Piše: Slobodan Vasković
Ivo Josipović je polovinom avgusta 2012. godine
beskrupulozno nasrnuo na Milorada Pupovca i optužio ga da "u mnogim
područjima Hrvatske vodi politiku nacionalnih sukoba niskog intenziteta”.
Taj Josipovićev atak na Pupovca na nacionalnoj
osnovi bio je startni pucanj za ekstremne hrvatske grupe koje su krenule u
otvorenu renesansu ustašije, čiji je ključni motivacioni faktor mržnja prema
Srbima.
Bilo je logično da ekstremisti krenu u takvu
akciju, nakon što je Josipović, koji je tada bio predsjednik Hrvatske i član SDP-a,
nasrnuo na Pupovca. Ako može umiveni ljevičar, kakvim se Josipović “klicao”,
zašto ne bi mogli najtvrđi desničari?!
Tri godine nakon Josipovićevog verbalnog pucnja u Pupovca i Srbe, u Hrvatskoj
je mržnja prema Srbima institucionalizovana kroz zabranu ćirilice u Vukovaru i
kroz predizbornu platformu tamošnjeg HDZ-a na čijem je čelu Tomislav Karamarko.
Sam Karamarko i HDZ su brutalno nasrnuli i na
Srbiju (20.08.2015.), nakon što je njena Vlada uložila protest zbog zabrane
ćirilice, karakterišući je uobičajenim agresorskim epitetima.
Dan posle udara HDZ-a na Srbiju, Milorad
Dodik otišao je na noge Draganu Čoviću, lideru HDZ-a BiH, kako bi potvrdili
svoje dugogodišnje prijateljstvo.
Potrebno se na ovom mjestu zapitati da li
postoji razlika u ključnim političkim odrednicama Karamarkovog HDZ-a i HDZ-a
BiH, na čijem je čelu Čović? Ne postoji. I neće nikada ni postojati, jer bi to
bilo i nelogično i neprirodno. Stranke djeluju u dva ambijenta, dvije države,
ali sa istim ciljem: Hrvatska bez Srba, što je javno potvrdila i aktuelna
predsjednica Hrvatske Kolinda Grabar Kitarović (izabrana kao kandidat HDZ-a) tvrdnjom
da su “Srbi u Hrvatskoj Hrvati” (15.01.2015.).
Ni Karamarko ni Čović ni bilo koji drugi
funkcioner HDZ-a nije se ogradio od njene izjave. Niti će.
Međutim, Karamarko je pretjerao sa svojom
šovinističkom, antisrpskom kampanjom, jer zabrana pisma (čak i kada je srpsko),
dokaz je retrogradnosti, necivilizovanosti; U slučaju Hrvatske direktna potvrda
renesanse ustašije u režiji HDZ-a. Ni EU više nije mogla da ćuti na sav taj
pronacistički folklor i javno je sve to osudila. Što je problem i to veliki za
državu Hrvatsku, a ne samo za Karamarka i HDZ.
Stoga je bila prijeko potrebna jedna topla “hrvatsko-srpska
romansa”, koja se i odigrala u mostarskoj “Romansi”, gdje su Čović i Dodik
obnovili “zavjete”.
Dodikovo prohadezevsko djelovanje nije ništa
novo niti iznenađujuće; On je već godinama upregnut u politiku HDZ-a, a Mate
Granić, uticajni političar iz susjedne zemlje, svojevremeno ga je nazvao “najkvalitetnijim
agentom hrvatskih interesa u BiH”. Granić nije pogriješio. Sve što Dodik čini i
radi ide na Čovićev mlin.
Nije li sasvim dovoljno
prisjetiti se da je Nada Tešanović, potpredsjednica SNSD-a i delegat u Vijeću naroda
Republike Srpske, glasala za Deklaraciju koju je Hrvatski narodni sabor 28.
februara usvojio u Mostaru.
Na ovaj način,
Tešanovićeva je glasala za unutrašnju reorganizaciju Bosne i Hercegovine, samim
tim i za ukidanje Republike Srpske.
HNS (čija je okosnica
HDZ BiH) je zatražio federalizaciju BiH, a ne federalizaciju Federacije BiH,
što znači da su granice RS ovom Deklaracijom dovedene u pitanje.
Takođe, Deklaracijom je
zatražena promjena odlučivanja i u Vladi RS i u Vijeću naroda RS, tako da je
Tešanovićeva, članica vladajućeg SNSD-a, glasala za potpunu izmjenu
funkcionisanja institucija RS.
Karamarko je uputio
pismo podrške HNS-u, u kojem je podržao sadržaj usvojene sporne Deklaracije.
Tešanovićeva je i dalje visoki funkcioner
SNSD-a, Čovićeva i Dodikova romansa ne
prestaje, a poslednji sastanak je upriličen da se prikrije nakazno lice
Karamarkovog HDZ-a.
Čovićev cilj i postupak je politički sasvim
legalan i legitiman (što ne znači da je i moralan), sasvim je drugo pitanje
Dodikovo djelovanje i činjenica da se nije sastao sa Pupovcem, recimo u Orašju
ili Gunji.
Međutim, taj sastanak bio bi
kontraproduktivan po Dodika, jer podrška Pupovcu značila bi za njega gubitak
pozicija kod (svojih) HDZ-ovih mentora.
Dometi mostarskog sastanka ne postoje, sem
fotografije “hrvatsko srpske romanse”, koja je Čoviću bila potrebna. Da bi,
koliko toliko, popravio face
Karamarka.
Dodik je rekao da SNSD neće u Savjet
ministara, iako ih niko i ne zove. Čak ni Čović. I Dodik je tražio ustupke,
bilo kakve, da se odrekne referenduma, što je jasan znak, ko zna već koji put
prezentovan, da se lider SNSD-a plaši ići na referendum. I da je to bio tek
njegov hir, sračunat za dobijanje dnevnopolitičkih poena.
Budimo realni, Čović nije nikakva slamka spasa
Dodiku (ma koliko ga Dodikovi “ideolozi” glorifikovali), ali Dodik jeste još
uvijek Čovićevo solidno političko oružje. Koje će šef HDZ-a BiH i Karamarkov
uglađeni aletr ego maksimalno koristiti još kratko vrijeme. Pošto je oruđe pri
kraju.
Dodatak: Ličnosti godine
Ivo Josipović je 2010. po nalogu Milorada
Dodika izabran za ličnost godine u Republici Srpskoj.
Dragan Čović je 2014. po nalogu Milorada
Dodika izabran za ličnost godine u Republici Srpskoj.
