Piše: Slobodan Vasković
Srđan Šušnica, kulturolog i pravnik, napustio je, zbog prijetnji po život, Banjaluku i BiH, početkom februara 2019. godine.
Preciznije je reći da je otjeran iz Banjaluke i BiH i to od istih onih zločinaca koji su mu likvidirali oca Miodraga, 10.04.1992. godine.
 |
| Miodrag Šušnica sa porodicom |
Srđan Šušnica godinama je progonjen, mobingovan, dobijao je otkaze na poslovima koje je radio zbog svojih stavova koje je iznosio i branio ih, svjestan da time stavlja život na kocku.
 |
| Srđan Šušnica |
Progonili su ga oni koji su mu likvidirali oca prije 28 godina. I koji su likvidirali banjalučke Bošnjake, Hrvate, Albance, Srbe; I to ne samo u Banjaluci već i mjestima oko nje.
Danas su ti isti zlikovci glavna podrška Miloradu Dodiku.
Među tim zločincima je i Monstrum Nenad Stevandić koji mizernim, bijednim, samo njemu svojstvenim gnojnim manipulacijama pokušava sakriti svoje direktno učeše u Ubistvu Miodraga Šušnice; Odnosno činjenicu da je on organizovao likvidaciju policijskog inspektora Šušnice.
Monstrum pokušava sakriti svoju jezivu ulogu i u drugim ubistvima, progonima, pljačkama, dizanjima u vazduh eksplozivnim napravama kuća i poslovnih prostora nesrpskog stanovništva, kao i Srba koji su se protivili ubijanju, mučenju progonima nesprkog stanovništva.
Monstrum Stevandić je činio zločine u ratu, za to postoje brojni dokazi, saslušavan je zbog toga, iako laže da nije, a počinio je brojne zločine i nakon rata. I nastavlja da ih čini.
Zbog ratnih zločina će odgovarati prije ili kasnije, kao i zbog učešća u ubistvu Miodraga Šušnice, a, nadati se, da će nakon toga odgovarati i za zločine koje je počinio i nakon rata. Neke ne tako davno, o čemu sam pisao.
Ogavno je kada taj ljudski talog, šljajm, ološ i psihopata Stevandić izjavi kako je bio u dobrim odnosima sa svojom žrtvom Miodragom Šušnicom; Jednom prilikom je, pokušavajući bezuspješno da se odbrani, jezivo slagao da je bio “kućni prijatelj porodice Šušnica”.
Srđan Šušnica je sa gnušanjem odbacio takve tvrdnje Monstruma Stevandića.
U nastavku detaljan opis Stevandićeve uloge u ubistvu Miodraga Šušnice, kao i dokumentovane potvrde da je bio šef zloglasnog SOS-a, koji je ubijao, žario i palio Banjalukom tokom rata.
Iz arhiva/Ubistvo Miodraga Šušnice, policijskog inspektora: Uloga Nenada Stevandića opisana u dokumentima operativaca i saradnika DB/MUP Srbije (objavljeno 26.08.2018.)
piše: Slobodan Vasković
 |
| Miodrag Šušnica |
Miodrag Šušnica likvidiran je 10.04.1992. godine u kafeu “Kajak” u Banjaluci. Ubila su ga lica srpske nacionalnosti. Iako su dvije osobe, Vladimir Todić i Neven Laka, tokom istrage priznali da su likvidirali Šušnicu i detaljno opisali kako su to učinili, ubice, kao ni organizatori ubistva, nikada nisu odgovarali za ovaj zločin.
Istragom ovog ratnog zločina utvrdio sam da je nesporna činjenica da je tog dana postojala svjesna i organizovana namjera da se likvidira Šušnica.
Šušnica je, iako penzionisan, u to vrijeme radio za DB Srbije.
Pisao sam o ovom zločinu u martu i aprilu 2017. godine, a podsjetio na njega u januaru 2018. godine.
Došao sam, u proteklom periodu, do novih dokumenata koji ukazuju da je sasvim realno da je Šušnicinu likvidaciju organizovao Nenad Stevandić, koji je prema operativcima tadašnjeg DB-a Srbije, bio komandant privatne vojske (SOS) Pantelije Damjanovića, u to vrijeme vlasnika hotela “Bosna”.
“Miloš”
Šušnica je bio pripadnik operativne grupe “Miloš”, koja je djelovala na području Krajine i radila je za Državnu bezbjednost Srbije (MUP Srbije).
Pripadnici “Miloša” već 10.04.1992. godine izvještavaju centralu u Beogradu da je Miodrag Šušnica, kako navode “član naše grupe”, ubijen u kafeu “Kajak”.
Dalje u dopisu ukazuju da postoji realna mogućnost da su svi članovi grupe “dekonspirisani” i mole centralu da za njihove porodice “obezbijede prihvat na području Srbije”.
Nema dileme i da su drugi članovi operativne grupe “Miloš” smatrali da postoji sasvim realna mogućnost da i oni budu likvidirani.
Međutim, veoma je interesantno što oni već 10.04.1992. godine, svega nekoliko časova nakon likvidacije Šušnice, centrali u Beogradu ukazuju na lica za koja sumnjaju da bi se mogla dovesti u direktnu vezu sa ubistvom Šušnice, čak da su ga “namjestili”! Jedno od tih lica je Stevandić.
“Napominjemo da je Šušnica pored nas održavao veoma prisne odnose sa Stevandić Nenadom, Sundać Nikolom i pojedinim članovima njegove grupe, što ga je moglo dekonspirisati”, navodi se u dopisu.
“Miloš” - dopis 13.04.1992.
U dopisu grupe “Miloš”, datiranom 13.04.1992. godine dodatno se potvrđuje da je ubijeni Miodrag Šušnica bio član njihove grupe.
Pišu da su tražili uređaj koji se nalazio kod Šušnice (QSQ 270), ali da ga nisu uspjeli naći. Čak navode da postoji mogućnost da je uređaj otuđen od ubica.
Najinteresantnije od svega je što pripadnici grupe “Miloš” i u ovom dopisu navode Stevandića kao osobu koja je mogla “komromitovati Šušnicu” kao operativca DB-a Srbije, što je i dovelo do njegove likvidacije.
”Kroz raščišćavanje ovog događaja došli smo do sasvim pouzdanih saznanja da je ubijeni bio u kontaktima sa organima Vojne policije, tačnije jedinicom VP čiji je neposredni starješina Ratić Branko. Takodje, ubijeni je vrlo često kontaktirao sa Stevandić Nenadom, što ga je takođe moglo kompromitovati”, navodi se u dopisu operativne grupe “Miloš”, datiranom 13.04.1992. godine.
Ratić
Branko Ratić, kojeg “Miloš” pominje u svom dopisu od 13.04.1992. godine, takođe je imao direktnu konekciju sa MUP-om Srbije (DB) o čemu svjedoči i dokument koji im je proslijedio telefaksom, a koji govori o likvidaciji Šušnice.
U Zaključku tog dokumenta, koji su neposredna saznanja operativaca o likvidaciji Miodraga Šušnice, navodi se sledeće:
“Imajući u vidu ove podatke i ostale do kojih je došla ekipa SJB i podataka za koje ostali ne znaju, a to je da je Miodrag Šušnica već duže vrijeme paralelno radio na Panti Damjanoviću i Beganović Rešadu i da im je non stop bio na tragu, a za Pantu potiču podaci o trgovini drogom u 89. godini i proizvodnji droge u 89. godini. Među ljudima Pante Damjanovića u Šušnicinom bloku (notesu, op.aut.) nalazi se i Nedeljko Kesić i Nenad Stevandić. Jedan je sad načelnik DB Krajine (Kesić, op.aut.), a drugi (Stevandić, op.sut.) drži privatnu vojsku Pante Damjanovića smeštene u hotelu Bosna”.
U dokumentu koji je proslijedio Ratić MUP-u Srbije još je navedeno “Za prijatelje Miodraga Šušnice naredbodavci ubistva iz ovog gore se vide i znaju”!
Ubistvo Miodraga Šušnice, policijskog inspektora - dokumenti (27.03.2017.)
Ubistvo Miodraga Šušnice, policijskog inspektora - dokumenti (27.03.2017.)
piše: Slobodan Vasković
Miodrag Šušnica, penzionisani policijski inspektor, ubijen je 10.04.1992. godine u kafiću “Kajak” u Banjaluci. Šušnica je, iako penzionisan, radio za DB Srbije.
Ubice, kao ni organizatori ubistva, nikada nisu odgovarali za ovaj zločin, iako su dvije osobe, Vladimir Todić i Neven Laka, tokom istrage priznali da su likvidirali Šušnicu i detaljno opisali kako su to učinili.
Nikada nisu rasvijetljeni ni motivi ubistva. Pripremajući ovaj tekst, u razgovorima, su se iskristalisala dva povoda ubistva Šušnice, kao i nesporna činjenica da je tog dana postojala svjesna i organizovana namjera likvidacije određenih lica. I da je ta namjera, u svoj svojoj monstruoznosti, sprovedena u djelo.
1) Šušnica je “ubijen greškom”, a ubice su imale namjeru da likvidiraju druga lica, Muslimane i Hrvate, za koje se tvrdilo da “nabavljaju oružje, dilaju drogu, rade za SDA i Aliju izetbegovića”.
2) Šušnica je bio otpočetka ciljana meta ubica, kako bi se Bošnjaci (Muslimani) i Hrvati u Banjaluci optužili da stoje iza njegove likvidacije i kako bi nakon toga uslijedila odmazda.
Zagovornici ovog motiva navode da je zbog toga kao datum ubistva izabran 10. april, dan osnivanja NDH-a, kako bi se optužbe protiv banjalučkih Muslimana i Hrvata što jače naglasile.
Kao dokaz za svoje tvrdnje podastiru Ultimatum organizatorima ubistva, koji je objavila “Srpska protivteroristička grupa” u listu “Glas”, dan nakon ubistva, 11.10.1992. godine.
U tom saopštenju se tvrdi da je “zločin počinila muslimansko-hrvatska mafija iz Banjaluke”.
Nakon ultimatuma “Srpske protivterorističke grupe”, listu su se javili prozvani braća Beganović i braća Kindić i negirali bilo kakvo učešće u likvidaciji Šušnice.
Kako god, nema dileme da je riječ o ratnom zločinu, a ubistvo inspektora Šušnice poslužilo je da se otpočne/nastavi sa likvidacijom nesrba.
Ubistvo Šušnice se ne tretira kao ratni zločin i to je još jedan u nizu apsurda vezanih za ovaj teški i nekažnjeni zločin.
Činjenica je i da nadležne institucije RS nisu uradile ništa da bi zločin rasvijetlile; Štaviše, uradili su posve suprotno - učinili sve da zločin zataškaju.
Cilj mi je da se ovaj ratni zločin, kao i svi drugi ratni zločini i zločini, rasvijetli i da oni koji su učestvovali u njemu odgovaraju.
U dalje tekstu navodim detalje izjava onih koji su priznali da su ubili Šušnicu, ali nisu za to odgovarali, potom izjave svjedoka i drugih lica povezanih na bilo koji način sa ovim slučajem.
Objavljujem i najvažnije dokumente koji se tiču ubistva Miodraga Šušnice i detalja iz istrage.
Zapisnik o uviđaju - 10.04.1992. g. povodom ubistva Miodraga Šušnice, koje se desilo u 20 časova i 30 minuta istog dana, ispred kafića “Kajak” u Banjaluci, od strane nepoznatih lica.
Ubistvo je izvršeno u Banjaluci, u naselju Borik, u ulici Save Kovačevića, ispred kafića “Kajak”, vlasništvo “Kajakaškog kluba” Banjaluka, koji se nalazi sa desne strane gledano iz pomenute ulice, navodi se u Zapisniku.
Kafić je od ulice udaljen 12 metara, a ispred njega nalazi se pokrivena terasa na kojoj su pronađene čahure raspoređene sve do ulaznih vrata, u dužini od 8,60 i u širini od 3,20 metara.
Na istom mjestu pronađene su i košuljice zrna, čelična jezgra zrna, a ispred samog ulaza u kafić veća lokva krvi od ubijenog, navodi se u Zapisniku.
Tragovi krvi pronađeni su i od ulaznih vrata prema trotoaru. Takođe su pronađene čahure i ispod nivoa terase u drugoj etaži.
U Zapisniku je navedeno da je od ukupnog broja pronađenih čahura, njih 15 bilo puščane, kalibra 7,62 mm, 6 čahura su kratka devetka i jedna čahura pištoljska 7,65 mm.
Prilikom obdukcije ubijenog, u njegovoj odjeći pronađena su dva zrna i to jedno kalibra 7,65 mm (pištoljski) i jedno kalibra 7,62 (puščani).
Na samom ulazu u kafić od pucnjave je oštećen viseći sto, a ispod praga je pronađena košuljica od zrna metka, kao i ispred kafane. Tragovi oružja pronađeni su i na desnoj strani zida u kafiću.
Prilikom uviđaja radnici policije sa mjesta ubistva pokupili su čahure, ali nisu uzimali tragove krvi smatrajući da to nije bilo potrebno i da su ti tragovi sigurno bili od poginulog, navodi se u Zapisniku o uviđaju koji je potpisao istražni sudija Mirko Dabić, 10.04.1992. u 22 časa.
Zapisnik o sudsko-medicinskom pregledu/11.04.1992.
Prilikom obdukcije utvrđeno je da na području glave postoji ustrelna rana u području zatiljka. Na lijevoj strani leđa pronađene su tri rane, koje po svojim karakteristikama odgovaraju izlaznim strijelnim ranama i dvije koje odgovaraju ulaznim strijelnim ranama.
Ulazna strijelna rana pronađena je i na prednjoj strani trbuha, iznad lijeve prepone. Prilikom obdukcije utvrđeno je da je Šušnica imao prostrijelnu ranu i u području desne nadlaktice, dvije prostrelne rane u području desne podlaktice, kao i da mu je pogođena desna šaka. Jedna ustrelna rana pronađena je i u području lijeve nadlaktice, kao i na području lijevog lakta, a pogođen je i u području debelog mesa.
Prilikom pregleda u odjeći ubijenog su pronađena dva projektila.
Ustanovljeno je da je Šušnica imao 17 strijelnih ozljeda u području glave, grudnog koša, trbuha i ekstremiteta.
Uzrok smrti teško oštećenje mozga i unutrašnjih organa zbog više strijelnih ozljeda na glavi i tijelu, navodi se u obukcionom nalazu koji je potpisao dr Sead Jusufbegović, specijalista sudske medicine.
Krivična prijava, 30.04.1992. godine
CSB Banjaluka, 30.04.1992., Višem javnom tužilaštvu Banjaluka podnio je krivičnu prijavu protiv nepoznatih izvršilaca ubistva Miodraga Šušnice.
“Dana 10.04.1992. oko 20 sati trojica nepoznatih muškaraca su došli u gostionu Kajak, popili piće i otišli. Nakon desetak minuta ponovo su ušli u gostionu i jedan od njih je u ruci držao automatsku pušku, a jedan je prišao Šušnici Miodragu i pozvao ga da izađe s njim ispred gostione, što je Miodrag i učinio. Za to vrijeme, dvojica muškaraca su izašli na druga vrata iz gostione i odmah po izlasku uperili oružje u Miodraga, jedan automatsku pušku, a drugi pištolj, te ispalili više hitaca koji su Miodraga pogodili u predjelu glave i grudnog koša. Od zadobijenih povreda Šušnica Miodrag je na putu do bolnice umro, navodi se u krivičnoj prijavi koju je potpisao tadašnji načelnik CSB Stojan Župljanin.
Službena zabilješka povodom informativnog razgovora sa Darkom Janjićem, konobarom u kafiću “Kajak” - 14.04.1992. godine
U Zabilješci se navodi da je u kafiću Kajak u vrijeme kada je ubijen Šušnica bilo desetak gostiju, ali da je primijetio da za jednim stolom sjede trojica mladića. On je posvjedočio da je primijetio da sva trojica mladića “intenzivno” razgledaju sve goste u sali i za šankom. Još je rekao da u trenutku kada je iz kancelarije izašao Šušnica, prošao ispred šanka i ušao u salu gdje je stao u blizini bilijara, za viseći sto, trojica mladića su platili piće i napustili kafić. Janjić je rekao da nije vidio čime su i u kojem pravcu otišli.
Nakon njihovog odlaska Šuletu (Šušnici, op.aut.) prilazi Medo, nešto mu šapuće na uho, a potom Šušnica i Medo izlaze iz kafića i odlaze u pravcu autopraonice. Nakon što su se vratili u Kajak, Šušnica je stao kod vrata kancelarije, a Medo ispred vrata WC-a i obojica su gledali vani kroz ulazna vrata.
“Nakon pet do deset minuta poslije izlaska vraćaju se dvojica mladića u salu i jedan drži u ruci automatsku pušku okrenutu prema podu”, naveo je Janjić. Rekao je da je tada naplaćivao piće i da su u tom trenutku mladići izašli u baštu kafića. Nije vidio trećeg mladića, ali je potvrdio da je čuo pucnjavu u trenutku kada je Šušnica izašao iz šank sale. Zbog pucnjave je legao na pod.
U toku večeri u kafiću je bio i Beganović Rešad, potvrdio je Janjić i naveo da je Beganović “pola sata prije pucnjave” napustio kafić.
On je još rekao da je vidio kako je Medo poslije pucnjave pobjegao kroz prozor WC-a, a jedan mladić preko balkona.
Izjavu od Janjića je uzeo Milorad Jelisavac, inspektor.
Službena zabilješka uzeta od Laka Nevena, zvanog Laki, 01.10.1993. godine
Neven Laka bio je pripadnik nastavnog centra “Alfa” Vojske RSK.
Laka je tokom saslušanja ispričao da je krajem marta 1992. godine koordinirao vojnom obukom na Manjači i da je u to vrijeme kontaktirao sa Kriznim štabom Banjaluke, koji je, kako je istakao, “imao zamisao da se pohvata muslimanska mafija u Banjaluci”.
“Ja i moje kolege Todić i Pajdić, pošto smo bili nepoznati u gradu, bili smo angažovani na tim poslovima. Zadatke smo primali od Kriznog štaba, odnosno od Pantelije Damjanovića, Neše Stevandića i Neše Kajkuta.
U konkretnom slučaju mi smo imali zadatak da po bilo koju cijenu razbijemo tu mafiju, bilo da ih pobijemo ili da ih pohvatamo, to jest lišimo slobode”, rekao je tokom saslušanja Laka i dodao da su od Kriznog štaba dobili podatke “da su oni glavni finansijeri Alije Izetbegovića, da imaju lanac poker aparata, da rasturaju drogu, da naoružavaju muslimane…”.
“Mi smo spisak tih lica dobili od Pante Damjanovića i taj spisak smo donijeli i sada, a sjećam se da na spisku imaju Izet i Reško Beganović, Medo i još nekoliko lica kojih se sad ne mogu sjetiti. Takođe smo za ta lica dobili fotografije iz SUP-a koje je donio jedna inspektor kojem ne znam ime, ali bih ga prepoznao kada bih ga vidio”, rekao je Laka.
On je dodao da su dobili i podatke gdje se te osobe nalaze, kuda se kreću, ističući da je Krizni štab imao grupu koja je pratila ta lica.
“Kada smo taj zadatak dobili bili smo u Hotelu Bosna i pored nas trojice, mene, Pajdića i Todića kao izvršilaca, bili su prisutni Panto, Nešo Stevandić i Nešo Kajkut i tada smo od Pante i Stevandića dobili zadatak da ih uhvatimo ili likvidiramo, a Stevandić je rekao da ne biramo sredstva, čak je rekao da pucamo zoljom u kafić gdje se oni nalaze, bez obzira na ostale prisutne, što mi, naravno, nismo prihvatili”, ispričao je Laka.
Prema njegovim riječima, te večeri, nešto prije mraka, jedan od mladića koji je bio u grupi koja je pratila ta lica, obavijestio ga je da se oni nalaze u kafiću Kajak, odnosno da se tamo nalaze “Reško i Medo i još neki njegovi ljudi”.
“Odmah nakon toga smo angažovali vozača i krenuli smo u pravcu Kajaka. Ne sjećam se imena tog vozača, ali to zna sigurno Nešo Stevandić. Nas trojica bili smo u civilu i bili smo naoružani, ja i Pajdić pištoljima, a Todić automatskom puškom”, rekao je Laka.
Laka je ispričao da su po dogovoru prvo ušli u kafić “kako bi snimili situaciju”, posle čega su izašli napolje i dogovorili se kako da izvedu likvidaciju.
Prema njegovim riječima, njih trojica su upali u kafić i zaprijetili da niko ne mrda, nakon čega je nastalo komešanje. Laka tvrdi da je primijetio kako Šušnica gura Reška na neka sporedna vrata, nakon čega je krenuo prema njima, zbog čega, kako je naveo, oni nisu bili u prilici da krenu za Reškom.
Laka tvrdi da je zaustavio Šušnicu i pitao ga zašto je Reška izbacio na sporedni ulaz, a da je Šušnica tražio da se predstave. Naveo je da je Šušnici pokazao službenu legitimaciju koju mu je on potrgao iz ruke, a potom izvukao pištolj, repetirao ga i uperio mu u čelo.
Šušnica je, kako je ispričao Laka, tražio da odu do telefona, kako bi provjerio njihov identitet.
“Ja sam mu na to rekao da neću do telefona i da baci pištolj. Ponovio sam tri četiri puta da baci pištolj. To isto mu je rekao i Todić i rekao je da broji do tri i da će nakon toga pucati. Todić je počeo brojati i čim je on počeo brojati, ja sam napravio iskorak u desno nakon čega se čuo rafal, pošto je Todić odmah otvorio vatru”, rekao je Laka i ustvrdio da u to vrijeme nije znao o kome se radi i da nije smio rizikovati da pođe do telefona na čemu je Šušnica insistirao kako bi provjerio njihov identitet.
“Šušnica je posle pucnja pao i ja sam se sageo i uzeo mu iz ruke svoju službenu legitimaciju i njegov pištolj i odmah smo krenuli prema autu”, rekao je Laka.
Nakon ubistva Šušnice, Laka, Todić i Pajdić odlaze u restoran “Zelengora” na Laušu “da popiju piće”, a odatle u hotel “Bosna” gdje se sastaju sa Pantelijom Damjanovićem, Nenadom Stevandićem i Nešom Kajkutom.
“Prvo nam je Kajkut rekao da smo ubili pogrešnog čovjeka, to jest da smo ubili Srbina koji je bio policajac u penziji. Mi smo tražili da se to odmah riješi, ali je Stevandić rekao da se to ne može iz određenih razloga i da će to sve leći. Ja sam se s njim sporječkao, ali me je on odveo samog u jednu sobu i rekao mi je da je najbolje da nestanemo iz Banjaluke i odemo u Knin. Ja sam mu tada dao pištolj od Šušnice, a on je rekao da će ga baciti u dvorište džamije Ferhat pašine i sve namjestiti da izgleda kao obračun bandi. Rekao nam je tada da je on (Šušnica, op.aut.) sarađivao sa muslimanima”, ispričao je Laka.
Sutradan su otišli u Knin, a uskoro su obaviješteni da ne bi bilo dobro da više dolaze u BiH.
“Nakon toga ja sam uglavnom bio na ratištu i nekoliko puta sam navraćao u Banjaluku, a kako sam saznao kolike je dimenzije poprimio taj slučaj, ja i Todić smo sami došli u Banjaluku da to riješimo, jer smo mi u stvari insistirali da se to odmah riješi”, navodi se u Službenoj zabilješci razgovora sa Lakom koju je potpisao Dragomir Jovičić, ovlašteno službeno lice.
Službena zabilješka uzeta od Vladimira Todića, 30.09.1993. g.
Todić je u svom iskazu rekao da je u prvoj polovini aprila 1992. došao u Banjaluku gdje je sreo momke iz Crvenih beretki, koje je poznavao odranije, a među kojima je bio Nenad Stevandić, Sejmanović zvani Šubara, Danko Kajkut i drugi…
Prema njegovim riječima, oni su ga pozvali da s njima ode u hotel “Bosnu”, gdje upoznao Panteliju Damjanovića.
“Crvene beretke su odrađivale neke poslove, pa sam i ja išao po njihovom pozivu i radi radoznalosti da vidim kako to oni rade. Radilo se o pretresima određenih prostorija, gdje su postojala saznanja za rasturanje i podjelu oružja muslimanima”, ispričao je Todić.
On je još rekao da je jednog dana Pantelija Damjanović njemu i Laki “predložio jedan posao”.
“Posao se odnosio na hvatanje lica koja rasturaju oružje muslimanima i sakupljaju novac za muslimane. Sjećam se da je Panta nabrojao pet ljudi, a kada sam mu rekao da iste ne znam on je obećao da će do naveče nabaviti njihove fotografije”, ispričao je Todić.
Todić je rekao da su mu dostavljene fotografije Izeta Beganovića, Reška Beganovića, Ranka Stanivukovića zvanog Medo, Nermina Mešinovića i Adnana Pehlivanovića.
Njegov iskaz o događajima u Kajaku identičan je Lakinom.
“Vidio sam da je pištolj malo odvojen od sljepoočnice, te da su tijela razmaknuta oko 50 cm, te da taj momak u jednoj ruci drži službenu legitimaciju od Lake i gleda, a drugom i dalje drži uperen pištolj Laki u glavu. Tada sam upozorio tog momka da ću brojati do tri, te da do tada spusti pištolj i krenuo u odbrojavanje. Kada sam izbrojao do tri, taj momak je i dalje držao pištolj kolegi Laka Nevenu uperen u sljepoočnicu i ja sam sa kuka iz automatske puške otvorio vatru po tom momku. Dok je padao prema zemlji, ja sam još pucao. Mislim otprilike da sam tad ispucao oko 17 metaka. To znam po dužini rafala koji sam ispalio”, opisao je Todić kako je ubio Miodraga Šušnicu.
On je, kao i Laka, identično opisao događaje posle ubistva, navodeći da su se tokom večeri u hotelu “Bosna” našli sa Nenadom Stevandićem, koji im je, kako je istakao, rekao da su ubili pogrešnog čovjeka.
Naglasio je i da je Stevandić rekao da će iskonstruisati priču o “obračunu bandi”, a da će Šušnicin pištolj baciti u dvorište Fehadije.
“Laka mu je dao pištolj i rekao da obriše tragove s pištolja. Prethodno, prije davanja pištolja, mi smo insistirali, a naročito Laka da se prijavimo nadležnim organima, to jest da se to riješi, ali je Stevandić rekao da za to nema potrebe, te da će oni sve to srediti i da je pokojnik svakako sarađivao sa Beganovićima. Objasnio nam je da ih prati godinu dana, ali bez rezultata, što ukazuje da su ga kupili”, rekao je Todić.
On je naveo da je po povratku u Knin o svemu obavijestio svog šefa Karana i dao mu sve kopije kartona.
“Jedno izvjesno vrijeme ja o tom nisam ni razmišljao, jer su mi stvorili predstavu o tom inspektoru kao saradniku muslimana, ali kad sam čuo da je bio pravi čovjek i Srbin, ja sam ga počeo sanjati i to me stalno proganja”, rekao je Todić u svom iskazu.
Dodao je da je, u međuvremenu, od Lake dobio informaciju da im iz Banjaluke prijete likvidacijom.
“Želim da se ovo riješi i da sa sebe skinem opterećenje koje me prati”, rekao je Todić.
Izjavu je uzeo inspektor Drago Jević.
Službena zabilješka povodom informativnog razgovora sa Nenadom Stevandićem, 06.10.1993. godine
Nenad Stevandić u svom iskazu navodi da je u aprilu 1992. u Banjaluci sreo Nevena Laku i Vladimira Todića, koje je poznavao od ranije.
Ispričao je i da su u tom periodu “Crvene beretke” bile locirane u hotelu “Bosna”, ali da Todić i Laka nisu bili u toj formaciji niti su bili pripadnici “SOS”-a, koji su, kako je rekao, obilazili punktove i kontrolisali blokadu grada.“Lično sam bio angažovan na prevenciji mogućih sukoba u gradu i neutralisanju eventualnih neprijateljskih grupa među Hrvatima i Muslimanima. Tu su često spominjani braća Beganović, za koje sam lično znao da naoružavaju Muslimane”, rekao je Stevandić.
Prema njegovim riječima, u noći kada je ubijen Šušnica, on je bio angažovan na lokalitetu Tranzit-Pobrđe, gdje je “postojala sumnja da će stići i biti podijeljeno oružje Muslimanima”.
“Po našem povlačenju iz akcije u noćnim časovima saznao sam da se dogodilo ubistvo u kafe baru Kajak. Nisam siguran da li sam te noći ili sutradan saznao ko je navodno izvršio to ubistvo. Znam da sam u toku noći saznao da je ubijen Šušnica, kojeg sam lično poznavao i sa njim sarađivao. U kontaktu sa Todićem i Lakom sam ih obavijestio da je Šušnica policajac koji je sto posto radio za Srbe”, naveo je Stevandić, dodajući da se ne sjeća kada su i gdje Todić i Laka otišli poslije ubistva.
U svom iskazu Stevandić navodi da se uopšte ne sjeća da su mu Todić i Laka dali Šušnicin pištolj.
“Sjećam se da je Laka imao pištolj Zastava 7,62 mm i nisam siguran da li je imao i CZ 99, kao i drugo naoružanje, to jest automatske puške”, naveo je Stevandić.
Još je kazao da je posle tog događaja vidio Nevena Laku u Banjaluci, ali da nisu pričali o Šušnicinom ubistvu.
“Bio sam upoznat da su matične jedinice Lake i Todića obaviještene o tom događaju. Lično nisam nikad bio siguran šta se stvarno dogodilo”, rekao je Stevandić.
Izjavu je uzeo inspektor Drago Jević.
Službena zabilješka o saslušanju Pantelije Damjanovića, sastavljena 01.10.1993. godine
“Što se tiče konkretnog slučaja, ja ne znam baš mnogo, ali mogu da kažem da je ono što ja znam to da sam kao domaćin u hotelu Bosna tamo bio stalno prisutan i tako sam bio upoznat i sa formiranjem formacije Crvene beretke”, rekao je Damjanović u svom iskazu.
On je naveo da su “Crvene beretke” imale zadatak “da se čiste pojedini muslimani koji su se bavili naoružavanjem i sličnim radnjama te su smatrani neprijateljem”.Naveo je da mu je poručnik Ratić dao slike nekih lica koja su bila interesantna s tog aspekta, a da je on te slike predao “ovim momcima koji su prihvatili da izvrše čak i likvidaciju pojedinih lica”.
“Dakle, ja sam im samo dao slike, ali nikakve zadatke nisam izdavao nikome niti sam zato bio kompetentan, ali sam sigurno bio prisutan kada su oni dobijali zadatke. To veče kad se desilo ubistvo, koliko se sjećam, jedan od tih momaka je navratio u hotel, ali ja se ne sjećam da sam sa njim išta razgovarao”, rekao je Damjanović.
On tvrdi da je tek nakon sedam dana saznao da su oni ubili Šušnicu.
“Ne sjećam se od koga sam to saznao, ali znam da je neko od momaka u hotelu rekao - eto ubiše pogrešnog čovjeka, te sam ja tako i saznao”, naveo je Damjanović, dodajući da više nije vidio Laku i Todića.
Službenu zabilješku napravio je inspektor Dragomir Jovičić.Krivična prijava za ubistvo
CSB Banjaluka 30.09.1993. godine odredio je pritvor Vladimiru Todiću i Nevenu Laki zbog postojanja osnova sumnje da su 10.04.1992. godine ispred kafe bara “Kajak” ubili, pucnjem iz automatske i pištolja, Miodraga Šušnicu.
Dva dana poslije, 02.10.1993. CSB Banjaluka podnio je Izvještaj o otkrivanju izvršioca krivičnog djela ubistva Miodraga Šušnice. Izvještaj je podnesen protiv Vladimira Todića, Nevena Lake i Mirka Pajdića.
“Iz prikupljenih podataka i obavještenja postoje osnovi sumnje da su prijavljeni dana 10.04.1992. godine, oko 20 sati u Banjaluci, ispred kafe bara Kajak, pucnjem iz automatske puške i pištolja, lišili života Šušnicu Miodraga, čime su počinili krivično djelo ubistva.Izvještaj je potpisao načelnik CSB Stojan Župljanin
Obustavljanje istrage
Jagoda Šušnica, supruga Miodraga Šušnice, 18.01.1996. godine dobila je dopis od istražnog sudije Slobodana Milašinovića da je obustavljena istraga protiv Vladimira Todića, Nevena Lake i Mirka Pajdića, koji su bili osumnjičeni za ubistvo njenog supruga.
U dopisu se navodi da je istraga obustavljena 01.12.1995. godine, jer je Javni tužilac odustao od krivičnog gonjenja.
U dopisu se navodi da je istraga obustavljena 01.12.1995. godine, jer je Javni tužilac odustao od krivičnog gonjenja.
Dalji događaji
Istraga o ubistvu Miodraga Šušnice pokrenuta je ponovo 2004. godine, kada je saslušana njegova supruga Jagoda.
Nju je saslušao Vlado Jovanić, inspektor, ali sve je ostalo na tom.
Jagoda Šušnica je tada izjavila da joj je Nebojša Pantić, koji je bio Javni tužilac, u neformalnom razgovoru rekao “da su bile privedene ubice mog supruga i da je bio pokrenut istražni postupak i da je istražni sudija Maca Kapisoda vodila istražni postupak. Zatim je rekao da on kao Javni tužilac smatra da nema dovoljnio dokaza za pokretanje krivičnog postupka”.“Nije mi poznato zašto je uopšte pominjao sve te stvari, jer ga ja o tome nisam ništa pitala. Mnogo poslije razgovora sa Pantićem od strane Tužilaštva na našu adresu stigla je koverta sa jednim papirom na kojem je pisalo da je postupak protiv tih lica obustavljen zbog nedostatka dokaza”, navela je Šušnica u iskazu datom 2004. godine.
Advokat Živko Bojić, zastupnik porodice Šušnica, podnio je u aprilu 2013. godine Republičkom tužilaštvu RS pritužbu na rad Okružnog tužilaštva Banjaluka kako bi se postupak nastavio i ubice konačno bile privedene pravdi.
“Od početka je postupak opstruisan, u čemu su učestvovali mnogi od dijela rukovodilaca u CJB Banjaluka do jednog broja uticajnih ljudi u Banjaluci, da bi se završilo sa opstrukcijom nekih zaposlenika u Tužilaštvu. Naknadnim saznanjima došli smo do informacija da u pomenutom KU 87/92 imaju otisci prsta koji su izvršioci ostavili na licu mjesta, a koji su uviđajem pronađeni, kao i svjedočenja očevidaca, a čak i priznanje izvršilaca koji su upućivali na motiv i organizatore”, naveo je Bojić.
Mahmut Švraka, Glavni republički tužilac, obavijestio je porodicu Šušnica da je povodom njihovih pritužbi na zakonitost rada Okružnog tužilaštva Banjaluka u krivičnom predmetu ubistva Miodraga Šušnice “preduzeo mjere i radnje radi obezbjeđenja efikasnosti i zakonitosti postupka u označenom predmetu u okviru svojih ovlašćenja, slijedom čega će Okružno tužilaštvo u Banjaluci o ishodu postupka obavijestiti podnosioca”.
Potpisnik ovih redova je 22.09.2015. godine uputio dopis Okružnom tužilaštvu u Banjaluci sa sledećim pitanjem:
Molim da mi odgovorite da li Okružno tužilaštvo Banja Luka vodi istragu o ubistvu Miodraga Šušnice. Šušnica, koji je bio inspektor MUP RS, ubijen je 10. aprila 1992. godine, pred kafe barom „Kajak“ u Banjaluci. Odgovorite mi u kojoj je fazi ta istraga i da li očekujete skoro hapšenje ubica i naručilaca tog ubistva?
“U vezi sa pitanjem obavještavamo Vas, da je Osnovno javno tužilaštvo Banja Luka dana 06.10.1993.godine, stavilo zahtjev za sprovođenju istrage istražnom sudiji Osnovnog suda u Banja Luci, protiv tri lica sa inicijalima T.V.,L.N. i P.M., zbog krivičnog djela ubistvo iz člana 36 stav 1 KZRS–Poseban dio, počinjeno na štetu Miodraga Šušnice.
Istraga je vođena do 1995. godine, kada je Osnovni javni tužilac u Banja Luci odustao od krivičnog gonjenja.
Istražni sudija Osnovnog suda u Banja Luci dana 01.12.1995.godine, donio je rješenje o obustavi istrage protiv tri lica.
Obavjest o obustavi istrage dostavljena je supruzi oštećenog Miodraga Šušnice, Jagodi Šušnica koja je obavijest primila dana 26.01.1996. godine. Supruga oštećenog imala je zakonsku mogućnost da u roku od 8 (osam) dana preuzme, nastavi krivično gonjenje ali ona to nije učinila”, odgovorio mi je Želimir Lepir, glavni okružni tužilac.
Likvidacija Šušnice: I nakon 25 godina ubice i nalogodavci na slobodi - novi dokumenti (10.04.2017.)
piše: Slobodan Vasković
 |
| Miodrag Šušnica |
Na današnji dan, prije 25 godina (10.04.1992.g), u banjalučkom kafiću “Kajak” ubijen je Miodrag Šušnica, penzionisani policijski inspektor. Šušnica je, iako penzionisan, u to vrijeme radio za DB Srbije.
Ubice, kao ni organizatori ubistva, nikada nisu odgovarali za ovaj zločin, iako su dvije osobe, Vladimir Todić i Neven Laka, tokom istrage priznali da su likvidirali Šušnicu i detaljno opisali kako su to učinili.Istragom ovog ratnog zločina utvrdio sam da je nesporna činjenica da je tog dana postojala svjesna i organizovana namjera da se likvidira Šušnica.
Šušnica je bio otpočetka ciljana meta ubica i njihovih nalogodavaca, kako bi se Bošnjaci (Muslimani) i Hrvati u Banjaluci optužili da stoje iza njegove likvidacije i kako bi nakon toga uslijedila odmazda.Upravo iz tog razloga, kao datum ubistva izabran je 10. april, dan osnivanja NDH-a, kako bi se optužbe protiv banjalučkih Muslimana i Hrvata što jače naglasile.
Osim dokaza koje sam iznio u tekstu “Ubistvo Miodraga Šušnice, policijskog inpektora - dokumenti” (vidi dodatak), došao sam u posjed novih činjenica i dokumenata koji potvrđuju navedene monstruozne planove.
Šušnica je namamljen u “Kajak”: Pozvao ga je Slobodan Šolaja i zatražio od njega da se nađu u tom kafiću. Šušnica je otišao u “Kajak”, ali Šolaja se nije pojavio.Zato su stigli Todić i Laka koji su ga likvidirali.
Da je namjera bila da se optuže Muslimani i Hrvati svjedoči i “Ultimatum organizatorima ubistva”, koji je objavila “Srpska protivteroristička grupa” u listu “Glas”, dan nakon ubistva, 11.10.1992. godine.
Još snažniji dokaz da su Todić i Laka, nakon ubistva Šušnice, imali namjeru da nastave sa likvidacijama Muslimana (Bošnjaka) i Hrvata jesu kopije kartona ličnih karata koje su im date. I koje je Vladimir Todić predao inspektoru Dušku Jeviću, 30.09.1993. godine, godinu i po dana nakon likvidacije Šušnice.
“Fotokopija pet kartona ličnih karata iskopiranih na dva lista, radi se o kartonima Beganović Izeta, Mešinović Nermina, Pehlivanović Adnana, Stanivuković Ranka i Beganović Rešada, svi iz Banjaluke”, navodi se u Potvrdi koju je potpisao Jević.
U dokumentu je navedena i napomena koja glasi: “Navedene fotokopije kartona ličnih karata dobrovoljno je sam predao Todić Vladimir”.
Ubistvo inspektora Šušnice poslužilo je da se otpočne/nastavi sa likvidacijom nesrba i ubistvo Šušnice jeste ratni zločin.
Apsurdno je da se ubistvo Šušnice ne tretira kao ratni zločin, a činjenica je da nadležne institucije RS nisu uradile ništa da bi zločin rasvijetlile, ali jesu sve da ga zataškaju.
Cilj mi je da se ovaj ratni zločin, kao i svi drugi ratni zločini i zločini, rasvijetli i da oni koji su učestvovali u njemu odgovaraju.
Ostale izjave svjedoka
Porodica odbila da se ime Miodraga Šušnice upiše na spomen ploču poginulim pripadnicima CJB Banjaluka
