Odroni

piše: Slobodan Vasković

Igor Radojičić ćuti već mjesecima, a naglašeno ćuti poslednjih sedam dana, nakon što je javno, na tviteru, podržao analizu Rajka Vasića o potrebi radikalnih promjena unutar SNSD-a i povlačenja Milorada Dodika sa čela te stranke.

Mnogi su ubijeđeni da se Radojičić uplašio. Pa se ućutao.

Taman posla.

Ćutanje je njegova politička platforma. Kojom je, kao ogromni odron, pritisnuo SNSD. On ćuti, vrh stranke, na čelu sa Dodikom, pišti. 

Dodik i SNSD nemaju pojma kako da demantuju Radojičićevu tišinu. Njegovo ćutanje ih satire, a nemaju načina da ga natjeraju da progovori. Kako bi mu jezik iščupali.

  

Paradoks je da Radojičić, otkako je zaćutao, ima mnogo veći uticaj na SNSD i javni prostor, nego dok je govorio u ime te stranke.

Zvanično, vrh SNSD-a smatra da Radojičić svojim ćutanjem ništa ne poručuje. Podzemno, njegovo ćutanje ruše svim mogućim prljavim sredstvima. Najprljavijim.

Poslednja “saznanja”, koja su mi saopštena iz “redova zabrinutih za RS”, jesu da je “Radojičić viđen kako ulazi u Zgradu Vlade RS neobrijan i zapušten”. Mora se priznati da su Dodikove “trube” vrlo raznovrsne i kreativne.

“Neobrijan i zapušten” asocira na slomljen. I gotov.

Čega se sve nisam naslušao o Radojičiću poslednjih mjeseci! Sve to navodi me na zaključak da ga dio njegovih stranačkih drugova vidi kao Nerona.

Vjerovatno su u pravu, jer će Radojičić prije ili poslije javno zapaliti SNSD.

Ćutanje je podlaganje vatre.

Na ovom mjestu sa sjetom se sjećam vremena “Pet predsjednika” i “Predsjednika svih predsjednika”.

Koje je počelo nakon izbora 2006.: Milan Jelić, predsjednik RS; Milorad Dodik, predsjednik Vlade RS; Igor Radojičić, predsjednik Narodne skupštine RS; Nebojša Radmanović, predsjedavajući Predsjedništva BiH; Nikola Špirić, predsjedavajući Savjeta ministara BiH.

Predsjednikom svih predsjednika proglasio se Dodik.

Od svih predsjednika, nakon osam i po godina, ostao je samo predsjednik.

Jelić je 30.09.2007. preminuo, dan nakon Sabora SNSD-a, na kojem je došlo do prvih većih čarki unutar te stranke.

Radmanović je 2014. marginalizovan, Radojičić je 2014. zaćutao, Špirić i 2014. i 2015. traži spas. Niko od njih više ne obnaša bilo kakvu značajnu funkciju.

Predsjednik svih predsjednika je ostao sam. 

Društvo Željke Cvijanović čini ga još usamljenijim. 

Sve rečeno me navodi da potvrdim nedavno iznesene sopstvene jeretičke zaključke o analizi stanja u SNSD-u, koju potpisuje Rajko Vasić.

Jeretičke, jer se dobar dio javnosti, koji se navodno bori protiv SNSD-ovog Režima, poslužio upravo alatima tog Režima, kako bi se obračunali sa Rajkom Vasićem.

Što je vrlo zabrinjavajuće. Ne po Vasića, već po one koji vjeruju u alternativu Režimu.

“Kolikogod neko mislio da ja o sebi mislim samo najbolje, sve najbolje i isključivo najbolje, spreman sam da ustvrdim da slojevitiji, ekstraktniji i konkretniji presjek nikada više neće biti ponuđen javnosti ni iz koje Političke Stranke”, napisao je Vasić u svom blogu “Razočaravajuća plitkoća mulja”.

I napisao je istinu u blogu koji je odgovor na Dodikovu kritiku njegovog otvorenog istupa, kao i na kritike i, posebno, kritizerstvo javnosti povodom tog čina.

Zaista mi je teško zamislivo da neko iz SDS-a javno istupi sa analizom stanja u toj stranci. (Kada su PDP, SP, DNS i NDP u pitanju, to mi je potpuno nezamislivo).

I objasni, između ostalog, zbog čega je ta stranka još uvijek poligon na kojem određeni funkcioneri oprobavaju sopstveni “ucjenjivački kapacitet”?

I zbog čega je jednom nogom u 20., a drugom u 21. vijeku, što je raskorak koji teško mogu izdržati i mnogo jače opcije?!

I otkud toliki strah od stereotipa, koje su nametnuli drugi mehanizmi i da li podložnost tim stereotipima “podgrijanim” drže isti oni “feudalno-menadžerski profili ličnosti” koji su uništili SNSD?

Kojih jeste manje u SDS-u, ali ih, uprkos tome, ima i više nego dovoljno!

I da definiše izostanak jasnog nacionalnog programa u narednih pet, deset i pedeset godina. Koji nikako nije niti može biti “preslikavanje Vučića”. Zato što je Republika Srpska taj put već prošla i došla tu gdje je došla. Nigdje. Jer se zaboravilo da je Dodik, kada je došao na vlast 2006., krenuo sa borbom protiv kriminala, pa su pohapšeni slučajevi “Boska-poslovni prostori”, “Privatizacija”, “Željeznice”…, od kojih nije bilo ništa.

A onda je Dodik prodao “Telekom”…

Ne bi bilo loše da u fus noti taj (teško zamislivi) apologeta SDS-a pojasni i kako, gdje i zbog čega nestaju “Prva Grla” stranke čim se dokopaju pozicije i kada će Stranka da raščisti sa dodikovcima u sopstvenim redovima…?

U SDS-u o svemu ovom ćute, što je svjesni autoodron koji ih sve više pritišće. I slabi.