piše:
Slobodan Vasković
Do
izbora je ostalo još sedam mjeseci, a nervoza među političarima, ali i narodom,
već je blizu tačke ključanja.
Akcije
vladajuće oligarhije dramatično padaju, opozicija nikako da pronađe kariku koja
joj nedostaje da bi mogla krenuti još odlučnije u pohod na vlast, pa djeluje
tromo i usporeno. Srećom, sve manje dezorjentisano.
Zvanični
Beograd sve je dalji od zvanične Banjaluke i što se češće sreću, hladnoća
odnosa postaje sve izraženija. Začin je to što će itekako uticati na izborne
rezultate.
U
SNSD-u su teško oboljeli od depresije, malo ko značajan istupa i brani pozicije
stranke; sedmi ešalon dobio je priliku, ali oni samo potvrđuju da je “paranje
džempera” poprimilo velike razmjere.
Svi
bježe od teških pitanja, a i kako uopšte odbraniti nedjela Ranka Škrbića,
nesposobnost Stanislava Čađe, nasilje nad institucijama koje sprovode tajkuni,
laži, kriminal, opsjene…
Tu
i tamo istupa Igor Radojičić, koji jedino uspijeva da potvrdi sopstvenu
nedosljednost, licemjerstvo i nedoraslost zadatku vođenja Gradskog odbora
Banjaluka. Radojičić djeluje izgubljeniji od malezijskog Boinga.
Željka
Cvijanović nepovratno je izgubljena u sopstvenoj nebitnosti, neznanju i
nekompetentnosti, a njeni hinjeni arogantni istupi samo dodatno cementiraju
takvo stanje. Nebojša Radmanović i Nikola Špirić, dva lijena demagoga, primarno
su uposleni projektom očuvanja stečenog bogatstva; do stranke im je koliko do
lanjskog snijega.
Jedini
je “na crti” još uvijek Milorad Dodik, poprilično izlizan, umoran, dosadan,
krajnje nedosljedan, presklon minhauzenovštini najnižeg stepena i, što ne reći,
veoma zabrinut za sopstvenu političku budućnost. S pravom.
Njegova
“Potemkinova sela, gradovi, aerodromi, projekti, putevi, mostovi…” nisu više ni
za nasmijati; politika mu se svela na prežvakavanje potrošenih referendumskih
laža, nesupješne pokušaje poltronisanja Beogradu, još neuspješnije ruske
turneje; Pao je tako nisko da je čak postao sredstvo isluženih, nikom
potrebnih, prljavih bezbjednjaka, geliptera i pervertita naci provenijencije,
što sopstvenu ispraznost, neznanje, komplekse, frustracije, šizofrenije…
pokušavaju kompenzovati razvlačeći ostatke Dodikovog političkog habitusa kroz
kanalizaciju i blato.
Dodik
je u teškoj krizi, čim se i takvog smeća laća; nazire sopstveni poraz, koji bi
značio i kraj njegove političke karijere. I, sasvim realno, boravka na slobodi.
On je svjestan da je od regionalnog lidera, što je bio u jednom trenutku,
postao regionalni problem, koji je svakim danom sve tegobniji.
Upravo
zbog toga, Dodik će se boriti do poslednjeg. Ne birajući sredstva.
Dodik
je svjestan da je trka za poziciju predsjednika RS ključna: onaj ko osvoji tu titulu
dobija sve; onaj ko izgubi ostaje bez ičega.
Iako
se iz njegovih redova sve češće puštaju baloni da bi on ipak mogao promijeniti
kurs i odlučiti se da ide u trku za člana Predsjedništva BiH, to je nerealno.
Jer bi značilo predaju, kukavičluk i političku lakrdiju. Bilo bi to priznanje
poraza bez borbe. Peškir u ringu prije prvog udara gonga.
Dodik,
u ovom trenutku, računa na dva “projekta”, čija bi realizacija njemu dala
ponovo velike šanse za pobjedu. Oba su temeljena na pretpostavci i procjeni.
Prvi
je nada da birači još uvijek nisu svjesni da je Dodik tek preblijeda sjenka
donedavno premoćnog političara. Utisak snage, koja realno više ne postoji,
Dodik će pokušati sačuvati izuzetno agresivnom kampanjom, istupima na ivici
nasilja, brutalnim obračunom sa političkim neistomišljenicima.
Drugi
“projekat” u koji se nada nije u njegovim rukama, već, paradoksalno, u avliji
opozicije. Jednostavno rečeno, Dodik računa da će opozicija pogriještiti i neće
izaći sa adekvatnim protivkandidatom.
Jedini
kandidat opozicije koji u ovom trenutku može pobijediti Dodika na izborima
jeste Mladen Bosić, šef SDS-a. Nijedno drugo ime iz opozicionih redova ne može
se suprotstaviti Dodiku, uprkos brojnim slabostima koje ga svakodnevno krune.
I
ovako slab Dodik, jači je od svih opozicionih kadrova, sem Bosića. To o Dodiku
ne govori ništa, ali itekako svjedoči o sljepilu opozicije, koja u proteklih
osam godina nije proizvela nijedno novo ime.
Dodiku
je poznato da je zvanični Beograd podržao Bosića i zatražio od njega da se
kandiduje. Uprkos tome, on računa na Bosićevu sklonost djelovanju iz drugog
plana i, još više, na neskrivene ambicije trojice visokih funkcionera SDS-a,
koji se vide u trci za predsjednika RS. Iako u njoj ne bi imali ni minimum
šansi, ali ambicija je čudo - oslijepi te zauvijek, ako joj daš maha.
Triling
nedoraslih mu “asova”, na čiju ambiciju Dodik računa, čine Ognjen Tadić, Mićo
Mićić i Mirko Šarović.
Svi
oni imaju argumente kojima mašu u trci za nominaciju. Tadić da je mlad i
nekorumipran, što je tačno. Ali, isto tako je tačno da je on prije dvanaest
godina optuživao SDS da “provode Silajdžićevu politiku”, da su “prodali
ingerencije RS”, da su “kriminalna organizacija”…
Tadić
je u to vrijeme (“šešeljevske faze”), bio u najbližim odnosima sa Dodikom, čak
snažno odigrao na njegovu stranu u pokušaju da sruši kandidata SDS-a u trci za
člana Predsjedništva BiH 2002. godine.
Tadić
će se pozvati i na svoj visok rejting, nesvjestan da stvari nikad nisu onakve
kakvim izgledaju: njegov rejting trenutna je refleksija nezadovoljstva
postojećim, a nikako suštinom njegovog političkog djelovanja. Koje, ako ćemo
pošteno, i ne postoji.
Tadić
je politikant bez težine, a tek u poslednje dvije tri sedemice krenuo je da
ozbiljnije radi. Uz to, on je sam sebe stavio “u kolonu iza Bosića”, tako da je
apsurdno da se sada gura ispred njega. Posebno sa antiesdesovskim begraundom
koji ima i koji mu je mlinski kamen oko vrata. Nije nebitno napomenuti i
činjenicu da Tadić uopšte nema čvrsto uporište u SDS-u i da bi njegov pokušaj
borbe za kandidaturu doveo do velikih turbulencija unutar stranke. Koje bi
imale teške posledice po nju.
Slično
je i sa Mirkom Šarovićem, koji je, u jednom trenutku, zbog ambicije da bude
član predsjedništva stranke neutemeljene u bazi iz koje dolazi, podijelio SDS
na dva dijela. Ta situacija jeste zaglađena, ali nije do kraja sanirana. Šarović
je potrošen političar, kojem je od kompletnog političkog habitusa ostala samo
nezajažljivost. Ako on kao takav uspije da se izbori za predsjedničku
nominaciju, onda opozicija nema čemu da se nada. Ni birači sa takvim strankama.
Mićo
Mićić, lokalac bez širine, takođe, smatra da bi mogao da uđe u trku sa Dodikom.
To što će je izgubiti, njemu ni najmanje ne smeta, jer maca je prvo bila
radoznala pa je tek onda stradala.
Mićićeva
“radoznalost” je posledica neumjerenosti čovjeka koji je poodavno zaboravio na
sopstvene mogućnosti. Koje jedva dobacuju do granice opštine Bijeljina. Mićić
nije tipični SDS-ovac; on je tipični RS-biznismen, njemu je stranka okvir za djelovanje i dosta
mudro je on to iskoristio, ali njegov način vladanja, sa akcentom na raspodjelu
opštinskog novca, vrlo je sličan kvalitetnim izdancima Režima. Za razliku od
Šarovića i Tadića, Mićić je mudriji i pragmatičniji: kada uvidi da je
“preradoznao”, priču o sopstvenoj nominaciji iskoristiće za “utvrđivanje
pazara”, koji bi mu, ukoliko SDS pobijedi, donio neku kvalitetnu poziciju u vlasti.
Bosićevo,
eventualno, odustajanje od kandidature za predsjednika RS imalo bi iste
konsekvence, kao i u Dodikovom slučaju: značilo bi predaju, kukavičluk i
političku lakrdiju. Bilo bi to priznanje poraza bez borbe. Peškir u ringu prije
prvog udara gonga. SDS bi bio definitivno gotov; stranka bi se, bez dileme,
raspala nakon oktobra.
Mladen
Bosić, i kad bi htio, nema kud - mora biti kandidat za predsjednika RS.
Pozitivna okolnost po SDS je što on to i hoće, uprkos naraslim ambicijama aktuelnoj
političkoj situaciji nedoraslih funkcionera SDS-a.
Trka
za člana Predsjedništva BiH potpuno je pala u sjenu one za predsjednika RS. Ni vlast
ni opozicija još se nisu usaglasili oko kandidata.
Iz
Režima dopiru vijesti da je SNSD spreman prepustiti tu traku Demokratskom
narodnom savezu, ovdašnjoj inačici nekadašnjeg srbijanskog JUL-a. Desi li se
to, male su šanse da vladajući blok osvoji tu poziciju.
Uz
to, SNSD bi prepuštanjem ove pozicije priznao značajne slabosti i pad rejtinga,
što se nikako ne uklapa u Dodikovu taktiku prikrivanja činjenice da je on tek
sjenka donedavnog moćnika. Stoga je, ipak, najrealnije, da SNSD i za ovu
poziciju ima sopstvenog kandidata.
Ni
u opoziciji nisu ništa bliže imenu kandidata kojeg bi isturili u trci za
Sarajevo. Po običaju samonominovao se Mladen Ivanić, vječiti kandidat za
predsjedničke pozicije i sigurni gubitnik u svim trkama.
Odluči
li se opozicija da podrži Ivanića, biće to otužan dokaz da njihova priča o
opredijeljenosti za promjene nije validna; bar ne do kraja. To što Ivanić nema
strah od letenja nikako ne znači da u SDS-u i NDP-u (bez obzira na potpis o
Sporazumu), trebaju da se povinuju ličnim ambicijama šefa PDP-a (stranke koja
se najbrže osipa od svih političkih subjekata) i njegovim neutemeljenim i
neobjektivnim snatrenjima o “velikom završetku političke karijere” krunisanjem
u Predsjedništvu BiH.
Tog
krunisanja, bude li Ivanić kandidat, neće biti. Ivanić, ukoliko zaista želi
dobro i građanima i PDP-u i sebi, neće ovaj put ići u izgubljenu bitku, već će
nominaciju prepustiti nekom od mlađih kadrova iz PDP-a. Ima ih bar dvojica što
imaju mnogo veće šanse od njega u toj trci i realnije izglede na pobjedu, uz
snažnu podršku ostalih opozicionih partija.
