Piše: Slobodan Vasković
Ljetnu letargiju mi ne razbijaju ni fizičke prijetnje
visokih funkcionera Režima. Prvo mi obećaju da će me prebiti, a onda mi se
izvinjavaju. Stereotip.
Takvo ponašanje ukazuje na prekratke živce, strah od
nadolazećeg, tjeskobu i klaustrofobičnost mišije rupe u koju se Režim sve više
zavlači, a da ih niko nije ozbiljnije ni potjerao. Ali vide i oni da se valja
Cunami problema, da je taj razorni talas sve veći i veći, a obala slaba; Teško
će izdržati udar. Nikako.
Ne boje se oni mene, bilo bi to i pretenciozno i
netačno. Plaše se onog što su počinili, a to je baš veliko zlo. Zato su
prijetnje meni dokaz njihovog straha od posledica sopstvenih djela. Što su
prijetnje jače, strah je veći.
Izvinjenje je trenutak razuma, koji se, kada su oni u
pitanju, nažalost, vrlo vrlo rijetko javlja kao put. U pravilu kao stranputica.
Nerazum je način njihovog djelovanja. Zato se i desilo da su uništili Izvore
Nacije i da se sada moraju suočiti sa posledicama.
Od kojih im se ledi krv u žilama. Pa sijeku jedni
druge, kao na Sokocu; Gaze automobilima
bivše djevojke i njihove nove momke; Dižu jedni drugima vozila u vazduh, kao
što je to slučaj sa prijedorskim inspektorom; Prijete listom i svojima i
nesvojima...
Na korak su od ubistva. Koje će, kada se desi, biti produkt
prevelike nervoze što ih trese, ogromnog straha od posledica počinjenog, svijesti
da je došlo vrijeme da odu i da je ta situacija nepromjenjiva, bez obzira na
svu impotentnost, nekreativnost, nekompetentnost takozvane opozicije.
Ni ubistva ni prijetnje tu ne pomažu. Ni privatne
Udbe. Ni najavljeni Kontramitinzi... Sve je to uzalud. Nagledali smo se toga u
bliskoj prošlosti. Svaki put je završilo isto – slomom Režima.
Prijetnje, Udbe, Kontramitinzi... samo su bili nepotrebni,
krvavi, nasilni folklor dotrajalih trulih Režima kojim su dodatno pečatili već opštepoznatu
stvar da moraju ići. Da su gotovi. I sa i bez folklora.
Vrijeme bahatosti Režima je prošlo. Živimo trenutke
njihovog straha i panike. Svaki put kada me neko iz tih redova nazove i zaprijeti
mi nikako me ne uplaši, već mi potvrdi izrečeno.
