Počelo je, kao i uvijek, subotom i buđenjem.
Ovaj put, srećom, kasnim.
Znam da nemam posla, ali znam da imam obaveza.
Gledam na sat. Petnaest do deset. Taman.
Puštam poruku. Trebaju mi knjige, tu i tu se nalaze, možeš li?
Veli da može, ali da mu pošaljem tačne koordinate.
Prva obaveza ad acta.
Odlazim u lokalnu konobu sa starim prijateljem. Lakši doručak u vidu plate za dvoje.
On mi pominje Zakon o izmjenama o dopunama Zakona o visokom obrazovanju koji će, kada bude usvojen, uništiti humanističke nauke, a srbistiku prije svih. Objašnjava mi proces te erozije, a ja obećavam zajednički novinarsko-istraživački rad o tome.
Potom mi pominje aktuelnog prorektora za nastavu Univerziteta u Banjoj Luci.
Znam čovjeka. Predsjednik Savjeta za kulturu Gradskog odbora SNSD-a u Banjoj Luci.
Prije je bio radikal, pa naprednjak. S tim članskim kartama kandidovao se za dekana banjalučke Akademije umjetnosti, ali nije išlo. Obarali ga kao profesor zbunjenog brucoša.
Sjećam se i teksta u kojem sam – davno je to bilo – pisao da je tadašnji i sadašnji direktor Narodnog pozorišta RS plagirao 40 stranica knjige o Kočiću. Sutradan me zove aktuelni prorektor, koji je u to doba bio i predsjednik UO Narodnog pozorišta RS, i nudi kafu.
- Čuo sam – veli – da Vam je Nenad obećao posao.
- Jeste – odgovaram – kao što je nudio svakome s kim je razgovarao. Nisam zainteresovan, slabe su plate.
Lažem, jer Kozomara tad daje malo ništa iznad mnogo ničega, ali njega bar poznajem.
Nekom drugom prilikom saznajem da je NPRS na Festivalu monodrame i malih scena u Istočnom Sarajevu osvojilo glavnu nagradu sa ansambl predstavom.
Predsjednik žirija bio je i član UO NPRS.
Dosta o tome. Slobo javlja da je nabavio knjige, a Miroslav da je stigao Crnjanski.
Spuštam se do Borika, do antikvarnice „Ramajana“.
„Seobe“, „Druga knjiga seoba“ i dvotomni „Roman o Londonu“, u divnom „Nolitovom“ izdanju – 40 maraka. Džaba. Umjesto pohvale – reklama.
Kupujem novine da vidim šta je izašlo, ispijam još jednu kafu i onda do kafane na špricer.
„Krajišnik“ pun dima i raznih priča, ali nijedna nije nalik na prošle. Svi žure, svi svratili samo na jednu, s nogu...
Instaliram se u ćošak, šaljem vijesti u kojim su glavni „subjekti“ Čavić i Nikšić, a potom – nikako sam – slušam „Med i slatko grožđe“, potom „Danku“, a onda, na koncu, konstatujem da je Balašević pobio pola skupštinskih saziva novom pjesmom „Dno dna“ i stihom: „...smrada sa farme pustimo u parlament…“
Nastavio bih u noć, ali obećao sam kolumnu za kupljene knjige.
Evo je.
