sumpornoj kiselini, nastaloj kao nusproizvod
pokušaja da se demantuje kako je vodeća stranka tek političko krilo najopasnijih
i najzloglasnijih interesnih organizacija, svjedočanstvo je do koje je mjere
SNSD potonuo u mržnji prema svemu što je normalno, prirodno; Drugačije od njih.
Dodik nije osudio postupak
Tešanovićeve, već ga je indirektno podržao, javno ističući da je “Dejtonski
sporazum već u dobroj mjeri promijenjen”. To je voda na mlin HDZ-a, kao i
Dodikovo zalaganje za fantomsku “konfederalnu uniju triju država, republika u
okviru BiH".
Fantomsku, zato što je ona
plod Dodikove klovnovske improvizacije, a ne državničke mudrosti.
Samo Površni Improvizator, i
to opasnih namjera, može izjaviti da nije čitao Deklaraciju HDZ-a, ali da “u
tom dokumentu ima i prihvatljivih stvari”.
Da je Dodik Državnik, a ne Površni
Improvizator Opasnih Namjera, on bi već konačno jednom u protekloj deceniji,
koliko je na vlasti, učinio ono što obećava: Poveo Republiku Srpsku ka
samostalnosti ili ka konfederalnoj uniji, ne gledajući na posledice te odluke.
Pokazao bi stav, ličnost,
karakter!
Umjesto toga, on ojačava
HDZ, koji Srbe doživljava/tretira kao arhetip neprijatelja hrvatskog naroda.
Dodikova podrška HDZ-u i generalno hrvatskoj politici, koja u
Srbima vidi najomraženjeg neprijatelja, nije od juče niti od prekjuče, već
traje godinama.
Nekoliko detalja koji to potvrđuju.
U decembru 2010. Ivo Josipović je, u organizaciji Nezavisnih novina,
proglašen za ličnost godine. Ta odluka je politička i Dodikova, ne NN.
Josipović je odlikovao
Ejupa Ganića 9. februara 2015. Redom Kneza Branimira „za izniman doprinos
neovisnosti, cjelovitosti, i međunarodnom ugledu Republike Hrvatske i razvitak
odnosa Republike Hrvatske i drugih zemalja“.
Ganića je
Tužilaštvo za ratne zločine Republike Srbije zvanično optužilo za ratne zločine
u Dobrovoljačkoj ulici u Sarajevu (1992).
Ganić je prilikom
prijema nagrade optužio Srbiju da je „rušitelj Jugoslavije, okupator BiH i
glavni problem Balkana“ i podržao Hrvatsku da „uslovi ulazak Srbije u EU“.
Dragan Čović
proglašen je u decembru 2014. za Ličnost godine u Republici Srpskoj.
Nagradu mu je
uručio Aleksandar Vučić, premijer Srbije, po Dodikovom nagovoru.
Čović i HNS su
28.02.2015. donijeli Deklaraciju o unutrašnjem preustroju BiH, koja podrazumijeva
nestanak Republike Srpske.
Ni u slučaju odlikovanja Ganića ni u slučaju Čovića i
Deklaracije, Dodik nije rekao ni jednu jedinu riječ kritike.
A i zašto bi, jer on takvu politiku promoviše i podržava.
Problem je što o takvoj politici ćuti i SDS. Koji je ponovo istrajan u pokušaju pronalaženja (bar jedne) „Lagranžove
tačke“ na političkoj sceni, koja bi mu, istovremeno, omogućila nekretanje, nereagovanje,
nedjelovanje, ali i uticaj na sva dešavanja u BiH i RS.
SDS se ponaša kao da svi u RS imaju sve vrijeme ovog svijeta,
iako ga uopšte više nemaju.
Faktor vrijeme, koje gotovo da i ne postoji na
stvarnim Lagranžovim tačkama, itekako je značajno u BiH/RS, a sunovrat
ekonomije, privrede, finansija; galopirajuće osiromašenje građana, beznađe,
besperpektivnost i sveopšti jad…, odavno su traumatično dramatični.
I neće se poboljšati SDS-ovim zaposjedanjem
Savjeta ministara u Dodikovom maniru i ćutanjem o otvorenim nasrtajima na
Dejtonski sporazum, koji generišu Dodik i Čović.
Niti SDS-ovim nedjelovanjem i skrivanjem iza
plašta tišine po svim važnim pitanjima, koji bi, kako smatraju, trebalo da
ukaže na njihovu veličinu. Iako jedino ukazuje na njihovu u gusle već opjevanu "sposobnost" da gotovo nikada ne prepoznaju trenutak kada moraju djelovati, a kojih je u ovoj
zemlji naodmet.
