Piše:
Slobodan Vasković
Vaskršnje
veče; poziv prijatelja iz Hercegovine koji me obavještava da na režimskoj ATV
gostuje Mladen Jevrić Durić, koji je teškom greškom Srpske pravoslavne crkve
proizveden, svojevremeno, u Vladiku Grigorija.
Ne
želim sebi kvariti veliki praznik, gledajući Grigorijevo licemjerno
prenemaganje. Držim da bi to bio veliki grijeh, jer na najveći hrišćanski
praznik ne bi trebalo biti mjesta za sadukeje i fariseje, a zle osobine i jednih
i drugih u potpunosti karakterišu Grigorijev antihrišćanski, anticivilizacijski
i antiljudski rad.
Poštedio
sam porodicu i sebe zla na Vaskrs, a toliko mi se dopalo odmicanje od prljavštine i pokvarenosti tog
crkvenog velikodostojnika, da ni u Vaskršnji ponedeljak nisam sebi htio
priuštiti spuštanje u katakombe Grigorijevih celebralnih invalidnosti.
U
utorak već nisam mogao pobjeći od toga. Pregledam snimak na YouTube, intervju se odvija u sterilnoj
prostoriji, koja bi trebalo da asocira na skromnost, urednost i disciplinu.
Mala neuspješna varka; sem ambijenta sterilni su i voditelj i njegov grešni
gost/domaćin Grigorije.
Čak
ni zaljubljeni pogledi koje voditeljski fićfirić svako malo upućuje prvom
sadukeju SPC-a, ne mogu da ublaže sterilitet tog dvojca, već dodatno podvlači
besmislenost kompletnog dijaloga i nepogrešivo ukazuje na svaku vrstu Grigorijeve
propasti.
Osim
duhovne dimenzije, koju je odavno prodao za malo veću džaku srebrenjaka, Grigorije
je, tu dileme nema, ostao i bez ikakvog političkog uticaja. On je politički
mrtvac, koji pokušava preživjeti na bestežinskim crnim sjenama nekadašnjeg, golom
silom pribavljenog, značaja.
Grigorije
je ruina, i crkvena i duhovna i politička i najbolje bi bilo za njegove gazde
da ih on više ne brani i ne podržava. Još manje hvali, jer se od njegove hvale
i najzagriženiji poklonici vladikinih favorita bolno naježe, osjećajući hladnu
jezu kako im klizi niz kičmu.
Grigorije
više liči na pogrebnika jednog zlog vremena; grobara, koji bezličnim plitkim neuvjerljivim
mrmljanjem o nekadašnjoj sopstvenoj i veličini svojih gospodara, snažnije
pokazuje propast tog društva, nego i najveći protivnici Režima.
Umorni,
potrošeni, neoriginalni, jeftini, bagatelni Grigorije, poput kakve ofucane
frajle, pokušao je vratiti sebi nešto stare slave, insistirajući na tobožnjim
kontroverzama o njemu: ustvrdio je da je za jedne “elokventan pametan lijep zgodan“, a za druge „bogat i bahat“, a jedino je uspio demonstrirati da
je i za prve i za druge nepotreban i nepoželjan; dosadan i odvratan kao čir na
nosu.
Potom je Grigorije nastojao da
bude „originalan“, i slagao je kako ga ne interesuju „kola“, pa se, nakon
maseratija, uhvatio neuspješno Platona i njegovog posjetioca i laprdao
koještarije; Nakon toga zaboravio je očistiti Platonov ćilim, koji je i
najprljaviji, blistav od čistoće spram Grigorijeve sujete.
Da bi dokazao da je još uvijek
sadržajan, brižan i koristan, pozabavio se i nedostatkom WC-a na nepoznatoj
lokaciji, prljavim prašnjavim bolnicama, zatim je priznao da je koristoljubiv,
da ima „genetske predispozicije“, da je „bio najpopularniji“, odnosno
popularniji čak i od Milorada Dodika; onda je pravoslavni puk obavijestio da je
Džordž Formen marisao Muhameda Alija osam rundi u Kinšasi, nakon čega je Ali
namarisao Formena, što je njega „fasciniralo“, te je, nakon promišljanja o svim
tim Božijim putevima, zaključio da „možemo da se molimo i pod drvetom“. S
obzirom da je hramove u Hercegovini dao pod hipoteke, drvo izgleda sasvim
prihvatljivo za obraćanje Bogu.
„Jedini način da se čovjek
oslobodi prošlosti je pokajanje“, ispalio je u neka doba Grigorije, poltronski
nasmiješenom voditeljskom fićfiriću u blaženo razvučenu labrnju.
Što je voditeljčića dodatno
nadahnulo da se još šire osmijehne, i da mu se uši još jače zacrvene, nakon
čega Grigoriju nije preostalo ništa drugo već da se proglasi „Murinjom za
sveštenike“. (Lako je zaključiti ko je sve
za njega Abramovič).
Cijela ta mučna emisija imala je
samo jedan cilj: da iznemogli, beskrvni, otužni Grigorije, na Vaskrs uveče,
vjerujućem puku saopšti kako „Dodik jedini ima energiju“ i na taj način mu da
vjetar u leđa.
Ali Dodik nije osjetio ni daška
, a kamoli vjetra sa ATV-a, jer Grigorije nije više u stanju duvati ni u praznu
tikvu.
Sve što je te večeri izgovorio
nanijelo je štetu Dodiku i njegovim interesima, pošto je Grigorije pročitana
knjiga. Koja poodavno djeluje kao kupusara.
Grigorija je slomila sopstvena
ambicija, višestruko veća od njegovih mogućnosti; uništilo ga je srebroljublje i
vjera u nasilje i nasilnike; zatuklo ga je ubjeđenje da ima „genetske
predispozicije“ da bude političar/vladika/privrednik/multimilioner, a pokazalo
se, za kratko vrijeme, da od tih sposobnosti nema ništa, već mu „genetske
predispozicije“ vuku ka đilkošima, primitivcima, sadistima, sjecikesama i
tiranima.
Danas to svi vide i antihrišćanski
Grigorijev pokušaj da na Vaskrs on lično vaskrsne, završio je tragično i po
njega i po priučene alhemičare, koji su ga u to gurnuli.
„Ja nikad neću biti sluga
vlasti, kao što nisam bio ni sluga ove“, zaključio je svoj intervju na režimskom
ATV-u umorni Dodikov sluga Grigorije.
