piše: Slobodan Vasković
Pero Simić, savjetnik za medije
Milorada Dodika, najjača je karta opozicije u Palati predsjednika.
Simić je svojim rušilačkim radom
uspio da Dodika okruni do mjere da je veoma izvjesno da će lider Saveza
nezavisnih socijaldemokrata da izgubi naredne izbore. I to na svim nivoima.
Bolesno ambiciozan, osvetoljubiv,
frustriran i teško iskompleksiran činjenicom da ga niko ne uzima za ozbiljno, Simić
je podmuklim sredstvima i podzemnim radom pokušao da se obračuna sa svima onima
koje smatra uzrocima svog niskog statusa. Istovremeno, laskanjem i
poltronisanjem Dodiku, uspio je da se zadrži u njegovoj blizini, što koristi za
sklapanje malih prljavih poslova, od kojih ima ličnu korist.
Epilog Simićevog rušilačkog rada
jeste brutalni nasrtaj Dodika na BN TV, što je imalo teške posledice po rejting
lidera SNSD-a.
Dodik je sa BNTV dugi niz godina
imao korektne odnose, što je Simiću bio kolac u oku, jer nije mogao da
kontroliše program te kuće. Štaviše, on BNTV-u nije mogao prići ni „na kilometar“,
što kompleksaša njegovog kalibra (ogromnog), frustrira do mjere da je spreman „zaklati
krdo volova zbog kile mesa“. Simićeva „kila mesa“ u ovom slučaju je bio
primitivni i divljački nasrtaj Dodika na Vladu Trišića.
Uzalud sada Dodik pokušava da
izgladi taj sukob, uzalud šalje emisare i nudi dogovore (čak i u manastirima),
uzalud zbog nemoći da stvari promijeni iznova nasrće na BNTV i njene
novinare...; stvari su u toj kući za njega zapečaćene. I to zahvaljujući Simiću
i njegovim lažima, prljavom i podzemnom radu protiv BNTV i raznim drugim
aktivnostima, koje se nikako ne bi mogle okarakterisati zakonitim.
Simić ne podnosi Trišića, jer je
vlasnik BNTV uspješan i stvorio je izuzetno značajan medij u regionalnim okvirima.
Njegovi nasrtaji na Trišića nisu od juče, već traju više od dvadeset godina i u
te dvije decenije Simić je jedino brao neuspjehe - što je više udarao po Trišiću,
to je ovaj bivao uspješniji.
Na kraju je Simić najviše, a
Bogami i najuspješnije, odvalio po Dodiku, čiji rejting je u kritičnoj fazi
slobodnog pada - ostalo je još nekoliko trenutaka prije nego što se razlupa o crnu
zemlju.
Simić je netrpeljivost iskazivao
i prema Draganu Davidoviću, bivšem direktoru RTRS-a, koji je bio najvjerniji
apologeta Milorada Dodika i osoba koja je ponajviše doprinijela uspjesima
SNSD-a proteklih godina. Davidović jeste uništio Javni servis, ali je, na tom
zgarištu, iznikao snažan i moćan SNSD, što je na izborima 2006. i 2010. pomeo
sve političke protivnike.
Davidović nije slušao Simića, a
i što bi, jer je on od tog polupismenog iskompleksiranog provincijalca napravio
polunovinara. Zahvaljući prostoru koji mu je Davidović dao na RTRS-u, Simić je
i dospio u Dodikov kabinet. Odakle je udario na Davidovića i uspio da ga
smijeni.
Doveo je Rajka Radovanovića,
koji je po Simićevim uputstvima vodio RTRS i na čelu Javnog servisa se zadržao svega
šest mjeseci.
Najuren je tako brzo da nije
stigao ni stvari da ponese, a na njegovo mjesto je imenovan Draško Milinović. I
protiv njega je svim silama bio Simić, jer su se sukobili u Dodikovoj palati, u
vrijeme dok je Milinović bio šef kabineta. Međutim, ostao je kratkih rukava.
Simićev rušilački rad ogromnih
je razmjera, jer je protiv Dodika okrenuo i brojne režimske novinare.
Nije Simić htio ovladati RTRS-om
samo iz „informativnih“ razloga, već i zbog kontrole marketinga. To je veoma
unosna poslovna grana RTRS-a, posebno u izbornoj godini, kada se ogromne pare
sa stranačkih računa slijevaju u Javni servis. Onaj ko kontroliše taj segment,
može zaraditi žestoke pare, jer popusti na sekundu reklamnog prostora idu i do
90 posto.
Dolaskom Milinovića na čelo
RTRS-a, Simić je ispao iz svih kombinacija sa marketingom.
Simićev debakl sa RTRS-om javni
je dokaz o kako nesposobnom dunđeru se radi, a opštepoznato je da ovaj veliki
poltron i kompleksaš nije i velliki finansijski igrač: za siću sređuje brzu
isplatu podsticaja i manje kredite i to isključivo za poljoprivrednike iz
Semberije.
Konrektniju cifru (pedesetak
hiljada KM), Simić je zaradio na kampanji „Republika Srpska na dobrom putu“.
Riječ je o seriji tribina, organizovanih tokom 2011. godine, na kojima je govorio
samo Dodik.
I ovaj projekat pokazao je svu
Simićevu nekreativnost i nesposobnost, jer je riječ o plagijatu kampanje pokojnog
premijera Zorana Đinđića „Srbija na dobrom putu“, upriličene nakon prve godine
njegove vladavine.
Simić je potrčko Emira
Kusturice, kojeg je, u vrijeme dok je pokušavao biti novinar, okarakterisao kao
„političkog daltonistu“.
Kusturica, kojeg svi moraju na
njegovo insisitarnje oslovljavati sa „profesor“, isključivo komunicira sa
Dodikom, a nikada sa čelnicima ostalih institucija.
Tu mu je na raspolaganju Simić,
koji kamči pare za Kusturičin projekat, tako što ide od institucije do
institucije i saopštava da je „profesor dogovorio sa Šefom...“. Nakon svakog
uspješno obavljenog posla, „profesor“ mu nešto sitno i baci...
Simić ima još dva medijska
uporišta - agenciju Srna i Euroblic,
koji uređuje novinarska mrcina Anđelko Kozomara, ali ta dva kanalizaciona
odvoda već dugo niko ozbiljan ne smatra medijima. (nastaviće se)
