Piše: Slobodan Vasković
Nedavno je Mladen Bosić,
predsjednik Srpske demokratske stranke, uputio Otvoreno pismo Miloradu Dodiku,
u kojem ga je, između ostalog, optužio da unosi podjele u RS. Dodik se nije ni
osvrnuo na Bosićevo mastiljarenje, a šef SDS-a dodatno je ponižen, jer mu je na
pisaniju odgovoreno sa vrlo niskog SNSD-nivoa: portparolka te stranke Dušica
Savić „išamarala“ je Bosića, poručujući mu da mu je bilo pametnije da piše
svojim koalicionim partnerima iz Partije demokratskog progresa u Trebinju.
Iz SDS-a niko nije ni trepuno na
ovo očito dezavuisanje Bosića i njegove pozicije, a to nije ni za čuditi, jer
Dodik ne dijeli samo narod u RS, kako to tvrdi šef SDS-a, već je uveliko
podijelio i njegovu stranku na svoje prijatelje i protivnike.
Dodik je vrlo uspješno u
proteklim godinama uspio da se „implementira“ u SDS i stvori vrlo široku bazu
prijatelja, funkcionera te stranke, što gorljivo zagovaraju blisku saradnju i
svaku vrstu koalicije sa njim. Dodik u SDS-u prijatelje ima u samom vrhu
stranke, ali i u brojnim opštinskim odborima te partije, čiji čelni ljudi i ne
kriju da im je itekako stalo do bliskosti sa nespornim gospodarom ovog
entiteta.
Stoga sam Bosić, koji je (lično)
protiv sveobuhvatne koalicije sa Dodikom, ima mnogo muke da održi stranku
čvrstom i stabilnom i suprotstavljenom režimu. Za takvu situaciju upravo je
Bosić najveći krivac, jer godinama pokušava izbjeći direktno sučeljavanje sa
SNSD-om, što je, samo po sebi, dovelo do frakcijašenja unutar SDS-a po principu
„za i protiv Dodika“. Danas, Bosić žanje ono što je sam zasijao, a srp kojim to
čini odavno je, unutar partije, izgubio oštricu kakvu je imao do prije
dvije-tri godine. Bosić sada mora da balansira između „Dodikovih prijatelja“,
koje predvodi Mirko Šarović i „Dodikovih protivnika“, kojima je na čelu Vukota
Govedarica. Dotle ga je dovelo pravljenje trulih kompromisa sa sopstvenim
strahom od odgovornosti.
„Antidodikovska struja“ u
posljednje vrijeme često ističe da ih vrh stranke „svjesno troši“, što je
izazvalo gorčinu u njihovim redovima i proizvelo svojevrsno povlačenje u
kritici režima, koje je očigledno. (Istupi Kostadina Vasića, osvjedočenog
protivnika Dodikovog režima, djeluju kao soliranje/plivanje na asfaltu, nenaslonjeno
na bilo kakav ozbiljan koncept, suvislu ideju, platformu.)
Sve ovo proizvelo je situaciju u
kojoj je SDS postala stranka bez lica, koja nema konzistentu politiku niti
stavove, a nerijetko se stiče utisak, nakon istupa pripadnika i jedne i druge
struje, da nije riječ o funkcionerima jedne partije. Riječju, SDS je stranka
bez interfejsa i ne djeluje da će ga uskoro „nabaciti".
Dodikovi prijatelji u SDS-u vrlo
su šaroliko društvo i ima ih i među osnivačima partije, kao i među mlađim
članovima stranke, a zajedničko im je da su, zahvaljujući lideru SNSD-a, mnogi
od njih zadovoljili neke svoje lične interese - bilo da je riječ o trgovini
lijekovima, šumom, unosnim radnim mjestima, kreditima za opštine kojima su na
čelu, te drugim povlasticama.
Najznačajnije ime među njima je
Mirko Šarović, koji je najgorljiviji zagovornik prododikovske orijentacije
SDS-a. Šaroviću ni najmanje nije smetalo to što Dodik, svojevremeno, nije htio,
(zajedno sa Nikolom Špirićem), da potpiše zahtjev za njegovo oslobađanje iz
zatvora, premda su to učinili svi tadašnji visoki državni i entitetski
funkcioneri, iz reda sva tri naroda. Da podsjetim, Dodik je u to vrijeme bio
premijer, a Špirić predsjedavajući Savjeta ministara BiH. Čak ni nedavno Dodikovo
„insistiranje“ da Šarović treba da odstupi iz Savjeta ministara, nije
promijenilo mišljenje ovog visokog funkcionera SDS-a o potrebi bliske saradnje
sa SNSD-om. Šarovićevo okretanje Dodiku djelimično je iznuđeno, jer ga je unutar stranke u istočnom dijelu "smrvio" Darko Babalj, koji je veoma blizak sa SDP-om BiH, sa akcentom na Damira Hadžića.
Ognjen Tadić takođe je dio ove
struje, a ne postoje oni koji su ikada iz njegovih usta čuli iole oštriju
kritiku na račun Dodika. Isto je i u obrnutom smjeru, a „politička korektnost“
dvojca Dodik-Tadić na političkoj sceni na kojoj su odnosi sve, samo ne korektni
je pravo Čudo i svjedoči o ličnoj bliskosti.
I Dragan Ćuzulan, generalni
sekretar SDS-a, pripada prododikovskoj struji, premda lično nema značajnije kontakte
sa liderom SNSD-a. Njega „na vezi“ već godinama drži vladika Grigorije, koji mu
je duhovni i politički mentor.
Brojni izvori iz SDS-a tvrde da
i Borislav Bojić, nekadašnji ogorčeni protivnik SNSD-a , „jede iz ruke“ Dodiku,
te da je često viđen gost u Palati predsjednika. Bojić, prema ovim
sagovornicima, tvrdi da mu je „Dodik ispunio sve što mu je obećao“. Sam Bojić
negira tu vezu, kao što to, uostalom, čine i svi drugi.
Darko Banjac, predsjednik OO SDS
Kozarska Dubica i poslanik ove partije u Narodnoj skupštini RS, Dodikov je
apologeta. Trenutno je, osim u parlamentu, angažovan na spasavanju Nine Jauza,
bivšeg SNSD-ovog načelnika Dubice, od krivičnog progona. Istovremeno, svom
stranačkom kolegi i aktuelnom načelniku tog grada Miletu Zlojutru pravi velike
probleme. Zajednički talovi iz Jauzovog mandata, gorivo su za ovu “ljubav”.
Slična situacija je i u Gradišci, gdje
Dodikovi prijatelji iz SDS-a Slavko Dunjić i njegov kum Đorđe Krčmar,
predsjednik OO SDS, zajedno sa Nenadom Kesićem, poslanikom SNSD-a u Narodnoj
skupštini RS, pokušavaju disciplinovati Zorana Latinovića, načelnika tog grada
i člana SDS-a. Sredstva iz Agencije za lokalni razvoj ključna su za dobre
odnose.
U Kotor Varoši SDS je u koaliciji sa
SNSD-om i djeluju kao jedno tijelo. Nedeljko Glamočak, Mladen Trivunović i
Slavko Đukić, trojac koji vodi opštinski odbor SDS-a, potpuno je upregnut u
ostvarenje interesa Nedeljka Kneževića, lokalnog SNSD-ovog kneza i direktora
“Puteva RS”. “Amazon” šume u središtu su kotorvaroške ljubavne priče.
Slična situacija je i u Kneževu,
gdje SDS-ov čelnik Kićo Borojević, čovjek Ognjena Tadića, čini sve da napravi
koaliciju sa SNSD-om. “Plijen” bi trebao biti direktorsko mjesto u Domu
zdravlja.
Slobodan Prtilo, visoki funkcioner
SDS-a iz Trebinja, takođe je Dodikov politički prijatelj. Nedavno je izjavio da
su “SDS i SNSD u vanbračnoj vezi”, koja je priznata i kao bračna. Aktuelna
republička vlast “zaboravila je “ na SDS-ovu trebinjsku aferu “Sunčani brijeg”,
što je SDS-ovce natjeralo da zaborave na “bregove” Dobroslava Ćuka. Ako se tome
doda da je Dodik još 2006. godine Trebinjski radio-klub, u čijoj je upravi
Prtilo, počastio sa 30 hilljada KM, te da mu je kompletna porodica uposlena u
institucijama, onda i ne treba čuditi što je prijateljstvo jako i čvrsto.
U Foči su SDS i SNSD u koaliciji, pa
tu ne treba trošiti mnogo riječi, dok je višegradski SDS izvrgnut ruglu unutar
matične partije, jer je zahtijevao podatke oko utroška sredstava za izgradnju
“Andrić grada”.
Emir Kusturica ih je nemilosrdno
rastočio nakon tih zahtjeva, iz vrha stranke im je poručeno da ćute i saviju
glavu, a dotukao ih je stranački kolega Milovan Bjelica koji je sa Kusturicom
dogovorio izgradnju etno-sela na Sokocu.
Bjeličino preplivavanje u red
Dodikov prijatelja i najveće je postizborno iznenađenje, posebno zbog činjenice
da ga je šef SNSD-a, tokom kampanje, vulgarno vrijeđao i dovodio u vezu sa ubistvima
u Istočnom Sarajevu.
Bjelica je tada rekao da mu se “Dodik
sveti, jer je odbio njegove molbe za uspostavljanje koalicije sa SDS-om”.
SDS nije (još uvijek) uspostavio
koaliciju sa SNSD-om, ali Bjelica jeste. U vrhu stranke su se “osuli” kada su
saznali da je imao susret sa Dodikom “oči u oči”, kao i da mu je lider SNSD-a,
preko Zorana Tegeltije, ministra finansija, obećao “srediti” kredit od tri
miliona KM za opštinu Sokolac, u kojoj je Bjelica načelnik. Kredit je pao za
trećinu, na dva miliona, ali ni od njih, sad zasad, nema ništa, iako je 300
hiljada trebalo da bude utrošeno u izgradnju etno-sela (Kusturica će uskoro
završiti taj projekat). Džaba je krečio.
U Šekovićima je SDS na izborima
dobio načelnika zahvaljujući dijelu SNSD-ovih glasova, koje je u tom gradiću
kontrolisao Mićo Kraljević. Istovremeno, Kraljević svakodnevno ruši načelnika
Vlasenice, koji je, takođe, iz SDS-a. U tom kraju, bilo kuda oblovina je
interes svuda.
U istočnom dijelu RS, Dodik velikog
poklonika ima i u Aleksandri Pandurević, poslanici SDS-a u parlamentu BiH. Njen
uspon u hijerarhiji stranke je frapantan, posebno zbog činjenice da je tokom
kampanje za predsjedničke izbore 2006. godine bila član izbornog štaba Milana Jelića (izabran za predsjednika te
godine, preminuo 30. septembra 2007.). Njeno aktuelno političko djelovanje
lišeno je svake suvislosti i svedeno je na ad hoc lupetanje o svemu i svačemu,
što bi trebalo da joj priskrbi poziciju “faktora”. Tugo moja.
Doboj je najznačajnije čvorište
prijateljskih odnosa SDS-a i SNSD-a. Obren Petrović i Uroš Gostić u ovom gradu
ukinuli su politiku, a interes uspostavili kao religiju. Posebno lični, pa
zatim i stranački.
Postoji još niz Dodikovih prijatelja
u SDS-u, ali i ovo je respektabilan broj, koji svjedoči kako se lider SNSD-a
poigrava sa svojim suaprnicima. Jednima obećava (nekima i daje) kule i gradove,
druge šuta nogama i čini sve da ih pomete, a vrh SDS-a nema snage da se odupre
takvom njegovom djelovanju. Majstorski, nema šta.
