Piše: Slobodan Vasković
Da je Milorad Dodik ušao u posljednje mjesece svoje vladavine, jasno je svima. To je posebno jasno njegovim dugogodišnjim pratiocima Špiriću, Radmanoviću i Tegeltiji.
Radi se o prekaljenim „prvoborcima“, koji su šefa Crvene Sekte godinama pratili u svim političkim avanturama. Ipak, svakom „prijateljstvu“ dođe kraj, pa i njihovom.
Nakon što je Dodik ušao u okršaj sa skoro cijelom Planetom, pomenuti trojac se počeo udaljavati od njega. Istima, na početku stidljivim koracima, a kasnije galopirajući.
To je posebno vidljivo kod Nebojše Radmanovića. On je gotovo pa nestao iz javnog prostora. Moram priznati da me to i ne čudi, jer se radi o makijavelisti u rangu samog Dodika. Radmanović je svjestan da je Dodik već osigurao „sigurnu kuću“ na dalekom Sjeveroistoku. On je još svjesniji da će Dodik bez trunke savjesti ostaviti svoje najbliže saradnike da se suočavaju sa licem pravde.
Što se tiče Zorana Tegeltije, njegove glavobolje već uveliko traju. On je već ušao u pravosudni „bubanj“ i sve su prilike da će iz istog da ispadne u neki od KPZ-ova. O tome bi mu nešto više mogao reći Aleksandar Džombić, bivši premijer Republike Srpske.
Za razliku od Radmanovića i Tegeltije, koje u posljednje vrijeme u javnom prostoru ne bi mogao pronaći na Sherlock Holmes, Nikola Špirić s vremena na vrijeme iskoči sa ponekom umirujućom izjavom. Te izjave ne da nisu na liniji izjava koje daje Dodik, nego su potpuno suprotne njegovim.
Svjestan da njegovi „prvoborci“ bježe od njega kao od nuklearnog reaktora, Dodik je posegnuo za igračima sa rezervne klupe.
Tako su u posljednjih nekoliko mjeseci u prvi plan iskočile individue poput Srđana Mazalice, Denisa Šulića i Snježane Novaković Bursać.
Odgovor je jasan: „Ima, ali su oni dovoljno pametni da znaju prepoznati momenat kada je voz krenuo ka provaliji“. (nastaviće se)
