piše:
Slobodan Vasković
Milorad Dodik najavio je da će
SNSD doživjeti „organizacione transformacije“, ne uviđajući da su se one već odavno
desile. I da je na djelu njihov snažan razvoj.
Tako je on „organizaciono“ ostao
na pozicijama bahatog, primitivnog i nasilnog populiste, koji prijetnjama/huntom
pokušava sačuvati stranački tron, dok se Igor Radojičić transformisao iz
Dodikovog poslušnika u „Tihu Vodu“ što „Brijeg roni“. I to vrlo uspješno.
Organizaciono se pokušava transformisati
i Nikola Špirić, koji svoju životnu ulogu Ofucane Kamenjarke pokušava
zamijeniti rolom Buridanovog Magarca. Što, navodno, već mjesec dana ne može da
se odluči kojem od „Dva Plasta“ da definitvno priđe – Dodikovom ili
Radojičićevom.
Pa imamo priliku vidjeti kako
Radojičić „pola pije pola Buridanovom Magarcu daje“ i kako Dodik paneliše sa
Špirićem o Magarećim godinama.
Poznajući Špirićev ručni rad,
najbliži sam tome da oba plasta pokušava zapaliti.
SNSD-ov Buridanov Magarac bio je
i ostao politička gonoreična kamenjarka, što nikakva onomatopeja njakanja ne može
promijeniti.
U SNSD-u organizacione
transformacije nisu samo pojedinačne, već i grupne: Oko Dodika se organizovalo
mnoštvo polupismenih tajkuna, sjecikesa i ostalog šljama, dok je većina
članstva dezorganizovana i dezorijentisana. Vide da sa proklamovanim politikama
dalje ne ide, ali ne vide kako ide.
Transformacije će se sve više
pretvarati u Deformacije, posebno što se budžet transformisao u poderanu vreću
bez ičega u sebi.
Takav će i ostati, jer je Vladimir
Dmitrijev, šef Vnješekonom banke, došao praznih ruku u Banjaluku. Nakon sastanka sa
Dodikom nije bilo ni riječi o kreditu od 700 miliona evra. Tek o sići za
poplavljene.
Procjenjujem da je na Dodikovu
molbu da ruska banka pomogne budžetu RS, Dmitrijev odgovorio: Vašem budžetu
samo Bog može pomoći.
Nakon čega su zajedno posjetili
Hram Hrista Spasitelja. Ali Bog je bio nedostupan.
Organizaciono se „transformiše“
i SDS. Pa je Ognjen Tadić izabran za predsjednika Gradskog odbora SDS
Banjaluka. Mjera njegovog uspjeha je mjera neuspjeha Društva.
Tadić u svojoj bezmalo
dvadesetogodišnjoj političkoj karijeri nije napravio Ništa. A postao je Nešto.
Dobro, nije baš ništa: sve
vrijeme je Povijene Glave i Kičme pred Šefovima; Bez sopstvene ideje, programa,
vizije; Bez proaktivnosti, osim kada je riječ o Klimanju glavom.
Što Šefovi vole. Tu skromnost,
nenametljivost, bezrezervnu podršku. Klijentelizam bez granica. „Ti meni
podršku, ja Tebi mogućnost da sa Ništa budeš Nešto“!
A to Nešto dokazuju na onim
ispod sebe. Koje snažno pritišću. I koji su Povijene Glave i Kičme.
Iako nisu učinili Ništa, kao ni
on, postaće Bar Nešto.
I tako u Krugovima. Do dna.
Otud i 16 potpredsjednika Gradskog
odbora SDS-a; 16 klimoglavaca, koji nisu tu zato što je Banjaluka Peking, a SDS
KP Kine, već da bi svakog dana u svakom trenutku imao Ko da klima Glavom i
Kičmom predsjedniku Gradskog odbora. Što je najefikasnija masaža za njegove vratne
mišiće, prebolne od predugog povijanja pred Onim Gore!
Navedeno nije nikakva novost,
već matrica. Bez teoretskih šansi za transformaciju!
