piše: Slobodan Vasković
Milorad Dodik angažovao je sve
resurse ne bi li uspio spriječiti uspostavljanje Savjeta ministara BiH bez svog
SNSD-a. Dodik je u svoja zaprežna kola upregao Aleksandra Vučića, Momčila
Krajišnika, Vojislava Šešelja, Patrijarha Irineja, Mirsada Kebu, kojekakve
beogradske salonske patriote, kvazianalitičare, propale režisere, i alu i
vranu, ne bi li mu pošlo za rukom da osujeti ulazak Saveza za promjene (SDS,
PDP i NDP) u izvršnu vlast na nivou BiH.
Dodikovi pokušaji potpuno su, sa
političkog aspekta, i legalni i legitimni.
Sasvim je drugo pitanje zbog
čega Dodik hoće u vlast na nivou toliko mu mrske BiH i zbog čega se, kako je
tvrdio, relaksiran od te vlasti, ne bavi isključivo Republikom Srpskom?!
Naravno, nije Dodik politički
diletant da mu nije jasno da bez učešća u vlasti na nivou BiH, on ostaje i bez
ono malo preostalog uticaja i izvjesno odlazi na marginu svih važnijih
političkih dešavanja i u BiH i u regionu.
Kako bi izbjegao zatvaranje u
svom „zlatnom dvorcu“ ne preza ni od najbrutalnijih manipulacija odsječenim
srpskim glavama, koje poput kugli baca na „čunjeve“ iz Saveza.
Dodik je na svoju stranu stavio
i Vladu Srbije, čiji je premijer Vučić napravio skandal bez presedana usuđujući
se komentarisati ko je dobar Srbin, a ko nije i ko predstavlja Republiku Srpsku
u Sarajevu, a ko je ne predstavlja.
Vučićev istup sraman je koliko i
postupak Irineja, koji je dan prije izbora otvoreno stao na Dodikovu stranu.
Bruka, drskost, netaktičnost...,
kako Vučića, tako i (prije njega) Irineja (od Dodika nas ništa već godinama ne
može iznenaditi), direktan je pokazatelj da srpska kleropolitička elita sa obje
strane Drine nema ama baš nikakav strateški plan niti viziju šta da učini sa
narodom ni do podne, a kamoli u teškim godinama i decenijama koje slijede.
Da imaju viziju nikada se ne bi
desilo da se zbog dnevnopolitičkih razloga nanese decenijska šteta intenziviranjem
i produbljivanjem jaza unutar naroda, koji je ionako dosegao razorne dubine.
Samo u situaciji potpune
političke dezorijentisanosti pribjegava se jačanju podjela, direktnim uvredama,
omalovažavanju i difamiranju onih koji ti se ne dopadaju ili nisu dio tvog
kulta ličnosti.
Vučić i Irinej su to, nažalost,
pokazali na najniži mogući način, grabeći sitne dnevnopolitičke poene širenjem
netrpeljivosti među Srbima. Neoprostivo.
I Vučićeva i Irinejeva i
Krajišnikova i Šešeljeva (i...) meta je Savez za promjene, koji bi trebalo da
participira u Savjetu ministara BiH. I koji bi trebalo da pokuša da donese
promjene u političkom maniru i svakom drugom polju djelovanja.
Pitanje je koliko je to zaista i
realno?
Tišina odzvanja iz tog bloka i
na Vučićeve i na Irinejeve i na Krajišnikove i na Šešeljeve... prozivke.
Da li to poručuju da su za
Gandijevski pristup? Ćute i trpe!
Nažalost, nije riječ ni o kakvom
Gandijevskom pristupu, već konformizmu, koji je obrazac ponašanja najvećeg
dijela opozicije u proteklih devet godina. I koji je obrazac ponašanja i kada
su došli u poziciju da budu vlast na nivou BiH.
Da ne bi reagovali sve vrijeme
se kriju iza navodnih velikih ciljeva: Očuvanja Republike Srpske, Očuvanja
dobrih odnosa sa SPC-om, Očuvanja dobrih odnosa sa Srbijom, iako su svi ti
ciljevi potpuno imaginarni. Zato što se konformizmom ne može očuvati ni
sačuvati RS, jer je Dodik i njegova oligarhija nemilice krčme; Zato što se
konformizmom ne mogu sačuvati dobri odnosi sa SPC, jer je vode fariseji, što
vrijednost čovjeka/političara mjere količinom novca kojim plaća njihovu podršku.
(Pri tom većina prečasnih vladika uopšte ne gleda na porijeklo tog novca); Zato
što se konformizmom ne mogu ostvariti nikakvi dobri odnosi sa Vučićem, jer se
njemu mora poltronisati.
Dodik se poigrao sa njim kao sa
igračkom kombinujući metodu pritiska i poltronstva.
Dodik je lani, (kada je uočio da
ga premijer Srbije nikako ne tretira niti ima namjeru da to učini), određene beogradske
medije „šarmom“ okrenuo protiv Vučića, i naručio seriju tekstova u kojima se tvrdilo
da je premijer Srbije „okrenuo leđa Republici Srpskoj“. Istovremeno mu je lično
poltronisao do mjere gađenja. Ali, upalilo mu je, jer je tako natjerao Vučića
da mu „jede iz ruke“. Jer se Vučić prepao. Uplašio se Dodika, majstora haosa i,
umiren poltronisanjem, odlučio da mu se pokloni.
Vučiću najmanje treba sukob sa
RS, a Dodik čini sve da se On lično predstavi kao kompletna Republika Srpska. I
polazi mu to za rukom u Beogradu.
I Savez za promjene je RS, samo
bi to trebali i reći. I potencirati. I javno, bez ikakvog poltronisanja,
saopštiti narcisoidnom Vučiću kakvo zlo čini. I to u Beogradu u pres centru. Jer
čelnici Saveza imaju značajne državne pozicije.
Zato je zapanjujuće da Mladen
Ivanić, iako je prvi čovjek kolektivnog šefa države, ćuti na Vučićeve
skandalozne uvrede.
Čega se boji Ivanić? Vučića?
Irineja? Za sudbinu srpsko-srpskih odnosa i sudbinu pravoslavlja?
Taman posla. Ivanić, standardno,
kalkuliše; Kalkulacija kalkulacije kalkulacije. I na kraju ništa. Tišina i utisak
slabosti. Neoboriv i nepromjenjiv.
Isto je i sa SDS-om. Odluče da
pišu Irineju, napišu, pa ne pošalju; Odluče da pišu Vučiću, a nisu ni presavili
tabak. Niti će.
To nije politika, to je
depersonalizacija. To nije vizija, to je nesigurnost. To nije strategija, to je
lutanje. To nije gandijevski, to je kukavički.
Za to vrijeme njište njihovi „Trojanski
konji“ poput Slavka Dunjića, poslanika u parlamentu RS, koji zbori o „razlikama“
u Opštinskom odboru SDS-a Gradška i najavljuje isključenje iz stranke. Iako je
iz nje trebalo da bude poodavno izbačen. Istjeran. Prognan.
Zbog nezakonitih poslova. I
trebalo bi da bude iz SDS-a izbačen i onaj ko je kandidovao Dunjića, člana
zdravstvene poslovne mreže SNSD-a. Koja je uništila zdravstvo RS.
Dunjićeva firma „Wellmedic“ d.o.o. Gradiška dio je
afere/prevare sa strateškim sanitetskim materijalom (konci, gaze, hirurške
rukavice...). Za dvije godine (kraj 2011.- polovina 2013.), preko Dunjićeve
firme oštećen je KC Banjaluka za 2,4 miliona KM (uskoro opširnije oko ovih
poslova).
Dunjićeva firma je KC-u pomenuti materijal
isporučivala za dva miliona KM godišnje, a nakon što je raskinut ugovor sa
njom, ista količina materijala je nabavljena po cijeni od 800.000 KM godišnje.
Dunjićev saigrač u poslu, sem tadašnjih čelnih ljudi
Fonda zdravstva, bio je i Zoran Aleksić, tadašnji zamjenik generalnog direktora
za hirurške grane, član SNSD-a, koji je u tu stranku došao iz SDS-a.
Dunjić je nabavljao strateški sanitetski materijal i
za druge KC-e, pa je lako zaključiti koliko mnogo miliona je namakao. Taj vrli
član SDS-a, kojeg su odgovorni za uništenje zdravstva iz SNSD-a prepoznali kao „profesionalca“,
i nisu gledali na stranačku boju.
Dunjić sada udara po SDS-u, jer su mu ugrozili poslove
sa Domom zdravlja u Gradišci.
Sada je pitanje hoće li vrh
SDS-a ćutati i na Dunjićeve postupke i istupe ili će ga promptno istjerati iz
stranke? I ne samo njega, već i one koji su ih ucjenjivali Dunjićevim „dosjeom“,
tražeći za sebe funkcije?!
Nije Dunjić jedini „Trojanski
konj“ u SDS-u, ima ih još. Nisu baš ergela, ali nije ih ni malo.
Gandijevski pristup Dunjiću i
neizbacivanje iz stranke tog SNSD-ovog poslovnog igrača, pokazaće da SDS
funkcioniše po principima „ucjenjivačkog kapaciteta“: Ko od funkcionera posjeduje
tu vrstu alata ima šanse za uspjeh!
Takav SDS nikom nije potreban,
niti će donijeti ikakvu promjenu. Takav SDS ne zaslužuje da bude bilo kakva
vlast.
Nastavak lažnog Gandijevskog
pristupa na uvrede i poniženja koje stižu iz Beograda ili bilo kog drugog
mjesta iniciraju iste zaključke.
Isto važi i za PDP i Mladena
Ivanića, srpskog člana predsjedništva BiH. Ukoliko nastavi da ćuti o svemu
bitnom i oglašava se isključivo o nebitnom, njegov izbor u predsjedništvo BiH
neće biti čak ni promašaj. Preciznije, neće biti ništa.
