Nous ne sommes pas Igor i Tapšači ramena

piše: Slobodan Vasković 

Milorad Dodik dao je intervju Srni danas. U kojem je reprizirao sebe od juče.

Očekujem da ga podgriju i sutra.

Intervju je, smatraju Dodikovi spin kuvari, najbolji kad odstoji. I prenoći.

Što je potvrda da su ostali bez ijednog čula. Na pustom otoku neostvarenih grandomanskih zahvata. Grandomanijaka.  

Juče, danas, sutra… Bajato je već odavno sve što Dodik skuha. I prokislo. Nije ni za jednokratnu upotrebu. A kamoli podgrijavanje.

Dodik ni u jednom podgrijavanju nije posolio Igora Sa Bradom.

Koji se pojavio odmah nakon reprize. I podgrijao svoju podršku Knjizi recepata Rajka Vasića, koji pozivaju na uklanjanje Glavnog Kuhara.

Čime je začinio čorbu u SNSD-u. Sa namjerom da je i zaprži.

Igor nije salutirao Dodiku, iako djeluje smrznut bez njegovog šinjela.

Duva jako izvan prečnika Šerpe. Zato je i pustio Bradu, da se skroz ne zaledi.

Pa ne čudi da je o namjeri stavljanja društvenih mreža u Gulag govorio kao da je iz Švedske. Najsjeverniji dijelovi. Društvene mreže su mu se odužile Mišom u Bradu. Uzvikujući Nous ne sommes pas Igor!

U SNSD-u je vrelo, izvan Iglo. Zato je Radmanović pola skuhan, pola zaleđen. Hoda po ivici Šerpe. Na koju god stranu da padne, pogrešna je.

 

Stari Balansero je umoran. I gotov. Za razliku od Mladog.

Koji više ne slijedi Partijsku liniju. Već Partiju. Koju, kako ističe, neće da napusti. Hoće da je osvoji.

Pa čeka. Kao i Nermin Nikšić, koji je nakon godina čekaonice osvojio Černobil nakon eksplozije.

Gdje je danas obavljeno ritualno spaljivanje Zlatkovih političkih ostataka. Što se ima smatrati Nikšićevom Demokratskom Frontom protiv donedavnog Gospodara.

Nikšić je ostvario veliku pobjedu u Objektu koji više nikome ne treba. I u kojem je akcija – Velika rasprodaja. Nakon koje će ući bageri da uklone ruševine.

Igor bi već sada mogao uzviknuti Je suis Nermin. Ili, ako to nije politički korektno, Je suis Đilas. I Boris je u opciji.

Nakon onog što je demonstrirao danas, Društvene mreže su ubijeđene da nikada neće reći Je suis Igor.

Ja nisam Društvena mreža. Ja sam optimista.

Pitaju me da li će Mirko zaista postati ministar trgovine?

Zar niko drugi ne zna prodavati struju i kupovati brojne nekretnine po Beogradu, odgovaram pitanjem.

Gledaju me kao da sam pao iz Mačvanske.

Kad smo već kod SDS-a, tu su gotovo svi zaboravili da Režim i dalje postoji. Krenuli su u turističke obilaske pozicija sa kojih se najbolje vidi Istočno Sarajevo. Iz Sarajeva.

Zbog pogleda, a ne privilegija.

Čime su nasrnuli na mit da SDS nije liderska stranka. Ni pluralistička.

Zato što od svih članova ponekad vidimo samo Bosića.  

A Mirko? Pa on je Trgovac našim interesima.

Za razliku od SDS-a, u PDP-u su zbili sva tri svoja reda.

Na čelu sa Mladenom. Koji sve više djeluje kao Dok Holidej. I puca u sve što miče sa druge strane Željezne zavjese.

Dok političke leševe iz sopstvene partije odvlači u Kabinet.

Koji sve više liči na političku mrtvačnicu. U kojoj je samo on živ.  

Što je i bio Dokov cilj. Politički mrtvaci najbolji su tapšači ramena.

Dodikov potpuni debakl; SDS obolio od hroničnog Nojevog sindroma

piše: Slobodan Vasković

Vjekovni srpski sindrom pretvaranja Poraza u pobjede, prevlađujući je, ako ne i suštinski, dio političkog habitusa vladajuće Oligarhije u Republici Srpskoj.

Poslednji Poraz koji se pokušava predstaviti kao velika pobjeda principijelnosti politike ovdašnjeg Režima jeste povijanje kičme pred Predsjedništvom BiH i Evropskom unijom i prihvatanje Izjave o evrointegracijama.

Milorad Dodik prihvatio je Izjavu, što je gest kojim je dokazao da je suština njegove politike prazna priča, larmanje, amaterizam i destrukcija destrukcije radi.

Dodik, nakon oktobarskih izbora 2014., sve više djeluje kao politički pacer, koji politiku vodi na dnevnom nivou, iz minute u minute, mijenjajući stavove u hodu brže nego papirne maramice.

Dodiku je jedino preostalo simuliranje bitnosti u nepostojećem manevarskom prostoru, koje sprovodi putem podređenih mu medija. Ali to je zaludan posao, jer je uočljiv pad njegovog značaja, rejtinga, akcija, pa čak i potrebe njegovog učestvovanja u bilo kom ozbiljnijem projektu.

Dodik je nepotreban i postao je preveliki balast za sve – od Republike Srpske do SNSD-a.  

Dodik negirao Predsjedništvo pa prihvatio Izjavu te institucije

Dodikov debakl ogleda se u činjenici da je on nedeljama javno svjedočio da Predsjedništvo BiH nije nadležno ni za kakve Izjave i da je On, a ni RS, neće prihvatiti.

"Predsjedništvo BiH nije nadležno da se time bavi i zato nije moglo ni da napravi tu izjavu. Nisu oni ni napravili tu izjavu, nego je neko njima iz Evropske komisije napisao, pa njima dao da to proglase", rekao je Dodik 13.01.2015. u Beogradu.

Dvije nedelje kasnije, on je Izjavu ocijenio prihvatljivom, što je prvi dio debakla.

Potpuni slijedi u u parlamentu BiH, gdje će SNSD podržati Izjavu, iako je njihov lider donedavno tvrdio da ni ta institucija nema nikakve nadležnosti po ovom pitanju.

“Bilo kakav stav parlamenta BiH za vlast Republike Srpske ne može biti obavezujući za ono što je u nadležnosti Republike Srpske. To je naše pravo i nemamo namjeru da nikome damo pravo da odlučuje u naše ime", rekao je Dodik 02.01.2015. u Mostaru.

Kakav politički salto mortale u samo jednom mjesecu. Dostojan političara bez ikakog karaktera, stava, vizije, doslednosti, odgovornosti…

Dodikovo prihvatanje Izjave priznanje je Ivaniću i SZP

Uz rečeno, Dodik je potpunim podvijanjem repa odao priznanje Mladenu Ivaniću i Savezu za promjene da su omogućili približavanje BiH, a sasmim tim i RS, Evropskoj uniji.

Uz svekoliko javno lomljenje sopstvene kičme, Dodik nije postigao nijedan od zacrtanih ciljeva, a svi se vežu za ulazak bilo koga iz SNSD u vlast na nivou BiH. Reforme koje slijede na teritoriji RS provodiće njegova vlast, a one će biti vrlo bolne.

Ipak, ponešto je uradio i za sebe – nije se po ovom pitanju javno pozicionirao kao glavna smetnja napretku, što nikako ne znači da će on zaista iskreno raditi na provođenju reformi. Dapače.

Dodik je prihvatanjem Izjave demonstrirao da pomalo “vidi, čuje, opaža, konstatuje” da je do značajne promjene na političkoj sceni došlo. I da on nije dio te promjene. Naravno, on to ne želi javno i da prizna.

Štajnmajer upozorio Dodika

Otud i nezreli, smiješni pokušaj da svoj politički poraz predstavi kao pobjedu.

"Moj razgovor za ministrom Štajnmajerom danas je definitivno otklonio bilo kakvu mogućnost da Evropa, a posebno Njemačka i Velika Britanija, imaju neku lošu namjeru ili da će se njihova dobra namjera zloupotrijebiti u domaćim političkim vrtlozima. Štajnamjer prvenstveno želi napredak. U tom pogledu, smatram veoma važnim današnji razgovor i saglasnost o tim, veoma bitnim pitanjima po Republiku Srpsku", naglasio je Dodik.

Kako naivno! Zaista ni najveći Dodikovi poklonici nisu spremni povjerovati u skazku da je Štajnmajer bilo šta pojašnjavao lideru SNSD-a.

U najboljem slučaju po Dodika, Štajnmajer mu je mogao jedino očitati lekciju, sa jasno naznačenim stepenima opasnosti po lidera SNSD-a, ukoliko se postavi kao glavni opstrukcionista evrointegracijama BiH. A bilo je puno oštrije.

Da Dodik ne govori istinu ni o čemu, pa ni o tome da su usvojeni i u Izjavu uneseni svi njegovi zahtjevi, najbolje svjedoči sama Izjava u kojoj nema ni spomena “Briselskih principa” i sva ta “Sejdić-Finci” priča premeko je formulisana, do mjere da se može reći da nije praktično ni pomenuta. A Dodik je insistirao da “Briselski principi” uđu u Izjavu.

Okretanje leđa Rusima

Njegovim podvijanjem repa pred EU neće biti zadovoljni ni Rusi, koji su definitvno shvatili na kakvog vjerolomnika i neiskrenog političara su igrali. Plus Dodikovo izbjegavanje da preuzme odgovornost i zaustavi izvoz oružja iz BiH u Ukrajinu, što jeste bila smjena Borisa Tučića. Umjesto Dodika/Tučića učinio  je to SDP.

Dodik još ništa nije rekao o namjeri njegovih režimskih sluga da RS pretvore u Gulag i na internetu. A on je odobrio donošenje tog zakona, jer on i dalje unutar Režima vedri i oblači.

Stavljanje tog zločinačkog Zakona u proceduru, otvorilo je Dodiku novi veliki problem: Javnost je pokazala demokratski kapacitet, a da niko nije izašao na ulicu, nije bacio kamen, nije vikao i psovao.

Sajber otpor bio je i još uvijek je vlo snažan.  Režim je pokazao slabost i nekompetentnost, a drskost neznalica poput Željke Cvijanović i Dragana Lukača, samo su te minuse dodatno produbili.

SDS sa glavom u pijesku

Ono što je zapanjujuće i zaprepaštava više nego i pokušaj Režima da stvori “Štazi državu”, jeste djelovanje Srpske demokratske stranke po ovom pitanju.

Uopšte se nisu oglasili, zabili su, poput nojeva, glave u pijesak, a iz izjave nekog njihovog nazovifunkcionera osjetio se žal što je Zakon “ponuđen u lošem tajmingu”.

Da je pravi tajming, onda bi Gulag mogao. A pravi tajming je valjda kada SDS bude vlast.

Bezbjednjačka crna aura, formirana u ratnim i poratnim vremenima, još uvijek se nadvija nad dijelom SDS-a. I potpuno je kompatibilna sa onom, snažno podvučenom crnim, koja dominira u SNSD-u. Vrh SNSD-a je to ignorisao i stranka je došla do raspada. I SDS ignoriše svoj dio crne bezbjednjačke aure. Jasno je kako će završiti.  

Tragična je po SDS ta njihova raspolućenost: jednim dijelom stranke dominiraju Dodikovi imitatori/skrivene apologete/obožavatelji; Drugim, još uvijek prevlađujućim dijelom, oni koji smatraju da je takvo ponašanje put u sigurnu propast.

Taj manji dio stranke bi sa Dodikom i vladao bi njegovim manirima, taj veći ne bi nikako i Dodikove manire vidi kao najveće zlo.

Nisu se oglasili ni prvi ni drugi.

Zajedno su demonstrirali da SDS još uvijek nije načisto šta je sve sloboda, demokratija, i šta su ljudska prava, a šta ne.

Internet je ljudsko pravo u zemljama Zapada. I ovdje je.

Najsramotnije i najporažavajuće po njih je što su demonstrirali da ne znaju da odvažu težinu vijesti/događaja/projekta i njen uticaj na Javnost.

To je već hronično.

Tako su već napravili brojne propuste. Koji su nenadoknadivi.

Ipak, najveće razočarenje u SDS-u i njihovom nereagovanju jeste ćutanje Ognjena Tadića, koji je nekada bio novinar.

Zabavljen je bitkom za čelnu fotelju u Domu naroda BiH, pa nije stigao/smio/htio da se oglasi.

Takvi ne donose promjene. Takvi ne donose ništa! U bilo kom tajmingu.

Dodik poništio 3,5 godina zatvora presuđenom utajivaču poreza Stanojloviću; Na redu oslobađanje Mileta Radišića

piše: Slobodan Vasković

Milorad Dodik oslobodio je Dragana Stanojlovića služenja zatvorske kazne od tri i po godine.

Dodik je tu izrečenu kaznu zamijenio uslovnom osudom.

Stanojlović je presudom Okružnog suda u Bijeljini broj K-64705 od 15.05.2006. godine bio osuđen na zatvorsku kaznu u trajanju od pet godina zbog krivičnog djela utaje poreza i doprinosa.

Sudsko vijeće bijeljinskog Okružnog suda je izreklo presudu zbog utaje poreza i doprinosa u visini od 700.000 KM.

Vrhovni sud Republike Srpske je 29.03.2007. preinačio presudu Okružnog suda i Stanojloviću smanjio zatvorsku kaznu na 3,5 godina.

Ovu Odluku Dodik je donio 10.10.2014., samo dva dana prije izbora.

Indikativno je da je Sud koji je vodio prvostepeni krivični postupak dao negativno mišljenje za pomilovanje, ali je Ministarstvo pravde, bez obzira na to, dalo pozitivno mišljenje o traženju pomilovanja, prema kojem se izrečena kazna zamjenjuje uslovnom osudom.

Jednostavnije rečeno, Stanojlović ( vlasnik više radnji sportske opreme) neće odležati ni minute zbog utaje poreza, čime se ohrabruju svi utajivači.

Dodik je godinama žestoko napadao prethodne predsjednike RS zbog njihovih odluka o pomilovanjima, a on sam je lično ukinuo kaznu utajivaču poreza, iako je imao druge brojne mogućnosti.

Dodik namjerava da po istom principu oslobodi i Mileta Radišića, vlasnika firme „Grand trade“, koji je presuđen na tri godine zatvora.

Radišić je već trebao da ode na odsluženje kazne, ali to se nije desilo. Navodno je bolestan, iako je riječ o ujdurmi kojom se sprečava njegov odlazak na robiju.

U toj aferi učestvuju i pravosudni organi koji ništa konkretno ne preduzimaju da bi Radišić odslužio kaznu. 

Zadnji vezni

 piše: Slobodan Vasković

Predsjedništvo BiH usvojilo je Izjavu o evrointegracijama, a niko se iz vlasti Republike Srpske nije kamenom bacio na Mladena Ivanića.

Niti ga proglasio Izdajnikom u Drugoj epizodi Izjave.

Ivanić se sigurno okamenio od iznenađenja.

Konačno će bez kacige moći provesti jedan vikend u Banjaluci.

Izjava je usvojena zato što je Dragan Čović prethodna dva dana bio pesimista. Prethodnih deset godina bio je optimista (najmanje tri puta sedmično), pa je BiH završila tu gdje je završila.

Kad god je Čović optimista, ja se naježim. Znam da slijedi propast onoga o čemu Čović daje optimistične izjave.

Tako je bio optimističan i oko ulaska SNSD-a u bh. vlast. I to u tolikoj mjeri, da je SNSD završio na vrhu tribine. A Dodik sa povećanim holesterolom. I Tlakom.

Čović je ostao u igri. Kao Dodikov zadnji vezni.

Ali sve više gubi dah. Nije uspio srušiti čak ni Izjavu, a činilo se da je na odličnom putu. Jer je tražio da se u Izjavu unese i Dodikova slika. U prirodnoj veličini. Da bi sve bilo po Ustavu.

Na kraju su obojica završili u fus noti.

Iz fus note su udarili na Dom naroda. I tu je Čović bio optimista, pa je htio da Nebojšu Radmanovića progura za šefa Doma.

Baš demokratski – u Predstavničkom domu Čović sa Savezom, u Domu naroda sa SNSD-om.

Svesrpski savez u kojem Čović vuče konce i upravlja Republikom Srpskom u BiH.

Baš je ozbijno shvatio Dodikovu izjavu da je On (Čović) pravi predstavnik RS u Predsjedništvu BiH. A ne Ivanić sa kacigom.

HDZ je zamalo anektirao RS. „Bolji dio BiH“ spasila je pauza od 15 dana. Da se Vlasi dosjete. Pri tom ne mislim na Ognjena Tadića. Na njega više niko ne misli, pa što bih i ja.

Obradovao me Radmanović. Tvrdi da je u SNSD-u sve u najboljem redu.

A onda ispali da „nije od onih“ koji smatraju da je analiza Rajka Vasića „najbolja do sada“. Igor Radojičić je od tih. I pisac analize.

Iz Radmanovićeve izjave naslućujem da Radojičić i Vasić nisu od Njegovih. Odavno im niko nije tako komplimentirao. 

Radojičić je pokazao Bradu, ali ne i stav kako će se na skupštinskom odboru izjasniti o novom Zakonu kojim se otvara sezona lova na Internetu.

Bio je nedostupan. I on i Brada.

Njegov stav je vrlo bitan, iako od njega ne zavisi zakon. Ali ovisi njegova politička glava.

Koju sanja Željka Cvijanović. Na svom noćnom ormariću. Kao noćnu lampu.

U dupljama raznobojne sijalice. U zubima kuba. Džek Sparou konačno usidren.

Ok. Mea culpa. Igor baš nije model za Džeka. Više je onako kao Bane. Što nikako ne znači da ga Željka i dalje ne želi na noćnom ormariću.

Željka je bila u Sloveniji. I još je. Kakva sreća za nas.

Srela se sa Milanom Brglezom, predsjednikom parlamenta Slovenije.

Izjave na RTRS: Brglez govori na slovenačkom. Prevoda nigdje. Ali, bolje ga razumijem od Željke na srpskom.

Onda Željka ispali kako očekuje da slovenački parlament „bude na usluzi nama“. Bože sačuvaj!

Jedva sam čekao da je odvedu u Gorenje iz Velenje.

Čim je prvi kadar sijevnuo kraj veš mašina, bježim i iz Velenje i iz Gorenje  na drugi kanal. Dosta mi je suhog pretpranja.

Njen odlazak u Sloveniju trebao bi se doživljavati kao otvaranje Republike Srpske prema Evropskoj uniji.   

Što me neodoljivo podsjeća na nedavno otvaranje Kube prema SAD-u.

Osim, ako se SAD nisu otvorile prema Kubi, a EU prema RS, čim Željka očekuje „da su nam na raspolaganju“.

Otkačim i onaj drugi kanal i odem i uključim veš mašinu. Ništa.

Uključim usisivač. Ništa.

Sve ringle. Ništa.

Metlu. Ništa.

Mlin za kafu. Ništa.

Osvježivač prostora. Ništa.

Znam da nešto fali - Dodik već 36 časova nije dao nikakvu izjavu.

A mi preživjeli.