Piše: Slobodan Vasković
Volim doputovati u Banjaluku u pola tri ujutro, otići
u pekaru, uzeti bilo šta, platiti izaći iz pekare... A preda mnom stane mali
fordić sa ogromnim tipom. I dvojicom kao podrškom vozaču. Svaki sa po pet piva
viška u sebi.
„Imaš li brate upaljač“?
Vadim upaljač; „Zadrži“, široke sam ruke, ne zbog neprijatnosti
od Krupnog, dvojice suvozača, petnaest piva viška u sitne sate, već što su
ljubazni. A i šta će mi upaljač u pola tri ujutro. Na sred ceste. Pred pekarom.
(Sve pekare u BiH u pola tri ujutro
su iste).
Momci otfuraše dalje fordićem, sa onim viškom piva u
sebi, koji im je omogućila Vlada RS. Jer nisu povećali cijenu struje. Za pivo,
dva ili tri. Kako su to narodski predstavljali. Vrlo suptilno. Kao operacija
mozga krampom.
I gdje smo sad: Vlada RS je neposkupljenjem struje
izazvala povećanu stopu alkoholisanja, koja će, vremenom, postati povećana
stopa alkoholizma.
Neko bi trebao biti smijenjen: recimo Dodikovi spin
majstori, koji su povećanje struje obračunali u pivama, a ne u hljebovima. Da
je Dodik rekao: „Šta vam je to povećanje struje, svega dva tri hljeba mjesečno“!;
a njegov pomoćni radnik na miješanju brašna Pero Đokić sveo to na jedan hljeb,
i to integralni, ja bih noćas u pola tri u pekari u Banjaluci prisustvovao
sceni u kojoj ona tri mladića iz fordića, potpuno otriježnjeni, kažu „Brate,
možeš li nam pomoći da ove hljebove ubacimo u gepek". Njih trojica devet
hljebova.
I ostao bi mi upaljač, vjera u trijeznu naciju i njeno
vođstvo koje neposkupljenje struje pretvara u hljebove i tako prehranjuje
narod.
MMF bi u toj varijanti mogao da se puši u krušnoj peći
sa svim svojim zahtjevima.
Nakon što prehrane narod, Vrh onda neposkupljenjem
struje kreće da vraća kredite i pokreće privredu.
Čini mi se da je problem u redoslijedu ulaganja piva: umjesto
u narod, trebalo je prvo u privredu; Ovim redom svi ćemo uskoro biti alkosi, ko
će tu da radi?! Zato nam privreda nije ni potrebna, ni ekonomija, ni finansije.
Dovoljna je Flaša u Glavu. Autoflaširanje. Gdje smo se
doveli. Neposkupljenjima.
Valjda zbog navedenog Vlada RS u proteklih pet godina
nije uložila ni flašu piva u proizvodnju struje.
Otkud ja u pola tri ujutro da doputujem u Banjaluku?
Zato što sam tek u pola dvasdesetčetiri krenuo iz Sarajeva.
Tokom putovanja primijetio sam patološke promjene kod
sebe. Na pustim dijelovima druma ne volim da vidim svjetla u noći. Posebno ne u
retrovizoru.
Čim vidim neko svjetlo blago se naježim, kad se
svjetlo primakne, naježim se još više, dok me svjetlo pretiče (namjerno
usporim, da mu olakšam) sav se nekako zgrčim, kad odmakne, jeza popusti, ali ne
do kraja. Gledao sam u filmovima razna presretanja. I čitao o njima. Razmišljam
o rikvercu u takvoj situaciji, umjesto da gledam na put. I brojne krivine na
njemu, iako je preko Doboja manje više prav.
Nema šta patološki sam tip potpuno. Zalažem se za
slobodu govora, rada, kretanja, slobodu hljebova, a smeta mi svjetlo u noći.
Valjda sam predugo u mraku. Prepušten instinktima i vlasnicima Gajbe.
Ovdje moram istaći da sam se baš obradovao Čelincu. I
od sinoć zvanično jako volim Čelinac. Kao što volim i Banjaluku i Sarajevo.
Kad u dva ujutro, iz Mraka, uploviš u Čelinac u Mraku nekako
ti padne kamen sa srca. Bez obzira na „Film“ i Juru Stublića, koji pjeva o
nekoj ljubavi i mladosti. A bio je star i dok sam ja bio mlad, što je baš davno
bilo. Dok ti struju niko nije pokušavao uvaliti u flaši piva.
Krenuo sam u pola dvadesetčetiri, jer sam bio na
iftaru. Sa prijeteljem Efendijom. U pivnici na Bistriku. Srce Čaršije. Bilo nas
je svih vjera i nacija, i građana i ateista.
Hoću li ja to o multietničnosti? Taman posla. Hoću da
kažem da nam je bilo odlično. Na meniju je bilo svega: od Dva Papka, preko
najnovijeg trenda u SDA – vađenje riječi iz usta golim rukama, pa sve do priča
o tome kako se jedan od prisutnih sa viškom struje u sebi, umjesto u Mostaru
otrijeznio u Foči. Putevi su struje nepoznati.
Prije iftara bio sam
na prijemu povodom 4. jula, Dana nezavisnosti Sjedinjenih
Američkih Država, koji je organizovala Ambasada
SAD-a u Bosni i Hercegovini.
Bilo je svih vjera i nacija, i građana i ateista. I
nacionalista i socijalista i socijaldemokrata i narodnjaka i političara i privrednika
i bankara i novinara i diplomata i...
Impresija dana je da je svim prisutnim bilo veoma
stalo da budu tu i potrudili su se da to i pokažu. Što je vrlo pristojno od pozvanih
prema slavljeniku. I čitav taj događaj bio je veoma ugodan.
Ugodnost prestaje kada se sa prijema vratiš u BiH,
entitete i kantone. I suočiš se sa svakodnevnim Papcima, Daviteljima, Pivničarima,
Mrakom i po danu i po noći. A svaki čelinac
kojem se obraduješ nestane začas. Dok si popio flašu struje.
