Piše: Slobodan Vasković
Nedeljom prislužujem svijeće. Prvo za Žive, poželim
svakom mnogo sreće, zdravlja, uspjeha, mira. Potom za Neprijatelje. Da im Bog
da pameti.
Onda kleknem i prislužim za pokoj duši Mrtvih članova
porodice.
Poslednjih mjeseci palim svijeću i za Pokojnu Opoziciju.
Opozicija, Bog da joj dušu ‘prosti, otišla je nekako tiho, neprimjetno. Kao da je nikad nije ni bilo. Samo
je nestala. Niko nije žalio za njom. Niko je nije ni ožalio. Niko nije crninu obukao.
Nekako mi se čini
da ih se jedino još ja sjećam. Bez sjete, bez gorčine.
A i meni sjećanja blijede, ma koliko se borio protiv
toga.
Sve manje se sjećam dometa Pokojne Opozicije. U stvari
ne mogu da se sjetim nijednog. Baš nijednog. Toliko je Opozicija, za Života,
bila neprimjetna, nepokretna, jedva da je disala. Pa ništa nije ni činila. Da
bi išta iza nje ostalo za sjećanje.
Kažu da konačno umreš onda kada te zadnji poznanik
zadnji put pomene. To može biti i decenijama nakon što fizički odeš.
Pokojnu Opoziciju niko ne pominje poodavno. Nisu je
pominjali ni dok je živa bila, pa se sada čini da je to bio Mrtvac koji hoda. A
onda je Mrtvac preminuo. Ništa mrtvije od Pokojne Opozicije na ovim prostorima
odavno nije umrlo.
Pokušavam da se sjetim Pokojnog Bosketa. Jedva
vizueliziram njegov lik, a nemam problema sa g. Alchajmerom. Bar ne još.
Pokojni Boske je za života bio Sjena. Rijetko se viđao,
a i kada bi se pojavio, nekako se uklanjao. Tih. Tiha voda koja ništa ne roni.
Baš ništa.
Pokojni Boske bio je sav vazdušast, a ponekad se bavio
politikom. Kao hobijem. Politiku je vodio u skladu sa svojim strahovima, opreznostima
i preopreznostima. Kojih je bilo toliko da za Bosketovu politiku gotovo da nije
bilo mjesta.
Pokojni Boske, Bog da mu dušu ‘prosti, vegetirao
je tiho, a odvegetirao zauvijek još tiše.
Pokojni
Ivanjez bio je baš simpatičan. Ako me sjećanje ne vara. Stalno se trudio da
postane Neko i Nešto. I nikako mu nije polazilo za rukom. Gdje god bi ga
zasadili, činilo mu se nedovoljnim. Pa je težio boljoj saksiji. I u toj težnji
mu je prošao život. A da ništa konkretno nije učinio.
Pokojni
Ivanjez je toliko bez ikakve težine bio da čak ni u najdubljem snijegu nije
ostavljao nikakav trag.
Pokojnog
Ivanjeza, Bog da mu dušu ‘prosti, vizueliziram bez ikakvih problema:
Bio je visok, vitak, premršav, plav; imao je istetoviranu ružu na vratu, sidro
na podlaktici i stalno je vodio sa sobom nekakvog malog koji se odazivao na
Igor. Kada je Ivanjez preminuo, Igor je negdje nestao.
Pokojni
Chavez bio je veseljak. Pravi. I nosio je dugu kosu. Ako se ne varam. A ne bi
trebalo, njega sam baš dobro poznavao. Ili mi se to samo čini.
Pokojni
Chavez se ponekad družio sa Pokojnim Ivanjezom i Pokojnim Bosketom. Ta njihova
druženja su bila simpatična. Neopterećujuća, jer nisu značila ništa. To im je i bio cilj. Da ne znače ništa.
Dok smo to shvatili, oni su nas napustili. Bog da im
dušu ‘prosti.
