Piše: Slobodan Vasković
Sastanak premijera Srbije
Aleksandra Vučića sa članovima Predsjedništva BiH u Beogradu stajni je kamen
novog vremena u odnosima Srbije i BiH.
On je ujedno i konkretan
dokaz otimanja ovog prostora iz ralja prošlosti.
Pokazatelj je kompleksnosti
situacije u kojoj se obje države nalaze i potvrda da kamenovanje Vučića inspiratorima
tog zlodjela nije donijelo očekivani rezultat: Razaranje svake mogućnosti
pomirenja Srba i Bošnjaka, Razaranje BiH i stvaranje tri klerototalitarne
državice i Izazivanje višedecenijske nestabilnosti na ovim prostorima.
Sasvim je drugo pitanje
koliko je ko od prisutnih na Beogradskom sastanku bio iskren u ovom prvom
značajnijem pomirbenom koraku i koliko je ko od prisutnih žalio za propuštenom prilikom, kada je Vučić jedva izvukao živu
glavu.
Vučić je pozivom Predsjedništvu
BiH demonstrirao opredijeljenost Srbije da definitvno završi „zamrznuti rat „ rat
sa BiH, pripomogne završetku istog takvog sukoba unutar u BiH i htijenje da se
obje zemlje pokrenu konačno iz 95. godine ka 21. vijeku.
Uz to, Vučić je svojim
činom javno potvrdio da je opstanak BiH (sa oba njena entiteta) i funkcionalna
BiH, najveći državni interes Srbije i najveći srpski nacionalni interes.
Insistirajući na tom konceptu, Vučić potvrđuje opredijeljenost Srbije za
odbacivanje svih stereotipa i objeda na račun te zemlje i njenih navodnih
teritorijalnih pretenzija na BiH.
Srbija je pokazala da BiH
jeste prostor na kojem njena spoljna politika ima šanse za najveće uspjehe i ta
prilika je stopostotno iskorištena. Kompletan Svijet vidio je jedno novo lice
Srbije, koja se nezadrživo približava Zapadu.
Vučić nije najsjajniji,
nije ni nepogrešiv, posebno ne bezgrešan, ali je ovim svojim postupcima uradio
ogromne stvari za Srbiju i Srbe. Ma koliko mu to neki pokušavali osporiti,
nasilu gurajući u prvi plan svjetlucavu prašinu kojom je sastanak bio obilato obavijen.
Međutim, kada se sva ta „prašina“ otrese ostaje jako jako mnogo konkretnog,
pozitivnog i snažnog, što je došlo iz Beograda.
U detalju, Vučić je,
organizujući i ugošćavajući Predsjedništvo BiH, zadao težak politički udarac
Tomi Nikoliću, koji slovi kao njegov, trenutno, najveći politički protivnik u
Srbiji. Na taj način revanširao mu se za uzurpaciju spoljnih poslova, kada je
Nikolić, mimo Ustava i Zakona, zatražio veto Rusije u Savjetu Bezbjednosti UN,
iako je takav potez u ingerencijama Vlade Srbije. Bio je to planiran udar na
Vučića, koji je Nikolić izveo zajedno sa Miloradom Dodikom i ruskim partnerima
u toj neslavnoj epizodi srpsko-srpskog sukoba.
Premijer Srbije uz to je dodatno
demolirao Dodikovu politiku i njegove napore na rasturanju BiH učinio
deplasiranim, nepotrebnim, ništavnim.
Vučić je obesmislio
rigidnu, radikalnu i laživu politiku Milorada Dodika i zauvijek je adaktirao na
deponiji za smeće.
Vučić je demolirao i
politiku Bakira Izetbegovića, Dodikovog ultraradikalnog pandana, koji jeste u
Beogradu bio slatkorječiv, pun optimizma i elana za preokret, a istovremeno
njegova SDA i njihovi kadrovi u bezbjednosnim strukturama i dalje čine sve da
se ne otkriju napadači na Vučića. Nije tu u pitanju zadovoljenje srbijanskog premijera
već obraz BiH. Koji SDA, preciznije Izuetbegovićeva frakcija, što su joj puna
usta BiH, svojim antidržavnim, anticvilizacijskim i, najblaže rečeno,
nezakonitim postupcima direktno, sistematično i temeljno ruši.
Ne ide elan za preokret i
opstrukcija istrage nasilja. To nije politika, već uzgajanje anarhije i nade da
će neko novo kamenovanje biti uspješnije i efikasnije od onog koje smo vidjeli
prije desetak dana.
Sastanak u Srbiji ozvaničio
je cijepanje koncepata i njihovih promotera na one koji žele da rat završi i
one koji u njegovom stalnom podgrijavanju vide ličnu interesnu šansu i koji
jedino u takvoj situaciji mogu biti to što jesu.
Nije to proces koji je
otpočeo beogradskim sastankom, niti je njegovim održavanjem završen. On je
otpočeo još prije tri godine dolaskom SNS-a na vlast u Srbiji, a trajaće još
najmanje toliko, prije nego se mogne reći da je uspostavljen okvir bezrezervnog
mira u regiji.
Mnogo je onih i u Srbiji,
posebno u BiH koji ne žele takav rasplet, jer on znači njihov politički kraj.
Ima takvih i u Hrvatskoj, jer mirno razrešenje dvodecenijskog bošnjačko-srpskog
sukoba znači novo dimenzioniranje Beiograda (posebno) i Sarajeva, odmah iza
njega, što znači da zvanični Zagreb gubi na snazi političke supstance u Regiji.
Mnogo je onih i u Svijetu
koji ne žele navedene procese, to se, prije svega, odnosi na Rusiju i Tursku sa jedne strane i islamske radikale
sa druge, koji preko svojih ovdašnjih favorita Dodika i Izetbegovića
namjeravaju zadati pokoji udarac Zapadu. Međutim, udarne igle toliko su im tupe
da oni sami po sebi neće predstavljati preveliki problem. Posebno ne kamen na
koji ćemo se još dugo saplitati.