piše:
Slobodan Vasković
Nova
hrvatska predsjednica Kolinda Grabar – Kitarović pokazala je da nema nikakvu
političku platformu, da je sklona opasnim imrpovizacijama, da je nedosledna i da
Hrvatska sa njom nije napravila iskorak, već najmanje korak unatrag.
Dan
nakon pobjede nad Ivom Josipovićem najavila je podršku trećem entitetu u BiH “ako
predstavnici hrvatskog naroda u BiH to predlože” i podijelila Srbiju na “Srbiju
i Vojvodinu”.
Neodgovorno,
nedobronamjerno, prevaziđeno, retrogradno… riječju platforma koju Hrvatska ne
može iznijeti. Ne može je čak ni otpočeti.
Euforija
je trajala dva dana, nakon čega je uslijedio povratak Kitarovićeve u 21. vijek,
gdje je naglasila da misli da postoje razni načini uređenja BiH i da to nije
“nužno treći entitet”.
“Ako
se tako dogovore narodi onda je to to i zato bih molila da se prestane govoriti
o tome da se ja zalažem za treći entitet, jer to ne odgovara istini”, ogradila
se predsjednica Hrvatske od trećeg entiteta.
Zaboravila
je i na Vojvodinu, ističući da Hrvatska neće biti prepreka Srbiji na putu u EU
i pozvala Tomu Nikolića na inauguraciju.
Želje
hrvatske predsjednice su jedno, realnost nešto sasvim drugo, a tamnosive
ekonomske nijanse iste su i u Hrvatskoj, kao i u Srbiji i BiH.
Uz
to, neprimjereni istupi Kitarovićeve ukazuju i da Hrvatska ne zna kako dalje i
kako se uopšte izvući iz teške ekonomske i političke krize koja je tu zemlju
nabila u crnu zemlju.
Hrvatska nikako ne može držati lekcije Srbiji niti joj biti
bilo kakva prepreka na putu u EU, jer Srbija direktno komunicira sa Njemačkom.
I Zagrebu je to jasno, kao što je jasno da mu malo stvari ide na ruku po tom, ali
i drugim pitanjima, gdje bi Hrvatska mogla da pokuša pokazati mišiće.
EU je preokupirana Ukrajinom i sukobom sa Rusijom, kao i
događajima u Francuskoj, i ne pada joj na pamet da se bavi lokalnim objedama
Hrvatske i njenih susjeda. Posebno ne da daje bilo kakvu vodeću ulogu Hrvatskoj
u tim odnosima.
Isto je i sa uticajem Hrvatske na BiH, koji se često
precjenjuje i u Zagrebu i u BiH.
Mnogo različitih uticaja velikih sila je u BiH i niko od
njih neće dozvoliti Hrvatskoj da se razmaše. Ovo je Hrvatska često gubila iz
vida proteklih godina. Zato ne treba očekivati da će Hrvatska biti neki faktor
stabilnosti ili nestabilnosti u BiH. Držaće se po strani, ne miješajući
se u unutrašnje stvari BiH.
Hrvatska je u teškim ekonomskim i finansijskim problemima; Kohabitacija
ne obećava kreativne načine prevazilaženja krize, dapače. Kitarovićeva je
završila sa susjedima i prisiljena je okrenuti se unutrašnjim problemima i
zadnjoj fazi obračuna sa Zoranom Milanovićem, koja je tako složena da ni ona ni
njen HDZ nemaju ni vremena ni prostora za bilo kakvu radikalizaciju spoljne
politike, čak i kada bi imali snage za to. A nemaju je.
I u Srbiji je teško ekonomsko i finansijsko stanje kao i u
Hrvatskoj.
Aleksandar Vučić, premijer Srbije, dozvolio je sebi da drži
lekcije sa ove strane Drine, iako nema pojma šta će i kuda će sa sedam miliona
ljudi u Srbiji koje vodi.
U zemljama kao što je naš region velike stvari se ne
ostvaruju velikim projektima, jer ih je gotovo nemoguće realizovati. Zato bi ka
uspjehu trebalo da se ide velikim brojem malih uspješnih koraka, koji potom kumulativnom
snagom dobijaju veličinu.
Nažalost, Vučić to ne vidi. Nikako ne shvata da njegovo
najjače oružje nije u centralizaciji na kojoj insistira i posvećeno je gradi,
već u sabornosti, prihvatanju mnoštva različitih ideja, kreacija i
sinhronizovanog djelovanja.
Čarobni štapić ne postoji. Bar je to naučio Vučić, ali baš to
ga čini prenervoznim, poluhisteričnim, netrpeljivim. Zato urla i plače javno, u
samo 24 časa.
Vidi da je Srbija slaba, a ne želi da vidi da je on brutalnom
centralizacijom čini još slabijom.
Predugo je bio Šešeljev epigon i, nažalost, on neće donijeti
svijetlu budućnost Srbiji. Neće Srbiju izvući iz krize. On zalud troši vrijeme
kompletne nacije.
BiH
je zbog svega rečenog, kao nikada do sada, prepuštena sopstvenim političkim
snagama. Što bi trebalo biti dovoljno za prvi korak naprijed, bez sindroma "roditeljskog
staranja".
