понедељак, 5. јануар 2015.

Može li Tito pomoći Dodiku

piše: Slobodan Vasković

“Najiskrenije ne mogu da shvatim kako je moguće da već dve i po godine idemo u dobrom pravcu, korupcija se iskorenjuje, više se ne krade na nabavkama, nemački, arapski i kineski investitori se prosto guraju i sapliću na ulazu u vladu, neprestano se sklapaju dobri poslovi o kojima nas neprestano obaveštavaju mediji i premijer lično – a stanje je sve gore i gore. Budžetski deficit je na astronomskom nivou, spoljni dug neprestano raste, a plate i penzije se neprestano smanjuju, kako u apsolutnom, tako i u relativnim iznosima.
A da, znam. To klipove pod točkove bacaju tajkuni i pristalice bivše vlasti. Kao i oni ljubomorni što je ova vlada (čitaj, premijer) „priznata i na Istoku i na Zapadu”, što je (ga) poštuju i ruski i američki predsednik i što preduzeti reformski zahvati daju „najbolje rezultate u novijoj srpskoj istoriji”. Mislite da karikiram? Ne, nažalost. Samo verno citiram ono što se poslednjih dana moglo čuti iz usta premijera i njegovih medija”.

Zvučaće vam nevjerovatno, ali autor navedenog citata je Đorđe Vukadinović, apologeta Milorada Dodika i jedan od njegovih pretorijanaca (ves Plašenje Mečke Rešetom) koji već godinama u Republici Srpskoj svakodnevno razvlači tezu da bez Dodika nema ni Republike Srpske.

Citat je dio teksta “Strma ravan”, koji je Vukadinović objavio u “Politici”, 24.12.2014. godine. Ima i jačih dijelova:
“Sav srpski politički pluralizam se sveo na povremeno zatezanje konopca između predsedničkog i premijerskog kabineta, kao i nekoliko satiričnih rubrika, portala i blogova. Medijske slobode i istraživačko novinarstvo se hrabro demonstriraju na opoziciji i supruzi predsednika države, a društvena kritika je svedena na stepen koji je postojao u vreme „Vesele večeri” (i tek u retkim trenucima dobacuje do nivoa „Ošišanog ježa”), kada su se, takođe, mogli kritikovati „bivši”, kao i neke „retrogradne” društvene pojave („nakupci i prekupci”, „birokrate” i „tehnomenadžeri”). Važno je samo da se ne dira u „zenicu oka”: bratstvo-jedinstvo, rukovodeću ulogu partije – i naravno Tita.
I kad smo već kod Tita, Aleksandar Vučić bi očigledno hteo da u sebi objedini simboličke figure i Broza i Zorana Đinđića, a ne zna se koja mu od njih manje pristaje. S jedne strane, on nastupa kao osvetnik i „božja kazna” za petooktobarsku političku klasu („lopove i izdajnike”) i iz toga crpu znatan deo svoje političke podrške. A istovremeno – naročito prema Zapadu i jednom delu ovdašnje javnosti – sebe pokušava da predstavi kao autentičnog nastavljača Zorana Đinđića, koji je bio lider upravo tog petooktobarskog prevrata”..
Nema šta, Vukadinoviću je svaka na mjestu, što se tiče stvarnog stanja stvari u zemlji Srbiji.

Na ovom mjestu postavlja se pitanja: Kako je moguće da je Vukadinović “progledao” u Srbiji, a i dalje je “slijep” u Republici Srpskoj, iako sve ono što je napisao o Vučiću i njegovom načinu vladanja Srbijom, u ovom entitetu traje četiri puta duže?! I četiristo puta je brutalnije.

Doktor Đorđe postaje Mister Vukadinović čim u mislima pređe na ovu stranu Drine i odmah zaboravi i srpski politički pluralizam i medijske slobode i istraživačko novinarstvo  i Tita i Partiju i sve zlo koje se ovdje nanosi.

Da li je razlog metamorfozi honorar, koji Vučić (za razliku od Dodika) nije Vukadinoviću isplatio na vrijeme, pa ga je naljutio i prisilio da se za svoja primanja bori oštrom kritikom ili o iznenandom izlivu prosvijetljenosti u njegov kvazianalitički mozak, pitanje je na koje nećemo u skorije vrijeme dobiti precizan odgovor. Na kraju krajeva, to i nije toliko bitno, jer Vukadinović u Republici Srpskoj i dalje nastavlja da igra nečasnu ulogu dvorskog analitičara, koji poput kakvog isluženog trubadura, prestravljuje javnost svojim crnim vizijama, ukoliko se Gospodaru ne dopusti da i dalje radi šta hoće.

I ovih dana Vukadinović, uz sasluženje Dragomira Anđelkovića, ponovo prijeti pritiscima na Republiku Srpsku, pa i na Srbiju.

Pri tom duet nijednom jedinom riječju ne zbori od koga će doći ti pritisci, na koji način će biti usmjereni, koje će institucije biti njihove mete, šta je to što taktički, a što strateški, treba preduzeti da se oni preduprijede…

Ništa konkretno, samo valjanje kamenja ispod jezika lažnih patriota, koji jedino precizno uočavaju da bi cijela ova geostrateška situacija mogla negativno da se odrazi na redovnost isplate njihovih honorara. Koje su zaslužili višegodišnjim glorifikovanjem Milorada Dodika i njegovog Režima, uz stalno plašenje Mečke rešetom i izmišljanje neprijatelja, protivnika, problema, stalno lažno ukazivanje na pripremu rušenja entiteta…

Kada iščitate Vukadinovića i Anđelkovića uočite da su to copy paste izjave od lani, preklani, uvijek date u situaciji kada Režimu ne ide baš najbolje ili kada je potrebno podržati neki od Dodikovih jeftinih političkih trikova.

Sada Vukadinović i Anđelković ističu da je najvažnije da Beograd i Banjaluka budu zajedno u odbrani protiv pritisaka na srpski narod u BiH?!!!

"Ne sme se dozvoliti igranje na kartu podela, sumnji i surevnjivosti, kao što se dešavalo u prethodnom periodu, jer će samo zajedničkom strategijom Beograda i Banjaluke srpski narod u BiH moći da odoli pritiscima", naveo je Vukadinović za Srnu.

"Samo autentičnom odbranom nacionalnih interesa i Republika Srpska i Srbija mogu imati ekonomsku šansu i budućnost", smatra Anđelković. 
Prema njegovoj procjeni, ozbiljne države, koje brane nacionalne interese na političkom planu, ozbiljne su i na ekonomskom.

Moglo bi se iz njihovih zapjenjenih izjava zaključiti da postoje ozbiljni problemi između Srbije i Republike Srpske, i da oni sada apeluju da se sve to smiri, slegne, razmisli, promisli, osabori… Da beogradski Tito pruži ruku ovdašnjem Brozu. I uvede ga u Savjet ministara. U tom grmu leži Bol Vukadinovića, Anđelkovića i ostale plaćeničke beogradske menažerije.

Dva problema kao ključna navode Vukadinović i Anđelković – Ukrajinu/odnos Zapad-Rusija i postizbornu podijeljenost društva u RS.

I Vukadinović i Anđelković kandiduju Ukrajinu /Rusiju kao problem, samo da bi prikrili stvarne motive svoje poslednje jadikovke. I jedan i drugi vrlo precizno ciljaju u Savjet ministara BiH, iako ga ne pominju. Vukadinović i Anđelković imaju samo jedan zadatak - ukazati na navodu pogubnost neulaska SNSD-a u vlast na nivou BiH i iz toga izvlače izvedenicu o ugroženosti srpskog naroda u BiH.

Vukadinović smatra da će u 2015. pritisci na Republiku Srpsku biti pojačani zbog novog sučeljavanja velikih sila oko interesnih sfera na Balkanu, ali i polarizacije biračkog tijela, kao posljedice rezultata izbora.

Anđelković smatra da će 2015. godina proteći u pritiscima EU na Beograd i Banjaluku radi izvlačenja određenih ustupaka, ali da ne treba nasijedati na tu igru.
"Drugi važan događaj  bili  su izbori u BiH, jer su neki želeli da ih iskoriste kao osnovu za slabljenje Republike Srpske, da posle njih izazovu ozbiljne tenzije, sukobe, možda i neku narandžastu revoluciju, sa ciljem da oslabe Banjaluku. Pogotovo im je bio cilj da uklone Milorada Dodika, koji se pokazao kao ozbiljan oponent", smatra Anđelković. 
On napominje da je cijela 2014. godina prošla u demaskiranju te namjere - "od obraćanja nekih evropskih poslanika, do raznih projekata, poput najnovijeg iza kog stoje Nemačka i Velika Britanija o reformisanju BiH s ciljem ubrzavanja evropskih integracija". 
Anđelković smatra da iza svega stoje pokušaji centralizacije BiH i svođenja Republike Srpske na puku administrativnu formu, kojom bi bila anulirana njena suštinska državnost. 

Anđelković je u svem svom jadu i jedu i nehotice naveo da Dodik ide u dalju samoizolaciju, jer je najavio rušenje projekta pomoći BiH, iza kojeg je stala EU na prijedlog Njemačke i Velike Britanije.

Što se tiče svođenja RS na puku administrativnu formu, Vukadinović i Anđelković dali su svoj opuni doprinos tome, nekritički podržavajući Dodika. Kojem, kako se čini, ni Tito ne može pomoći.