петак, 30. јануар 2015.

Dodikov potpuni debakl; SDS obolio od hroničnog Nojevog sindroma

piše: Slobodan Vasković

Vjekovni srpski sindrom pretvaranja Poraza u pobjede, prevlađujući je, ako ne i suštinski, dio političkog habitusa vladajuće Oligarhije u Republici Srpskoj.

Poslednji Poraz koji se pokušava predstaviti kao velika pobjeda principijelnosti politike ovdašnjeg Režima jeste povijanje kičme pred Predsjedništvom BiH i Evropskom unijom i prihvatanje Izjave o evrointegracijama.

Milorad Dodik prihvatio je Izjavu, što je gest kojim je dokazao da je suština njegove politike prazna priča, larmanje, amaterizam i destrukcija destrukcije radi.

Dodik, nakon oktobarskih izbora 2014., sve više djeluje kao politički pacer, koji politiku vodi na dnevnom nivou, iz minute u minute, mijenjajući stavove u hodu brže nego papirne maramice.

Dodiku je jedino preostalo simuliranje bitnosti u nepostojećem manevarskom prostoru, koje sprovodi putem podređenih mu medija. Ali to je zaludan posao, jer je uočljiv pad njegovog značaja, rejtinga, akcija, pa čak i potrebe njegovog učestvovanja u bilo kom ozbiljnijem projektu.

Dodik je nepotreban i postao je preveliki balast za sve – od Republike Srpske do SNSD-a.  

Dodik negirao Predsjedništvo pa prihvatio Izjavu te institucije
Dodikov debakl ogleda se u činjenici da je on nedeljama javno svjedočio da Predsjedništvo BiH nije nadležno ni za kakve Izjave i da je On, a ni RS, neće prihvatiti.
"Predsjedništvo BiH nije nadležno da se time bavi i zato nije moglo ni da napravi tu izjavu. Nisu oni ni napravili tu izjavu, nego je neko njima iz Evropske komisije napisao, pa njima dao da to proglase", rekao je Dodik 13.01.2015. u Beogradu.

Dvije nedelje kasnije, on je Izjavu ocijenio prihvatljivom, što je prvi dio debakla.

Potpuni slijedi u u parlamentu BiH, gdje će SNSD podržati Izjavu, iako je njihov lider donedavno tvrdio da ni ta institucija nema nikakve nadležnosti po ovom pitanju.
“Bilo kakav stav parlamenta BiH za vlast Republike Srpske ne može biti obavezujući za ono što je u nadležnosti Republike Srpske. To je naše pravo i nemamo namjeru da nikome damo pravo da odlučuje u naše ime", rekao je Dodik 02.01.2015. u Mostaru.

Kakav politički salto mortale u samo jednom mjesecu. Dostojan političara bez ikakog karaktera, stava, vizije, doslednosti, odgovornosti…

Dodikovo prihvatanje Izjave priznanje je Ivaniću i SZP
Uz rečeno, Dodik je potpunim podvijanjem repa odao priznanje Mladenu Ivaniću i Savezu za promjene da su omogućili približavanje BiH, a sasmim tim i RS, Evropskoj uniji.

Uz svekoliko javno lomljenje sopstvene kičme, Dodik nije postigao nijedan od zacrtanih ciljeva, a svi se vežu za ulazak bilo koga iz SNSD u vlast na nivou BiH. Reforme koje slijede na teritoriji RS provodiće njegova vlast, a one će biti vrlo bolne.

Ipak, ponešto je uradio i za sebe – nije se po ovom pitanju javno pozicionirao kao glavna smetnja napretku, što nikako ne znači da će on zaista iskreno raditi na provođenju reformi. Dapače.

Dodik je prihvatanjem Izjave demonstrirao da pomalo “vidi, čuje, opaža, konstatuje” da je do značajne promjene na političkoj sceni došlo. I da on nije dio te promjene. Naravno, on to ne želi javno i da prizna.

Štajnmajer upozorio Dodika
Otud i nezreli, smiješni pokušaj da svoj politički poraz predstavi kao pobjedu.
"Moj razgovor za ministrom Štajnmajerom danas je definitivno otklonio bilo kakvu mogućnost da Evropa, a posebno Njemačka i Velika Britanija, imaju neku lošu namjeru ili da će se njihova dobra namjera zloupotrijebiti u domaćim političkim vrtlozima. Štajnamjer prvenstveno želi napredak. U tom pogledu, smatram veoma važnim današnji razgovor i saglasnost o tim, veoma bitnim pitanjima po Republiku Srpsku", naglasio je Dodik.

Kako naivno! Zaista ni najveći Dodikovi poklonici nisu spremni povjerovati u skazku da je Štajnmajer bilo šta pojašnjavao lideru SNSD-a.

U najboljem slučaju po Dodika, Štajnmajer mu je mogao jedino očitati lekciju, sa jasno naznačenim stepenima opasnosti po lidera SNSD-a, ukoliko se postavi kao glavni opstrukcionista evrointegracijama BiH. A bilo je puno oštrije.

Da Dodik ne govori istinu ni o čemu, pa ni o tome da su usvojeni i u Izjavu uneseni svi njegovi zahtjevi, najbolje svjedoči sama Izjava u kojoj nema ni spomena “Briselskih principa” i sva ta “Sejdić-Finci” priča premeko je formulisana, do mjere da se može reći da nije praktično ni pomenuta. A Dodik je insistirao da “Briselski principi” uđu u Izjavu.

Okretanje leđa Rusima
Njegovim podvijanjem repa pred EU neće biti zadovoljni ni Rusi, koji su definitvno shvatili na kakvog vjerolomnika i neiskrenog političara su igrali. Plus Dodikovo izbjegavanje da preuzme odgovornost i zaustavi izvoz oružja iz BiH u Ukrajinu, što jeste bila smjena Borisa Tučića. Umjesto Dodika/Tučića učinio  je to SDP.

Dodik još ništa nije rekao o namjeri njegovih režimskih sluga da RS pretvore u Gulag i na internetu. A on je odobrio donošenje tog zakona, jer on i dalje unutar Režima vedri i oblači.

Stavljanje tog zločinačkog Zakona u proceduru, otvorilo je Dodiku novi veliki problem: Javnost je pokazala demokratski kapacitet, a da niko nije izašao na ulicu, nije bacio kamen, nije vikao i psovao.

Sajber otpor bio je i još uvijek je vlo snažan.  Režim je pokazao slabost i nekompetentnost, a drskost neznalica poput Željke Cvijanović i Dragana Lukača, samo su te minuse dodatno produbili.

SDS sa glavom u pijesku
Ono što je zapanjujuće i zaprepaštava više nego i pokušaj Režima da stvori “Štazi državu”, jeste djelovanje Srpske demokratske stranke po ovom pitanju.

Uopšte se nisu oglasili, zabili su, poput nojeva, glave u pijesak, a iz izjave nekog njihovog nazovifunkcionera osjetio se žal što je Zakon “ponuđen u lošem tajmingu”.

Da je pravi tajming, onda bi Gulag mogao. A pravi tajming je valjda kada SDS bude vlast.

Bezbjednjačka crna aura, formirana u ratnim i poratnim vremenima, još uvijek se nadvija nad dijelom SDS-a. I potpuno je kompatibilna sa onom, snažno podvučenom crnim, koja dominira u SNSD-u. Vrh SNSD-a je to ignorisao i stranka je došla do raspada. I SDS ignoriše svoj dio crne bezbjednjačke aure. Jasno je kako će završiti.  

Tragična je po SDS ta njihova raspolućenost: jednim dijelom stranke dominiraju Dodikovi imitatori/skrivene apologete/obožavatelji; Drugim, još uvijek prevlađujućim dijelom, oni koji smatraju da je takvo ponašanje put u sigurnu propast.

Taj manji dio stranke bi sa Dodikom i vladao bi njegovim manirima, taj veći ne bi nikako i Dodikove manire vidi kao najveće zlo.

Nisu se oglasili ni prvi ni drugi.

Zajedno su demonstrirali da SDS još uvijek nije načisto šta je sve sloboda, demokratija, i šta su ljudska prava, a šta ne.

Internet je ljudsko pravo u zemljama Zapada. I ovdje je.

Najsramotnije i najporažavajuće po njih je što su demonstrirali da ne znaju da odvažu težinu vijesti/događaja/projekta i njen uticaj na Javnost.

To je već hronično.

Tako su već napravili brojne propuste. Koji su nenadoknadivi.


Ipak, najveće razočarenje u SDS-u i njihovom nereagovanju jeste ćutanje Ognjena Tadića, koji je nekada bio novinar.

Zabavljen je bitkom za čelnu fotelju u Domu naroda BiH, pa nije stigao/smio/htio da se oglasi.

Takvi ne donose promjene. Takvi ne donose ništa! U bilo kom tajmingu.